Baš poput Nastasje Filipovne koju u novoj hit predstavi ZKM-a “Idiot” igra Nina Violić, i hrvatska je stvarnost nepredvidiva, puna destruktivnog instinkta. Bez obzira na obrazovanje i profinjenost, ističe uspješna glumica, Nastasja iz slavnoga djela F. M. Dostojevskog duboko mrzi sebe i uvjerena je da nema pravo na sreću; hrvatski se građani, pak, vole, ali u bolji život kao da više ne vjeruju.
Londonski poučak
– Mi se danas samo smješkamo kako bismo ostavili dojam zadovoljnih i dobrih ljudi, a kad se njegovi likovi smješkaju, to znači da ili nešto mute ili da su upravo dosegnuli dno vlastite nesreće – pojašnjava Nina.
Zvuči poznato? Ulogu, nastavlja, ne razumije upravo onoliko koliko ne razumije ni samu sebe. No, zato ju je odlično prihvatio ženski dio publike.
– Dostojevski je ljekovit. Ljekovitiji od bilo kojeg preparata iz ljekarne – ističe nekad vrlo glasna i buntovna glumica koju danas, kaže, sve manje tište svjetski problemi, a puno više razmišlja o onima u kazalištu.
S godinama je stvorila krug “lijepih ljudi” koji ne pripadaju mračnom svijetu “Idiota” ili današnjice i to joj je najveće bogatstvo. Ne petlja se više u stvari koje ne može riješiti i ne zanima je, kao u dvadesetima, baš sve. U žestokom tempu i raznolikom programu ZKM-a, pak, potpuno se našla.
– Možda sam kao mlađa bila puno bezobraznija i to mi je zatvorilo neka vrata. S druge strane, to me i profiliralo. Nisu mi se ni nudile stvari koje ne bih htjela raditi. Počela sam kod Mani Gotovac u ITD-u i to je bio teatar koji me zanimao i obilježio. Prošla sam razne faze, ne uvijek tako genijalne, ali danas u ZKM-u imam osjećaj da sam u kazalištu koje mi kao glumici nudi puno. Radimo kazalište po mom guštu, stojim iza svega što igramo, a to je velika sreća. Upravo smo završili klasičan projekt s velikom redateljskom zvijezdom, Ivanom Popovskim, i odmah smo s Ivicom Buljanom počeli raditi novi, u kojemu boksamo, sviramo različite instrumente, raspravljamo o estetici Kubrickovih filmova. Takve me izmjene čine živom. I ne govorim to zato jer sam zaposlenik ZKM-a pa moram reći. Na to me ni jedan ugovor nikad neće prisiliti – ističe Nina.
Prijedlog novoga kazališnog zakona prema kojem bi producenti trebali plaćati teatrima uzmu li njihovog glumca za snimanje serije ili filma dugoročno smatra dobrim, no kratkoročno će, upozorava, nagrabusiti samo glumci.
– Trebao bi to biti način da neprofitabilni zarade od komercijalnih, ali to se može dogoditi samo onda kada ima novca. Prijedlog je dobar, ali nije dobro vrijeme za njega. Bilo bi pametnije da se ponovno stavi na stol kad se proračuni malo popune. Ako se ikada više popune. Ovako će se dogoditi da glumci iz kazališta neće više snimati jer se to neće moći platiti. Pametna je ideja da izvučemo neku šušku od reklama i sapunjara, ali nema šanse da danas to profunkcionira, osim da se nama ukine i ovako bijedna zarada – govori Nina.
Drago joj je što postoje mladi autori koji se bave aktualnim političkim i društvenim temama i ne slaže se s time da predstava poput nekad kultne “Spikom na spiku” ili “Dobrodošli u plavi pakao” više nema.
– Radi ih Oliver Frljić, i to na puno višoj umjetničkoj i estetskoj razini. Tu su i Miran Kurspahić, Anica Tomić... Mladi se autori baš time bave – kaže.
“Spikom na spiku” predstava je njezinih kolega glumaca Borisa Svrtana i Dražena Kühna, inspirirana informativnom emisijom “Slikom na sliku”. Na upit bi li se i sama uhvatila pera, Nina šturo i znakovito kaže tek “o tom, potom”. No, čvrsta je u stavu da ne pristaje ući u vrtlog vijesti kojima ljude zasipaju informativne emisije.
