'Beogradska je televizija gurala svoj politički magazin pa je Kviskoteka uvijek bila pomicana'

Teško se može početi bilo kakva priča o kvizovima koji su valjda jedina vrsta televizijske zabave kojoj popularnost nije pala tijekom desetljeća a da se ne krene od početka. A početak je jedan čovjek čije se ime kao rijetko što drugo doživljava kao sinonim za kviz.

No Lazo Goluža nije samo enigmat. Riječ je o gospodinu osobite životne priče koja je daleko više od Da-ne pitalice ili Igre asocijacija. Možda je upravo zbog zanimljiva života Goluža i bio tako uspješan u onome što je radio na televiziji, a onda to nastavio u drugim aranžmanima. Za stvaranje dobrog formata kviza treba svakako imati veliko znanje, ali i životno iskustvo u kojemu ima i prepreka. Baš kao u njegovim besmrtnim kvizovima. Teško se možemo sjetiti i neke druge televizijske legende tog kalibra, osim možda Angela Miladinova.

Lazo Goluža ne prestaje biti aktivan pa je tako pristao družiti se s nama neko vrijeme i podijeliti neke doista nevjerojatne činjenice iz svojeg života. Poznate su priče o njegovu imena. Svojedobno je poznati beogradski kolumnist a Kviskoteku napisao “da je odlična jer joj je autor Goluža Srbin, a voditelj Oliver Mlakar Hrvat“. Goluža mu je otpisao: “Niti je Goluža Srbin, već Hrvat iz Stolca, niti je Mlakar Hrvat, već je po ocu Slovenac.” Ipak, rat je rat, pa autor Kviskoteke, nakon smrti oca od četničke ruke, mladost provodi najprije u Domu časnih sestara u Hrvatskom Leskovcu, gdje ga u župnoj crkvi u Brezovici krizma nitko drugi nego kardinal Alojzije Stepinac.

Časne sestre, prisjeća se, brinule su se za njega, ali i za pravoslavnu djecu s Korduna. Školovanje u sjemeništu, međutim, nikada nije završio. Do 15. godine shvatio je sve što treba znati o Bogu: Isus Krist najveća je povijesna ličnost, a vjera u njega osobna je odluka. Lazo Goluža je čovjek koji je uvijek znao zašto je ovdje. Nuđeno mu je u više navrata i da bude glavni urednik televizije, poneki put i zbog prikladnog imena, Novak Simić nudio mu je da bude urednik njegove Republike, a svima je Goluža odgovorio: “Ako za nešto nisi, onda nisi!“ I to je sve što se o tome treba reći. A stvaralačka ga strast drži i danas. Nakon odlaska u mirovinu 2002. godine odmah su ga angažirali Branko Kobali i Hamed Bangoura.

– Radio sam s njima sedam-osam godina, napravio format kviza Ona ili on za Novu TV. Vodila ga je prvo Sandra Bagarić, a poslije Mirna Berend. Prvo se emitirao jednom tjedno, poslije dnevno radnim danom. Jednu je sezonu emitirana i Kviskoteka, dakako, s Mlakarom kao voditeljem. S Brankom Kobalijem nastavio sam surađivati kroz njegovu agenciju Intech za proizvodnju inteligentnih igara. Tako je nastala i aplikacija za nove medije temeljena na jednoj od najpopularnijih rubrika iz Kviskoteke, Igra asocijacija.

Brojke i slova

Inače, Igru asocijacija kao poseban format kviza otkupili su i emitirali devedesetih Englezi, Nijemci i Francuzi. Kad je izašla aplikacija za igru asocijacija pod imenom Kvisko, među stalnim igračima bili su Kostelići kojima je, posebno Ivici, to bila dnevna razbibriga za boravka u Zermattu. Ali posebno je zanimljivo da je prva osoba koja je javila da je riješila sve asocijacije i tražila još bila – Sandra Perković. Pri kraju su prijevodi i obrada igre na sedam jezika, uz engleski, francuski, njemački i talijanski, tu su španjolski, portugalski i ruski. Napravio sam još 1200 igara. I dalje nastavljam raditi s Kobalijem, nije mi dosadno u životu. Jer, radim i novu seriju igara, točnije bit će tri ili četiri pod nazivom Agramina, odnosno Zagrepčanka. Još radim i za svog omiljenog učenika Roberta Pauletića, kojemu sam ustupio uz naknadu korištenje imena Kviskoteka za enigmatski časopis koji izdaje, a u kojem imam nekoliko rubrika. No idu dani i godine, ne može se više sve. Ipak mi je 81 godina! – opisuje svoje sve samo ne umirovljeničke dane Lazo Goluža. No bilo je trenutaka kada nije izgledalo kao da ćemo danas pisati o najvećem hrvatskom enigmatu.

