'Nisam bio ljutit na Bregovića što je uzeo Islamovića. Bio sam mu zahvalan, spasio me belaja'

Grupa Divlje jagode nedavno je izdala novi album “Jukebox” kojim obilježava četiri desetljeća rada u rock’n’rollu, a na tom albumu okupili su se mnogi bivši članovi grupe. Proslavili su ih brojni hitovi poput “Krivo je more”, “Ne želiš kraj”, “Motori” ili “Marija”, a iza svih stoji Zele Lipovača, gitarist i osnivač grupe Divlje jagode, koji se prisjetio svih bitnih detalja u radu jedne od najboljih rock-grupa svih vremena na ovim prostorima.

Grupa Divlje jagode nedavno je izdala novi album “Jukebox” na kojem ste ponovno surađivali s mnogim bivšim članovima Jagoda. Rekli ste da je taj album ostvarenje vaših dječačkih snova. Zašto tako mislite?

Svaki klinac koji uzme gitaru sanja sve ono što sam ja imao veliku sreću i ostvariti: svirati, putovati, imati vjernu publiku koja vas prati i cijeni to što radite i na kraju moći od toga živjeti. U tih 40 godina nisam nikad odustao i, kad sam počeo raditi ovaj album, bilo je nevjerojatno da su svi oni koje sam pozvao, a koji su nekad bili dio Divljih jagoda, pristali biti dio proslave naših #40godinarocknrolla. Snimanje albuma više je izgledalo kao fešta koja je trajala gotovo dvije godine, a “Jukebox” je došao kao torta svima nama koji smo se trudili da publici damo najbolje od sebe. Naših prvih 40 godina znači da ni do jednog mjesta na koje bi bilo vrijedno stići ne vodi skraćen put.

Vratimo se na vaše početke. Odrastajući u Bihaću, slušali ste hard-rock bendove kao što su Deep Purple, Black Sabbath i The Who. Kako ste došli u doticaj s njima, pogotovo u vrijeme kad nije bilo lako doći do nove strane glazbe?

Moje odrastanje na neki je način imalo mnogo više veze s kulturom Zapada nego Balkana, a posebno kada je u pitanju gitara i generalno glazba. Ako tu činjenicu uzmemo u obzir, onda apsolutno ima smisla da sam ja Divlje jagode napravio po uzoru na svjetske rock-grupe i gitariste koji su me inspirirali. Tu prvenstveno mislim na Deep Purple, a kada su gitarski heroji u pitanju, onda su to definitivno Jimi Hendrix i Ritchie Blackmore. U to vrijeme, osim nešto literature za klasičnu gitaru, doslovce nije postojalo ništa, osim da imaš gramofon i ploče koje ćeš vrtjeti i po sluhu skidati akorde, rifove i sola pjesama koje si htio naučiti. Moj stariji brat bio je osoba X, on je nekim čudnim kanalima iz Londona nabavljao najnovije ploče i postere bendova koje ste naveli, tako da njemu trebam biti zahvalan što mi je to omogućio. Kako je otac prilično putovao po Europi, njega sam bio zadužio da pronađe što više literature, ali i on mi je katkada znao donijeti po neku ploču. Sjećam se da mi je jednom prilikom s putovanja po Italiji donio drugi studijski album grupe Grand Funk Railroad.

U Zagreb ste došli studirati vanjsku trgovinu, no čini se da vam je odmah bila važnija glazba?

Kada sam kao prilično loš učenik ipak završio gimnaziju, moja želja bila je upisati Ekonomski fakultet u Sarajevu, ali nažalost nisam prošao na prijamnom, tako da sam iz Sarajeva otišao u Zagreb i polagao prijamni na studiju vanjske trgovine. Vjerojatno bih i u Zagrebu prošao loše kao i u Sarajevu, ali imao sam sreću da je do mene sjedila djevojka iz Rijeke, koja je sigurno bila odlikašica, i dopustila mi da prepisujem od nje. Nakon što sam krenuo studirati, usporedno s faksom prve dvije godine sam svirao s bendovima Novi akordi i Biseri, od kojih je prvi bio bez neke perspektive, a drugi sigurno jedan od najplaćenijih cover bandova u bivšoj državi. Sjećam se da sam u to vrijeme vjerojatno bio jedini student koji se vozio isključivo taksijem, a stanovao u studentskom domu. Na početku treće godine fakulteta shvatio sam da mi je to gubljenje vremena, prekinuo sam studij, zahvalio Biserima na svemu što su napravili za mene i odlučio napraviti autorski bend. Trebalo je gotovo godinu dana da okupim prvu postavu benda. Za ime smo se odlučili u ljeto ‘77. kada smo kao cover band svirali u Trpnju u ferijalnom kampu.

