Oči u kojima se spaja plavetnilo neba i mora prvo je što ćete, ako s njom progovorite i samo nekoliko riječi, primijetiti na zgodnoj voditeljici RTL televizije Editi Misirić koja nam već dvije godine u sklopu vijesti donosi novosti iz sportskog svijeta. Strastvena ljubiteljica sporta odlično se snašla u dotad muškoj redakciji, a četvorica kolega od prvog su je dana prihvatili kao sebi ravnopravnu, pa Edita radi lišena ikakvih povlastica bez obzira na to što je jedina dama u društvu.
No, 30-godišnjoj apsolventici Fakulteta političkih znanosti povlađivanje nije ni potrebno jer se u 12 godina rada u novinarstvu već očeličila u svojoj profesiji za koju će dogodine, bude li sve po planu, dobiti i akademsko priznanje. Nesuđenoj pijanistici i bivšoj rukometašici gledanje utakmica i mečeva uvijek je bilo zabavnije od igre s lutkama, a sportsku disciplinu i sama je stekla u srednjoj školi ustajući svaki dan u pet ujutro i putujući iz rodnog Križa u gimnaziju u Zagreb.
Vesela, vedra i komunikativna, Edita se nada kako će joj se jednog dana opet pružiti prilika da radi reportaže u kojima se, u četiri godine rada u magazinskoj emisiji “Exploziv”, potpuno pronašla. Još da su sportske, veselju ne bi bilo kraja!
Dok su mnogi vaši kolege još na godišnjem odmoru ili tek planiraju ići, vi ste svoje dane odmora za ovo ljeto već iskoristili. Kako ste ih i gdje proveli?
– S prijateljicom i kolegicom Antonijom Mandić bila sam u Splitu jedanaest dana. Bio je to pravi odmor koji se većinom sastojao od odlazaka na plažu i kupanja, a umjesto prženja na suncu vrijeme sam provodila u kafiću ili negdje drugdje u hladu sa svojim omiljenim štivom.
Znači niste jedna od onih žena koje vole "hvatati" brončanu boju?
– Definitivno ne, vrućina i znojenje čine me nervoznom tako da uvijek tražim hlad. Osim toga, vrlo sam svijetle puti pa se i ne smijem puno izlagati suncu. Također, ne volim gužve na plažama. Tko to uopće i voli? Tako da smo se kupale u Kaštel Kambelovcu gdje plaže nisu nakrcane kao one u Splitu. Žao mi je što je godišnji već završio i što ću po najvećim vrućinama biti u Zagrebu, no tako sam sama odlučila. Ostatak ću se ljeta uz posao posvetiti i učenju jer su mi ostala još dva ispita do kraja. Već sam šest godina apsolventica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu pa se nadam da ću na proljeće napokon i diplomirati!
Kako to da vam se studiranje toliko odužilo?
– Od fakultetskih obveza odvukao me posao jer sam usporedo s upisom na fakultet počela i raditi tako da se novinarstvom bavim već 12 godina. Puno mi je draže bilo provoditi vrijeme u sportskoj redakciji Večernjeg lista, gdje sam započela svoj novinarski put, nego sjediti na predavanjima. Dok sam radila u emisiji “Exploziv” uspjela sam doći do apsolventske godine i na tome je stalo. No, prošle godine obrisala sam prašinu s indeksa, otišla na fakultet, zagrijala stolicu i do sada položila deset ispita!
Znači, zanat ste počeli peći u redakciji najtiražnijih domaćih dnevnih novina. Što vam se urezalo u sjećanje iz tog razdoblja?
– S nepunih 19 godina došla sam u sportsku redakciju Večernjeg lista i rekla da želim raditi. Sjećam se svoga prvog terenskog zadatka kada me tadašnji urednik sporta Darko Draženović poslao na Jarun da nađem vijest. Cijeli dan sam hodala i na kraju našla materijal za jednu vijest, koju su objavili u tadašnjem sportskom prilogu "Devetka". Nakon što sam se malo ispraksirala počela sam pratiti plivanje, u vrijeme kada su naši plivači bili u naponu snage. Gordan Kožulj, Duje Draganja, Marko Strahija i drugi mladi plivači tada su postizali velike rezultate, a ja sam ih pratila na Europskom prvenstvu u Antwerpenu 2001. i Berlinu 2002. godine. Bilo je to razdoblje u kojem sam puno naučila.
U emisiji “Exploziv”, gdje ste proveli četiri godine, okusili ste čari reportaže i zaljubili se u tu novinarsku formu. Koje su vam bile najizazovnije?
– U Dominikanskoj Republici napravila sam pet reportaža o borbama pijetlova, manufakturnoj proizvodnji poznatih dominikanskih cigareta, snimali smo voodoo rituale... Smatram i da sam dobro odradila reportažu o prostitutkama u berlinskom bordelu Artemis gdje sam imala razgovore "jedan na jedan" s dvije prostitutke. Jedna je na intervju došla zamotana u ručnik, a druga se skinula potpuno gola; snimatelju je od šoka ispala kamera!
Vođenje uživo bio vam je novi izazov, no i veliki stres. Sada ste već opušteni pred kamerama, no trebalo je proći dosta vremena da dođete u tu fazu!
– Kad su me pozvali da radim u sportskoj redakciji, nisam puno razmišljala prije nego što sam rekla “ok, može, idem”. No da sam znala što me čeka, razmislila bih vjerojatno triput! Prvih šest mjeseci imala sam ogromnu tremu pred kamerama. Svoj novi angažman doživjela sam na način “ja sam sad pred kamerama, na televiziji uživo, gledaju me tisuće ljudi i to mora biti savršeno” i kad si stalno u glavi ponavljaš da ne smiješ pogriješiti, tek onda ti se događaju pogreške jer si više koncentriran na tu mogućnost nego na svoj zadatak. A u stvari samo moraš biti opušten, ispričati što imaš reći te prezentirati i svoje kolege na najbolji mogući način. Naravno, dok to nisam shvatila, učila sam na pogreškama.