– Jedan sam dio života proveo u Parizu jer sam na televiziji otpušten zbog rada na časopisu Paradoks s Pajom Kanižajem zbog čega smo bili kažnjeni, ja otkazom, a on s dva mjeseca zatvora u Turopolju. Kanižaj je bio urednik časopisa, a ja urednik u redakciji. Tada, 60-ih godina, vremena su bila teška, situacija s Rankovićem natjerala je sustav da puše i na hladno. Smetalo im je što smo kao aforizam napisali “Gospodo, sjetite se palih drugova” pa smo onda opalili po Vidi Tomšič iz slovenskog CK koja je djecu školovala vani. Pitali smo se odakle joj novac. Kao što vidite, Pajo i ja bili smo ljeviji od lijevih, stroži od strogih. Meni se dogodilo to da sam iz Pariza bio prošvercao Playboy na čijoj je naslovnici jedna dama pokazala svoju prekrasnu stražnjicu. Odnio sam to Ottu Reisingeru koji je tu stražnjicu oblikovao u ilustraciju za naslovnicu Paradoksa koristeći likove tadašnjih poznatih osoba. Završio sam više puta na ispitivanju u Đorđićevoj gdje su htjeli znati tko je bio uzorak, mislili su da je to neka od poznatijih zagrebačkih prostitutki. Prošao sam gadnih situacija, najgora je bila kada me tadašnji ravnatelj zagrebačke televizije Tomislav Golubović pozvao i rekao kako više ne mogu sa mnom surađivati. A trebao sam ubrzo stupiti u radni odnos na mjestu na kojemu sam tada bio. Imao sam sreće da je moja prva žena imala roditelje u Parizu pa smo se preselili u Pariz. Radio sam kao stjuard u Wagons Litsu skoro dvije godine. A onda je 1967. godine u Pariz stigao najbolji televizijski urednik svih vremena Saša Bjelousov, podrijetlom iz Čehovljeva Taganroga. U Parizu je tada bila i Tereza Kesovija pa su me pozvali na večeru. On me pitao bih li se ja vratio na televiziju. “Samo ako mi pošalješ telegram: Drugu Lazi Goluži s datumom tim i tim počinje teći radni staž!” Prošla su tri mjeseca – i telegram je stigao, pisalo je kako se postavljam na mjesto suradnika u Zabavnom programu s datumom 17. studenog 1967. Vratio sam se unatoč teškim problemima koje je zbog mene Bjelousov imao. U Parizu sam ostavio ženu i sina, za svaki slučaj, da se nešto opet ne bi dogodilo. No meni je boravak u Parizu te dvije godine godio, tamo sam upoznao znamenitog švicarskog kipara Jeana Tinguelyja i njegovu suprugu Niki de Saint Phalle, primjerice, zbog sretne okolnosti što je punica imala krojački atelijer u koji su dolazile brojne poznate osobe. Živio sam tako boemskim životom družeći se s velikim ljudima – sjeća se vremena u kojem se susreo i s igrom Brojke i slova. Ali kvizovi su ga počeli zanimati ranije i gotovo slučajno. – Mene je na bavljenje enigmatikom potaknula ondašnja Vjesnikova revija Izbor.

Tamo su Konstantin Milles i još jedan njegov kolega iz Večernjaka napravili kombinaciju testova inteligencije Hansa Juergene Eysencka, velikog engleskog psihologa njemačkog podrijetla. Ja sam shvatio da ja to sve razumijem i kasnije počeo razmišljati na takav način. Nisam volio ljude koji imaju kockicu u glavi, nego one kod kojih su se misli znale vrtjeti. Tako je i Televizija Zagreb na moju inicijativu otkupila francuski kviz – igru Brojke i slova – govori Goluža.

