Film o američkim letačkim asovima “Top Gun” iz 1986. Kongresna je knjižnica 2015. uvrstila u nacionalni filmski registar kako bi ga se sačuvalo za buduće generacije. