Teško bi bilo pobrojiti sve uloge kojima nas je Nina Violić oduševila, a upravo za danas zakazana je praizvedba dramskog teksta “Gdje se kupuju nježnosti” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u kojoj ćemo je također imati prilike gledati. O predstavi kojoj se veseli, ali i trenutačnoj situaciji u kojoj se svi nalazimo razgovarali smo s glumicom koja kaže da joj je ponekad čak i ‘gušt’ igrati za manji broj ljudi. Naime, njezina najnovija predstava igra se uz distancu i strogo poštovanje epidemioloških mjera, poput mjerenja temperature prije svakog bloka izvedbi, zbog čega su u mogućnosti igrati bez maski.
Godina za nama svima je bila izazovna. Pandemija, karantene, razorni potresi... Kako ste vi proživjeli ovu godinu?
Jedva, ali kad vidim što se dogodilo ljudima u Glini, Petrinji i Sisku, sram me bilo što reći, sretna sam da smo živi, da nam nitko od bližnjih nije umro i da nam stanovi nisu srušeni, sve drugo ćemo lako. Ponekad mislim da nemam više ni jednog živca i da nikad više neću moći normalno spavati, a onda popijem pivo i zahrčem.
Negdje u lipnju nastavili ste s predstavama, a završili ste i svoj prvi dugometražni igrani film koji režirate. Kakva je situacija sada s poslom, imate li kakvih ograničenja s probama, sastancima, je li se nastavilo s normalnim radom?
Mi u kazalištu radimo možda čak i više nego prije jer se trudimo održati i trudimo se da nas publika ne zaboravi i u svemu tome dirljivo je koliko su ljudi usred pandemije imali potrebu doći u kazalište, to me zaista ganulo, mislila sam nakon karantene da se nitko neće usuditi, da nismo bitni i ne znam što sam sve mislila, uglavnom krivo sam mislila. Pokazalo se da je naš posao ljudima ipak neka vrsta lijeka, terapije, opuštanja, što god, shvatila sam da ima itekako smisla to što radimo i zbog toga nikako nisam htjela da prestanemo igrati. Što se tiče filma, godina je najgora ikad, svi festivali su otkazani ili se prikazuju online, tako da sam sretna što nismo izašli u 2020. Imamo još desetak dana da završimo film i jako sam uzbuđena i ponosna oko toga.
Nedostaju li vam predstave s dupkom punim kazalištem, okupljanja? Što vam još nedostaje od vremena prije pandemije?
Nikad mi nije bilo bitno da kazalište bude krcato, meni je nekad stvarno gušt igrati za mali broj ljudi, to nekad budu vrlo zanimljive, izuzetne izvedbe na kojima se nešto posebno dogodi između te malobrojne publike i nas na sceni, naravno da krcato gledalište više djeluje kao neki rock-koncert i energija je drugačija, ali nije mi to presudno. Ne znam što bih rekla da mi nedostaje, ali mislim da se ta situacija neće tako brzo promijeniti i, što prije naučimo ovako živjeti, bit će nam lakše. Inače nisam tip koji žali za nekim starim vremenima niti od budućnosti očekujem ne znam što, sada živimo, a sada je ovako kako je, to je naš život, to nije ništa privremeno jer život ne može biti privremen. Život je sad.
Upravo danas premijerno se održava praizvedba dramskog teksta “Gdje se kupuju nježnosti” autorice Monike Herceg. Kako su tekle pripreme?
Ludo, pod maskama i na distanci. Da me neko prije samo godinu dana pitao kakvo kazalište ne želim nikad u životu raditi, rekla bih pod maskama i distancirano. Eto nas, danas izlazimo i jako sam zadovoljna. S obzirom na sve, mislim da smo napravili emotivno vrlo jaku, iskrenu i ni malo distanciranu predstavu.
Gledamo vas u ulozi Majke, spone dviju generacija. Kako ste se saživjeli s ulogom?
Ne volim puno blebetati o onome što sam radila, bolje mi je pričati o bilo čemu nego o ulozi s kojom tek trebam pred publiku jer pomislim da ništa ne valja kad racionalno objasnim, pogotovo ovu Monikinu mamu koja nema veze s raciom ni sekunde. Glavni uzor za ovu ulogu bio mi je moj barba Zoki, mamin brat, srčan i iskren koji je kroz život uvijek išao glavom kroz zid.
I sami ste majka. Koliko vam je vaše majčinstvo pomoglo u pripremi te uloge?
Mislim da nije ništa.
Biste li rekli da je to najteži, ali i najljepši posao na svijetu, kako mnogi kažu?
Majčinstvo? Meni to nije posao, ne znam, mene je majčinstvo nekako možda najviše izmijenilo i učinilo me ovakvom kakva sam sad.
Je li Roza ponosna na vas i vaša postignuća?
Čuj, sigurno je prošla fazu kad joj je bilo neugodno jer se ne ponašam kao “normalni roditelji”, ali sad je ponosna što je tako.
Što je glavna stvar koju ste je naučili, ali i ona vas?
Roza je empatična osoba, ne znam jesam li je ja to naučila ili je jednostavno takva, ali na to sam ponosna. Ona je pak mene naučila sve. Kuhati, spremati, javljati se, ne dramatizirati, jedino što sam znala prije nje jest slušati ljude kad ti imaju nešto za reći, to je mene naučio moj tata, ništa drugo nisam znala.
Da se vratimo malo na vaš igrani film koji se konačno zove “Baci se na pod”, iako je prvotno ime bilo “Kućna prašina”. On je trenutno u postprodukciji?