Odmah na prvom album imali ste hitove “Jedina moja” i “Krivo je more”, pjesme bez kojih se ni danas, 40 godina kasnije, ne može zamisliti nijedan tulum. Koja je tajna dugovječnosti tih pjesama?

Iskrene su i s njima se ljudi mogu povezati. I ne postoji tajna. Neke pjesme ljudi jednostavno prepoznaju.

Kako ste se nosili s uspjehom ?

Na samom početku nekog većeg uspjeha i nije bilo, ali kako su godine prolazile i koliko je uspjeh pojedinih albuma bio manji ili veći, to se reflektiralo i na popularnost benda, pa i na moju popularnost. Najveći problem u svakom bendu je ego, koji je uzrok svih frustracija i problema i koji nam kao katalizator dozvoljava da manje ili više vidimo. Naravno da ego nije zaobišao ni mene, bilo je potrebno puno godina da pronađem način kako ga riješiti i kako biti lider koji će probleme svesti na minimum.

Zanimljiva je vaša suradnja početkom 80-ih s Marinom Tucaković, a tu prvenstveno mislim na Mirzino jato. Pjesma “Apsolutno tvoj” i danas se može često čuti po klubovima, a tada je bila uz bok europskoj produkciji poput Boney M?

Kao autor i producent sam napravio priličan broj pjesama, ali i albuma, za koje se teško može pretpostaviti da bih ja mogao biti autor jer se nisam ni trudio da to šira publika sazna. Tu svakako spada i grupa Mirzino jato koja je preko noći postala hit zahvaljujući pjesmi “Apsolutno tvoj”. Singl ploča prodala se u više od 400.000 primjeraka, a pjesma je doslovno mjesecima bila broj jedan na svim top-listama u Jugoslaviji, koja je tada imala više od 20 milijuna stanovnika. Sjećam se da su honorari od mehaničkih i malih prava od samo jedne pjesme bili astronomski i da sam tad shvatio da je dobra pjesma ključ uspjeha bilo kojeg benda ili izvođača .

Odlaskom Tonija Jankovića i dolaskom Alena Islamovića na mjesto vokala počela je nova faza Divljih jagoda. Pjesma “Motori” danas je također hit. Kako je nastala ta pjesma i kako ste općenito doživjeli Tonijev odlazak?

Prije nego što je Toni napustio bend i prije nego sam počeo pripremati treći album po redu, kasnije nazvan “Motori”, odlučio sam napraviti zaokret i snimiti hard’n’heavy album. To je bilo vrijeme novog vala i punka pa su svi mislili da će takav projekt biti promašaj i predlagali su mi da nastavim istim putem, kao što su bila prva dva albuma. Kako sam uvijek radio stvari koje drugi nisu mogli ili se nisu usudili raditi, vjerovao sam vlastitoj intuiciji, vjerujući u uspjeh. Koliko se sjećam, na tu temu razgovarao sam s Tonijem, ali i s Naskom, kao i s Alenom koji je tada bio bas gitarist i back vokal u bendu. Toni je sam shvatio da se možda neće moći uklopiti u novi projekt i njegova odluka bila je napustiti bend, a na njegovo mjesto došao je Alen, koji je bio prilično neuk i neiskusan i znao sam da će trebati puno rada i strpljenja da ga pripremim za snimanje i sve ostalo što bi moglo doći kao posljedica eventualnog uspjeha. Koliko god je Tonijev odlazak bio bolan kako za njega tako i za mene, ipak se naše prijateljstvo nije prekinulo i traje sve do danas. Ja sam od malena bio fasciniran motorima i znao sam da ću jednog dana napraviti pjesmu na tu temu. Točno sam znao kakvu pjesmu želim, godinu dana sam pokušavao praveći demosnimke, ali nije išlo. Sjećam se da sam jedan dan predvečer uzeo gitaru i pjesma je bila gotova u pet minuta. Nakon trideset godina pjesma “Motori” ne pokazuje da po bilo čemu pripada godini u kojoj nastala. Što je “Smoke On The Water” u svijetu , to su “Motori” na Balkanu.

Jedna ste od rijetkih grupa koja je u bivšoj Jugoslaviji snimila album na engleskom, koji se prodavao i vani. Kako gledate danas na “Wild Strawberries”?