Ima li neka pogreška zbog koje vam je bilo izuzetno neugodno?
– Od gafa s Davisova kupa oporavljala sam se mjesec dana. Taj dan pripremila sam tri verzije vijesti sa svim mogućnostima završetka meča. Baš u trenutku kad sam trebala pročitati vijest, imali smo problema u komunikaciji. Kad sam među svojim papirima počela tražiti točnu verziju, nikako je nisam mogla naći i to je trajalo i trajalo, a ja sam zamuckivala, crvenjela... Potpun raspad sistema! Bilo mi je jako teško nakon toga ponovno stati pred kamere, no preživjela sam i to.
Pogađaju li vas loše kritike?
– Ljudi će uvijek govoriti što im se ne sviđa i, hvala Bogu, na to imaju pravo i to im ne zamjeram. Ja bih samo voljela da me gledatelji percipiraju na pravi način, a taj je da su one tri-četiri minute uživo u studiju rezultat mojega cjelodnevnog rada. Odnosno da moj posao nije samo čitanje, već i pripremanje vijesti. Osim toga, idem na snimanja, dogovaram izjave, pišem najave... Onaj dio prezentiranja vijesti gledateljima najmanji je dio cijele priče. A što se tiče kritika da nisam dovoljno elokventna ili lijepa, mislim da svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje.
Jedina ste žena u sportskoj redakciji RTL-a. Kako ste se snašli na “muškom terenu” u isključivo muškom društvu?
– Moji su kolege svi odreda divni i vrijedni dečki. Svi smo jako radišni i maksimalno se trudimo, pomažemo jedni drugima, uskačemo si, mijenjamo se kad nekome treba. I što je najvažnije svi smo ravnopravni, nema razlike u spolovima!
A kako stoje stvari s muškim rodom što se tiče ljubavnih odnosa?
– Sama sam već dvije godine, čak nemam ni simpatiju. Potpuna dosada što se ljubavnog života tiče! Mislim da nisam previše izbirljiva osoba pa mi stvarno nije jasno zašto nemam dečka!? Moram priznati da mi ponekad prođe kroz glavu kako bi baš bilo zgodno otići s nekim u šetnju gradom ili nešto tako banalno, no ne tražim dečka, mislim da se ljubav uvijek dogodi spontano, kad najmanje očekuješ. Ali, stvarno se nadam da ću jednom negdje upoznati nekoga tko će mi se svidjeti na više razina.
Uključuje li to i neke karakteristike poput odrješitosti, što ste jednom naveli kao osobinu koju vaš izabranik mora imati?
– Volim muškarce sa stavom, s određenom dozom autoritativnosti, koji su sigurni u sebe, što ponekad može biti dvosjekli mač kad se uspostavi da su i malo previše sigurni. Htjela bih uz sebe imati nekog tko će me znati “urazumiti” kad imam neke svoje mušice, tko će mi objasniti da to ipak ne može tako zbog toga i toga. Usto, po prirodi sam zvrk pa bih voljela da moj izabranik bude staložena osoba koja će me zaustaviti u mojim vrludanjima.
To su osobine zrelijih muškaraca. Znači li to da volite starije?
– Ako pritom mislite na muškarce od 50 godina, onda je odgovor ne. No da je u 30 i kojoj sasvim bi mi odgovaralo, kao i da je dvije-tri godine mlađi.
A kad je riječ o fizičkom izgledu, privlače li vas određeni tipovi?
– Uopće nemam svoj tip, moja posljednja dva dečka potpuno su se razlikovala tako da, što se tiče izgleda, nikad ne znam kakav će mi muškarac zapeti za oko.
Kažete da je većina vaših prijateljica, Antonija Stupar Jurkin na primjer, udana. Sanjate li i vi o braku i vlastitoj obitelji?
– Naravno! Želim se udati i imati djecu, mogu se vidjeti u ulozi majke i supruge u skoroj budućnosti. Ne znam kad niti s kim će to biti, no to mi je svakako jedan od prioriteta u životu.
Od 19. godine bili ste podstanarka, a prije godinu i pol kupili ste vlastiti stan. Bojite li se da bi vam se nakon toliko godina samostalnog života moglo biti teško naviknuti se na suživot s nekim, konkretno s muškom osobom?
– Uvijek postoji opasnost od toga da ti bude problem naviknuti se živjeti s nekim, ali mislim da sam prilagodljiva osoba i da imam određenu granicu tolerancije. Ne bih mogla ni ulaziti u vezu s nekim tko bi me poslije mogao iznenaditi nečim tako velikim čemu se ne bih mogla prilagoditi. Mislim da bi ta njegova karakteristika bila vidljiva već na početku veze.
Između napornoga radnog tempa i maštanja o novoj ljubavi, čime se još bavite?
– Čitam, pijem kave s prijateljicama i učim kako bih na jesen dala posljednja dva ispita. Antonija Mandić, Antonija Stupar Jurkin i ja dobre smo prijateljice pa često organiziramo kućna druženja na kojima ima puno zezancije, to mi je najdraže. S obzirom na moje godine, večernji izlasci više me toliko ne privlače, no kada izađem volim se dobro naplesati. Totalni sam fanatik za glazbom osamdesetih, sviđa mi se taj diskoritam; volim i komercijalnu glazbu pa najradije izlazim u Maraschino, a poslije, ako me put i volja nanesu, rasplešem se u nekom od klubova na zagrebačkom Jarunu.
Edita! Ak se mene pita,tebi treba jedna dobra .......pusa!