Istina, radni naslov filma bio je “Kućna prašina”, ali uvijek sam znala da mu moramo dati neki uzbudljiviji naslov. Da, pri kraju smo. Beskrajno sam zahvalna svim autorima i glumcima, radila sam s vrhunskom ekipom i, da nije bilo njih, ne bi bilo ni ovog filma.
Odakle vam inspiracija za prvi dugometražni film?
Ne znam sad to više jer će ove godine biti točno deset godina otkako sam započela s ovim projektom, ha-ha, ali evo, snimili smo ga, montirali, kolorirali i – taraaaam – skoro smo vani, tako da što je bio okidač prije deset godina, tko se više sjeća. “Baci se na pod” je film o tome da nismo u stanju objektivno vidjeti ništa u životu, to je priča o vrlo emotivnom i važnom trenutku tročlane obitelji koji je svaki od njih doživio na drugačiji način. Možda je film “Život u zaboravu” Toma DiCilla najviše utjecao na to da počnem pisati ovaj scenarij, koji se na ovom našem dugogodišnjem putu mijenjalo sto puta. Druga inspiracija bili su mi moji kolege glumci s kojima sam htjela raditi, Goran Bogdan i Lee Delong. Išla sam iz njih i gradili smo uloge jedni iz drugih i na taj sam se način pokušala udaljiti od onoga što sam napisala. Inspiracija za dječji svijet bila je dječja priča “Prašinica” Igora Rajkija. Od tud sam krenula.
Kada će biti premijerno prikazan? Znamo da će ovog mjeseca biti predstavljen na First Cut+ u Trstu te u Karlovim Varima u srpnju.
Da, to je radionica koju smo već prošli kad smo bili negdje na pola s montažom. Vladi Gojunu i meni bilo je vrlo korisno, bez obzira na to što smo te satove odradili online, neke smo bitne stvari poboljšali u filmu, ovo što nas čeka u Trstu uglavnom će biti razgovor o promociji i distribuciji, nadam se.
Prvi ste se put upustili u režiranje dugometražnog filma nakon dva kratkometražna. Kakva je razlika u pripremama, ali i samom snimanju te dvije forme?
Kratki film za mene je jedna rečenica, jedna misao, jedan trenutak, a dugi metar je mala priča, pjesma u prozi, kratki ep, tako nekako. Dotud sam stigla za sad. Razlike nema ako znaš kako nešto želiš ispričati, samo što kratki radiš kraće, a dugi dulje.
Režirali ste prvi film, ali glumili u brojnim predstavama, filmovima i serijama. Jeste li sebi više redateljica ili glumica?
Glumica sam i uvijek idem iz pozicije glumice, i kad režiram, i kad surađujem na nekom scenariju ili dramskom tekstu, uvijek sam najbolja iz svoje najiskrenije pozicije onoga što jesam i što najbolje znam. Ali to je ustvari tako svejedno.
Što vas više ispunjava, glumački angažmani na kazališnim daskama pred gledateljima ili pak oni pred kamerama i snimateljskom ekipom?
Uvijek glasam za zanimljiv projekt koji će mi donijeti nešto novo u mom pogledu na život, što god to bilo film, kazalište, TV, garaža, klub, muzej, štala, livada... Svejedno mi je, ako je dosadno i ako mi je sve poznato, onda molim boga da bar zaradim neku lovu.
Dobitnica ste brojnih nagrada za svoj rad. Koliko su vam te sve nagrade motivacija za daljnji rad?
Volim nagrade i postale su mi bitnije nego prije jer samo mi je važno da dobijem više nagrada od Filipa tako da ga mogu pobijediti u nagradama. Ne bih rekla da su mi motivacija za dalje, dapače nagrade me ulijene jer se uobrazim i onda pomislim: evo, sad više ne moram ništa.
Nikada niste dvoumili stati na stranu pravde, potpisati peticije u obranu umjetničke neovisnosti i općenito slobode. Jednom ste prilikom rekli kako ljudima djelujete kao “hodajući protest”. Što mislite, zašto borba za pravdu i protesti izazivaju toliki odjek u javnosti, često i negativan. Zar nam ne bi trebalo biti u krvi boriti se protiv nepravde?
Uvijek protiv nepravde, ali vrlo često i pobunjenici imaju ukalkuliranu neku svoju računicu i svojoj biti nisu pravedni i to me boli. Idem na živce samoj sebi kad shvatim da se bunim uzalud. Tako da u zadnje vrijeme mislim da treba malo smiriti koplja sa svih strana, pobrinuti se za te stradale ljude, okrenuti se oko sebe, posaditi koje stablo i pokušati vidjeti kako živjeti u ovome svemu i ostati normalan.
U dugogodišnjoj ste sretnoj vezi s kolegom Filipom Šovagovićem. Kolika vam je on podrška u radu, s obzirom na to da ste iz iste struke?
Bili smo se dogovorili da nećemo govoriti u javnosti o našoj vezi i na taj način smo se sačuvali dvije godine, onda me je zeznuo jer je pred premijeru svoje predstave “Zagreb 2020” dao intervju u kojem je sve izblebetao i onda me sprdao da je njegov intervju čitaniji od mog. Ali to je možda novo normalno da frajeri pričaju o ljubavi, a frajerice o poslu.
Kakva nadanja imate za 2021. godinu?
Želim da se preselimo u prirodu i da tamo imamo svatko svoju sobu, da Roza upiše faks koji želi, da Klara dobije montirati neki najgenijalniji film i da cijepimo mame.