Za bolje razumijevanje onog što se u Londonu dogodilo, treba znati da su Divlje jagode sve do sada jedini rock-bend s Balkana koji je dobio šansu izaći na svjetsko tržište potpisivanjem sedmogodišnjeg ugovora s engleskom kompanijom Logo Records. Vlasnik kompanije Goeff Hannington, poznat po tome sto je sudjelovao u stvaranju velikih imena kao što su Eurythmics i Vangelis, tražio je bend iz istočne Europe koji bi mogao biti konkurencija svjetskim rock-bendovima i izbor je pao na Divlje jagode. Odlazak u London, potpisivanje ugovora, snimanje albuma u studiju Matrix, turneja po Engleskoj i nastup u čuvenom Marque clubu, izgledalo je potpuno nestvarno za bend koji je dolazio iz zemlje za koju većina Engleza tada nije ni čula. Sve što se tada odigralo u Londonu bila je potvrda da su Divlje jagode na pravom putu i da samo treba nastaviti raditi. Ipak, engleska avantura nije imala hepiend jer su se dogodile stvari koje je bilo nemoguće predvidjeti.

Vi ste zamalo postali gitarist Whitesnakea? Je li vam žao danas što niste prihvatili ponudu?

Nisam od onih koji žale za prošlim vremenima ni od onih koji se uvijek iznova pitaju jesu li u nekom važnom trenutku u životu donijeli ispravnu odluku. Vjerujem da se ništa slučajno ne događa pa je onda sigurno da sam donio ispravnu odluku.

Kako ste doživjeli odlazak Alena Islamovića u Bijelo dugme? Jeste li tada bili ljuti na Bregovića?

Što se tiče Gorana, sve, samo ne ljut. Naprotiv, njemu sam zahvalan što me riješio belaja.

Riješimo jednom zasvagda vječno pitanje – tko je bolji pjevač, Tifa ili Alen?

Identično pitanje bilo bi Mercedes ili Škoda. To nikako ne znači da je Škoda loš auto, ali ga je teško staviti u klasu s Mercedesom.

Prije rata s vama je radio i Gibonni, no na kraju ipak s njim niste snimili album. Kazali ste da on nije bio pjevač za Jagode. Zašto?

Iako je Gibonni moja kreacija, ja se i nakon toliko godina još nisam navikao na to umjetničko ime, tako da mi je nadimak Gibo nekako opuštenija varijanta i podsjeća me na naše druženje krajem osamdesetih. Vjerojatno sam bio jedan od rijetkih koji je u to vrijeme prepoznao Gibin ogromni potencijal kao autora, pjevača i tekstopisca. Prije nego je došao kod mene u Sarajevo, mi smo se u više navrata nalazili u Splitu i razgovarali o ideji da on bude novi pjevač Divljih jagoda, ali i da budemo autorski tandem. Bez obzira na to što on nije imao dovoljan raspon glasa koji su prethodni pjevači u Jagodama imali, smatrao sam da je Gibo nevjerojatno karizmatičan i iskreno sam vjerovao da možemo napraviti veliki posao kako na Balkanu, tako i puno šire. Mislim da je i on razmišljao na isti način kao i ja. Kad je Gibo konačno došao u Sarajevo, mi smo proveli gotovo dva mjeseca u malom studiju kod mog druga Mande na Grbavici snimajući kompletan demomaterijal za novi album. U toj fazi bio sam prilično optimističan jer je njegov vokal bio zadovoljavajući, ali sam vjerovao da će biti puno bolji kada budemo snimali u pravom studiju. Zatim smo otišli u Zagreb, potpisali ugovor, doveli producenta iz Londona i snimali album. Nakon što smo snimili vokale za nekoliko pjesama, pokazalo se da to ipak nije ono što smo očekivali, nažalost tu smo stali i naša suradnja završila je tako da je svatko krenuo svojim putem. Danas sam siguran, da smo nastavili, veliki uspjeh ne bi izostao, kao i to da me moj perfekcionizam odveo u pogrešnom smjeru.

I u 21. stoljeću imali ste nekoliko velikih hitova poput “Marije” koju je otpjevao Pero Galić?

Cijela jedna generacija upoznala je Divlje jagode preko albuma “Od neba do neba”, a “Marija” je pjesma koja danas po popularnosti ne zaostaje za ostalim hitovima iz naše diskografije. Svaka generacija imala je svoje hitove.

Kako danas gledate na rock’n’roll? Ima li uopće dobrog rocka?

Ovisno o tome kako gledate na rock’n’roll. To je način života, od muzike koju slušate do načina razmišljanja. Rock’n’roll je danas više postao karakteristika, tako da ima dobrog rocka koliko ga ljudi koji ga žive sviraju i slušaju.

Prije dvije godine postali ste otac male Ide. Koliko vas je promijenilo očinstvo u 62. godini života?

Osim što sam savršeno naučio mijenjati pelene i konzumirati nepodnošljiv smrad kao da je miris toaletne vodice, ne vidim nekih promjena. Nastojim biti na visini zadatka i kao tata Zeje, kako me Ida zove, dajem svoj maksimum. 

VIDEO: Hrvatske zvijezde: Nemojte zaboraviti na one koji su sami