Ako ste ljubitelj serija “Tračerica” i “Glee” ili filmova “Gospodin i gospođa Smith” te “Planet terora” nije vam mogao promaći misteriozni zvuk Nouvelle Vaguea koji dopire iz pozadine. Francuski sastav poznat po senzualnim obradama punk-rock klasika u devet godina karijere stekao je slavu i uspjeh kao malo koji drugi cover bend. Pjesme im se vrte u reklamama, TV showovima i na sportskim natjecanjima. Snimaju sa svjetskim imenima kao što su Martin Gore (Depeche Mode), Terry Hall (The Specials) i Vanessa Paradis. U povodu njihova četvrtog zagrebačkog koncerta, koji je na programu večeras u Tvornici kulture, razgovarali smo s utemeljiteljem sastava, producentom Marcom Collinom, koji djeluje iz sjene.
Od arhitekture do rocka
Odmalena fanatik je zvuka. Djetinjstvo je proveo slušajući radiopostaje koje su sramežljivo puštale punk i idole na jeftinom gramofonu. Dok su njegovi vršnjaci tulumarili u klubovima, Marc je “izlazio” u trgovine nosača zvuka.
– Živio sam u predgrađu u kojem ničeg nije bilo. Za mene je odlazak u centar Pariza, gdje su se nalazile trgovine ploča, bila ekspedicija i avantura. Još se sjećam uzbuđenja koje sam osjećao kad sam se vlakom vraćao kući, prelistavao sam knjižicu albuma, nestrpljivo iščekivao kad će moja postaja, a onda bih trčao kući da poslušam ploču – smije se glazbenik.
Prekretnica mu je bio fakultet arhitekture u Versaillesu. Upisao ga jer je jednog dana želio raditi pošten posao, a našao se okružen glazbenim vunderkindima. Ondje je upoznao istomišljenike Nicolasa Godina i Jeana-Benoîta Dunckela iz Aira i DJ Alexa Gophera, s kojim je u glazbenom smislu na prvu kliknuo, a arhitektura je pala u zaborav. Skladao je glazbu za filmove, brusio talent kao DJ i bio klavijaturist u raznim bendovima, nekoliko ih je osnovao, a imao je i uspjeha na top listama. No ništa ga nije pripremilo za uspjeh Nouvelle Vaguea.
– Nismo očekivali da ćemo biti tako popularni i da će trajati tako dugo. Radili smo glazbu za mali broj ljudi, a onda se dogodilo ovo. Ideja za Nouvelle Vague došla je slučajno, iz šale i ljubavi. Obožavam punk i novi val 70–ih i 80-ih, pa sam odlučio pokazati da su glazbenici iz toga perioda pisali izvrsne stvari iako su znali odsvirati samo dva ili tri akorda. Imao sam viziju koju sam morao ostvariti. Zamišljao sam mladu brazilsku djevojku kako pjeva “Love Will Tear Us Apart” Joy Divisiona na plaži. Pronašao sam je i interpretirala mi je mračnu i melankoličnu pjesmu Iana Curtisa, pokojnog pjevača Joy Divisiona, u lepršavoj latinskoameričkoj varijanti. Zvučalo je odlično i znao sam da sam na tragu nečega – kaže Marc. Na pet studijskih albuma gostovale su im pjevačice iz cijelog svijeta.
– Promijenili smo više od 30 pjevačica, nemamo stalnu jer je ovako zanimljivije i imamo priliku upoznati i promovirati mlade talente – kaže Marc. A što se tiče autorskih prava, pronašli su način kako da doskoče problemu.
Bez autorskih prava
– Nikad ne pitamo izvođače smijemo li koristiti njihove pjesme. Od početka smo znali da će “malom” Marcu i Oliveru, mladim i nepoznatim glazbenicima, trebati desetljeće da se dogovore s menadžmentima velikih sastava pa smo ih zaobišli. Prema francuskom zakonu, ako se odreknete zarade od prodaje albuma i poštujete umjetničku vrijednost originala, nećete biti kažnjeni zbog kršenja autorskih prava, pa smo to i učinili – rekao nam je Marc.
– Cijeli život slušam Depeche Mode pa možete misliti kako sam se osjećao kad je Martin Gore pristao raditi s nama. San mi se ostvario! Bilo je i smiješnih situacija. Frontman Echo & the Bunnymena Ian McCulloch pitao me je li dobro otpjevao. Čovjek koji je snimio toliko prekrasnih pjesama pita glazbenika za kojeg nitko živ nije čuo je li dobar? Vince Clarke, utemeljitelj Depeche Modea i Yazooa, dao nam je najveći kompliment kada nam je rekao da je naša obrada njegove pjesme “Don’t Go” bolja od originala – kaže Marc koji život provodi na neprekidnoj turneji. Sviraju deset mjeseci u godini po cijelom svijetu i to ga, kaže, ispunjava. Ne opterećuje se time što se proslavio na tuđim idejama.
– Mi stvaramo nove aranžmane, a to je teško jednako kao i napisati pjesmu. No u posljednje vrijeme stali smo s obradama jer sam se zasitio tuđih stvari – kaže Marc. Smatra da uspjeh na nesigurnoj glazbenoj sceni duguje tome što ne zvuče kao kopija američkih i engleskih bendova.
– Želimo da publika osjeti paletu emocija, melankoliju, ljubav, ali i strah, senzualnost... Želimo da ih glazba dirne, da zaplaču, kao što se to meni događa kad slušam pjesme koje volim, i vjerujem da uspijevamo u tome – kaže Marc.