No zanimanje za propitkivanje znanja temelji se i na “filozofskom pristupu”. – Johan Huizinga počinje svoju knjigu “Homo ludens”, čovjek koji se igra, zaigrani čovjek: Pojam igra višega je reda od pojma zbilja jer dok zbilja isključuje igru, igra u sebi sasvim dobro može uključiti zbilju – govori pa se prisjeća kako je John Donne rekao da nema neobuzdanije strasti od strasti prema znanju… – Te su me dvije stvari na neki način oblikovale – kaže. No, da bi kviz bio uspješan, nije dovoljno samo sastaviti dobra pitanja. – Uvijek sam inzistirao na tome da se kvizu pristupa kao nečemu što mora zanimati cijelu obitelj, da je to vrsta jednog obiteljskog fenomena. Usamljeno gledanje ne pruža takav užitak kao kad gledamo žena i ja zajedno ili s djecom. Beogradska je televizija gurala jedan svoj politički magazin koji je išao u 20 sati pa je Kviskoteka uvijek pomicana na emitiranje od 21 sat i kasnije. Uvijek sam se zbog toga bunio bojeći se kako ćemo izgubiti dječje gledatelje. No mladi su to i dalje jako gledali. Bilo je tu još nešto, puno sam polagao na likovnost, valjda i iz svojeg kompleksa jer kao mlad nisam znao crtati. Zato sam i želio da jedan Miroslav Šutej napravi Kviska. Za mene je on bio najveći naš umjetnik druge polovice 20. stoljeća. A onda su ničim izazvani na adresu televizije počeli dolaziti radovi Kviska od naših gledatelja. Na tisuće, i to godinama! Cijeli vrtići! Na kraju smo organizirali i prvu izložbu tih radova, a zatim još dvije. Šutej je nakon prve zaključio kako ju je došlo pogledati više ljudi nego sve njegove izložbe, a izlagao je svugdje po svijetu. A direktor Školskog muzeja, gospodin Varga, u kojem su bile još dvije izložbe, javno je objavio da je u tri tjedna izložbu posjetilo više ljudi no što ih je cijelu sezonu imao Dinamo na svojim utakmicama u Maksimiru. Uglavnom, malim je gledateljima Kviskoteka bila instant hit. Već sam 1982. godine, nakon samo godinu i pol emitiranja, u suradnji s Brankom Lipanovićem objavio knjigu Kviskoteka, da bih 1990. u suradnji s dr. Darkom Novakovićem objavio knjigu pitanja koja je prodana u nakladi od 10.000 primjeraka – kaže. Svaki kviz pa tako i Kviskoteka, ovisi i o svojem voditelju.

– Uvijek sam bio slab na Ivana Hetricha. Posebno sam ga zapazio kao redatelja na Jadranskim susretima koji su išli uživo gdje je oduševio i Jirija Menzela! A kao voditelja, po sjajnim kulturnim magazinima i emisijama o filmu gdje je do izražaja došla njegova temeljita priprema uz fenomenalan glas i gospodski izgled.