– Kad gledam Dnevnik, nisam ljutita, nego sve gluplja i gluplja i gluplja. Način na koji mediji danas funkcioniraju 90 je posto zastrašivanja i 10 posto friziranih vijesti. To jednostavno nije slika današnjice – kaže.
Sjeća se jednog teksta koji je usporedio statističke podatke o razbojstvima u Londonu s početka 70-ih i 2000. Zaključak je bio da ta brojka nije rasla, dapače, ponekad se i smanjivala, ali su djeca 70-ih slobodno šetala ulicama, a danas dok ne napune 18 godina, ne iziđu iz žice. Svugdje su ograde, oko vrtića, škola, parkova... Djeca odrastaju u kontroliranim uvjetima jer su roditelji prestrašeni.
Ništa bez mlade krvi
– U prvom razredu išla sam s prijateljima sama u školu koja je bila udaljenija nego što je škola moje kćeri Roze. Ona, pak, ide u treći razred i jedva je, ne svaki dan, pustim samu. I pritom osjećam strah da joj se nešto ne dogodi. Eto, to mi je učinio Dnevnik – iskrena je Nina.
Nije joj drago slušati ni o 1600 kuna plaće za mlade ljude koji tek trebaju steći iskustvo.
– Doista ne znam što misliti o tome niti što bih rekla da je takav prijedlog izašao kad sam završila Akademiju. Nisam nikad uzgajala razmišljanja da ću zaraditi lovu u ovom poslu, no s 1600 kuna klinci ne mogu pokriti ni trećinu stanarine. Pritom je tu i velika opasnost da će se izmjenjivati svake godine kako bi se iskoristila mlada energija i potencijal, a netko će si istodobno uzimati novac – kaže.
Ističe i kako, posebice na pozornici, energiju mladog čovjeka ništa ne može zamijeniti.
– Bez mlade krvi nema kazališta i baš bi ti ljudi trebali moći zaraditi ako su dobri. Nažalost, tako nikada nije ni bilo, u kazalištu nikada ne zaradiš onda kad se potrošiš, ali ti se, s druge strane, to nekako s godinama vrati. No, bojim se da se više neće kompenzirati. Bili smo nedavno sa “Zagrebačkim pentagramom” na gostovanju u Theatru Dortmund. Predivna zgrada, odličan, suvremeni program, a u kazališnom je ansamblu 17 ljudi od kojih je deset mlađe od 25 godina. Najstarijoj je glumici 41 godina. Kada se njemački teatri, koji su danas u Europi primjer, tako ponašaju prema starijim glumcima, ne znam što nas očekuje – kaže.
Ipak, svaka nova uloga kao da joj uštrca dozu adrenalina. U glumi, govori, ionako nikad nije bilo sigurnosti.
– Gluma je čudesna, ništa nije jamstvo ničemu pa čak ni talent ni iskustvo ne jamče da će se napraviti dobra uloga. I možda upravo u tome jest čar. Uvijek iz početka. Na sceni sve više gledam osobnost, bogatstvo nečijeg intelekta, ljepotu nečije duše; to mi je postalo daleko vrjednije od samih uloga. Neke kolege obožavam uvijek i u svemu, a neke nikad nisam prožvakala. Sve manje mi je bitno tko je što napravio od uloge, važnije mi je na sceni tko je to ispod i zanima li me taj čovjek kao umjetnik ili ne. Naša je sredina strašno skučena i često okrutna sa svojim malograđanskim kriterijima. Nije lako preživjeti na sceni, a ne pripadati tom krugu. Ponekad sam obijesna i htjela bih da svi kažu “genijalna je” i odaju mi posebnu počast za to, ali u biti nikada ne zaboravim zašto sam tu. Imam istomišljenika koje bih uvrijedila kada bih prihvatila neka druga pravila. Samo prilika da igram tako ludu i kompleksnu ulogu kao što je Nastasja Filipovna puno mi znači. To mi dođe kao neka nagrada za sve ono prije – zaključuje Nina Violić.