Mario Kovač je sjajan

U svijetu, rekao bih, najbliži njemu bio je jedan britanski voditelj, Magnus Magnusson, koji je godinama vodio Mastermind, sjajan kviz u kojem su nastupali čak i članovi Doma lordova, a jednom je jedan i pobijedio. Fascinirao me i Hetrichov nevjerojatan talent, svašta je objavljivao, pod pseudonimom i vestern romane, krimiće u starom Vjesniku. A bavio se i enigmatikom. Fascinirao me i način na koji je on pristupao poslu, mi bismo se nalazili sat vremena prije Kviskoteke zbog pripreme, a on bi dolazio blijed, jako je to ozbiljno shvaćao. Iz Kviskoteke je ispao nesretnim slučajem: bio je tako popularan da ga je jedna beogradska revija angažirala da s vodećim političarima radi intervjue. Napravio je tako i intervju s jednim članom CK. No revija je bila loše uređivana: na naslovnici bi bio portret tog starog intervjuiranog čovjeka, a na stražnjim koricama – razgolićena žena. Nažalost, i u samom je intervjuu bilo nekih nezgodnih i zamjeranih elemenata pa sam ja dobio poziv tadašnjeg direktora televizije: “Skidaj Hetricha!” Tu se nije ništa dalo napraviti i tako je došao Mlakar. Ali on me ugodno iznenadio, njegov razvoj bio je nešto najljepše što se dogodilo ondašnjoj televiziji. A Tarik Filipović nije slučajno došao na televiziju. Moja supruga Maja Jurković i ja bili smo redovito pozivani na godišnju dodjelu nagrada hrvatskog glumišta. Imali smo iz lože dobar pogled na pozornicu, a scenarij te priredbe i njezini voditelji bili su, mislim, tri godine zaredom maestralni Rene Bitorajac i Tarik Filipović. Rekao sam tad Maji: budem li još išta radio na televiziji, i onaj dečko s naočalama mora biti dio toga… I dogodilo se da nas je Marija Nemčić pozvala i zamolila da se pozabavimo Milijunašem. Maja i ja otišli smo u Köln jer se tamo radila najbolja produkcija Milijunaša, bolja i od engleskog originala. Pripremali smo se pola godine: napravio sam oko 500 pitanja kao putokaze suradnicima, okupili smo tim i odlučili napraviti audiciju za voditelja, na koju smo pozvali i Tarika Filipovića. Ostalo je povijest. Bio je to jedan od najuspješnijih poteza HTV-a, a velika je pogreška što su ga, pri vrlo visokoj gledanosti, nakon 8 godina prekinuli, zamijenivši ga nekim manje uspješnim formatima. Još jedan rezultat lošeg TV kadroviranja. Imali smo mi i uspješnih voditeljica kvizova: u svoje je vrijeme i Gordana Bonetti vodila jedan kviz, radila je to i Sandra Bagarić, a meni se posebno dopadala Mirna Berend: markantna, izvanredna glasa, velika radnica, savršena učenica. Nje mi je posebno žao jer se televizija prema njoj nije lijepo ponijela – kaže Goluža. Kako to da je uspješni autor formata pristao, pa čak i poticao licencne formate?

– U stara sam vremena na pregovore o otkupu licenci išao ja budući da govorim više jezika. A i formati su se nametali sami: Brojke i slova uspješno i redovito idu u jednoj osuvremenjenoj formi i danas, i to 49 godina. Normalno je da sam njima i ja bio oduševljen. No Francuzi imaju sjajnu stvar, svakoga radnog dana od 16.15 do 19 sati imaju na trećem programu čak četiri različite emisije mozgovne gimnastike: počinje to s Brojkama i slovima, slijedi Harry, pa Slam (tri različite kviz-igre) i na kraju Questions pour un Champion, pravi kviz znanja. I to je jako gledano. Uvjeren sam da bi to bilo sjajno za mlade, ali i za moju generaciju. Nešto sam slično predlagao prije 28 godina Radmanu, no to su bila druga vremena… A 2015. godine Goran Radman pozvao je Maju i mene da porazgovara o mogućnosti obnove Kviskoteke. Rekao sam mu: “Gorane, citirat ću ti kralja Solomona: sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme.” No za Brojke i slova sam znao da će uspjeti, pa kupili su ih i Englezi i Amerikanci, a hoćete-nećete, morate priznati da su upravo Amerikanci očevi žanra, koji je počeo velikim bumom na radiju 50-ih, i nastavio se na TV-u 60-ih pa se dogodilo da je izbio i veliki skandal oko prijevare na jednom američkom TV kvizu; tada dolazi do jednog pada, zastoja, no vrlo se brzo sve vratilo – uključuje Goluža i genezu stvaranja kulta kviza, ali uz jednu kritiku. – Novac su kvizovima nametnuli Amerikanci. Ma tko bi drugi kviz nazvao “Pitanje za 64.000 dolara”? Ja sam u Kviskoteci napravio nešto drugo. Iako je svaka serija Kviskoteke zarađivala četverostruko od uloženog, imali smo sponzore, u jednom trenutku bila je to Coca-Cola, ali i poznata švicarska međunarodna škola stranih jezika Eurocentre te neki avioprijevoznici i turistička agencija. Tako bi, recimo, pobjednik Kviskoteke dobivao određenu, ne preveliku svotu novca, ali i plaćen tromjesečni studij stranog jezika prema izboru, a najčešće je to bio engleski u Londonu ili u Alexandriji pokraj Washingtona u SAD-u, i to školarina, prijevoz i smještaj. To je bio naš sustav nagrađivanja.“

Kviskoteku se i kasnije nastojalo obnoviti.

– Nažalost, Kviskoteka je na Novoj TV trajala samo jednu sezonu, a dobili smo za nju i Večernjakovu ružu. Nije prekinuta zbog loše gledanosti, pratila se izvrsno, bila je jedna od najboljih ikada emitiranih, prodala se i u Beograd, već zbog unutarnjih trzavica na toj televiziji – tužno se prisjeća.

– Ipak, Kviskoteka je dala nekoliko velikih kvizaša. Najuspješniji je Mirko Miočić, uz njega odmah Robert Pauletić, a najveća klasa u Kviskoteci bio je beogradski student povijesti Predrag Marković. Neka se nitko od naših ne ljuti, ali to je istina, bio je fenomenalan! Kvizaše se nikako ne može smatrati šampionima uzaludnih jer izuzetni su kvizaši bili i novinari Jurica Pavičić, pa Nenad Polimac, Denis Kuljiš, Božo Sušec, svi su oni nastupali u onim starim kvizovima: Božo Sušec, recimo, u kvizu Znaš, znam, Jurica Pavičić u Kviskoteci… Bilo je i budućih liječnika poput dr. Igora Aurera, prave klase među natjecateljima i još mnogi drugi… – sjeća se, a onda spominje i današnje kvizove, a s njima i jedno možda neočekivano ime.

– Mario Kovač jedan je vrlo interesantan lik, nedovoljno cijenjen, njegov kviz “Kvizna situacija” na HTV-u 3 bio je izvrstan, sa zanimljivim pitanjima i stilom moderiranja. Mislim i da je Potjera jedan veoma dobar format, koji je s velikim iskustvom i razumijevanjem postavila Maja Jurković s izvrsnom mladom ekipom. Gledam Potjeru svaki dan, lovci su odlični, osobito Krešimir Međeral Sučević koji se vrlo brzo razvio u pravog partnera u kvizu, nedostaje mi ugodni Mirko Miočić, uvijek navijam za simpatičnu, dragu i pametnu Moranu Zibar i s osmijehom pratim vragolije Deana Kotige. Od svih današnjih kvizova mislim da bi Miroslav Krleža jedino Potjeru gledao onako kako je gledao moje kvizove! A Krleža je volio kvizove! Saša Bjelousov, tadašnji urednik Zabavnog programa, sredio je da jedan dio pitanja rade ljudi iz Leksikografskog zavoda koji je vodio Krleža. Jedno je popodne, dok smo radili, naletio i pitao: “Kaj delate?” “Kviz.” “Ja jako volim kviz, dajte da vidim.” Kviz je bio o Francuskoj, od 36 pitanja nije znao tek četiri, i to s područja lake glazbe, sporta i suvremenog filma – kaže Goluža.

Lazo Goluža nikad nije nastupio na kvizu. – Nisam želio nikada nastupiti na kvizu jer ja nisam taj tip, ja sam netko tko voli stvarati ambijent u kojem će se netko zabaviti. Primjerice, na Jadranskim susretima napravio sam igre poput plivanja bez ruku, plivanja bez ruku i nogu, a sam sam dosta loš plivač. To je moja uloga, iza, a ne ispred ekrana – zaključuje najveći kvizolog ovih prostora Lazo Goluža.

>>Ne bih se bio prijavio da me Goluža nije pozvao na audiciju

>>Oliver Mlakar: Imam pet Ruža, a najdraža mi je ona stoljetna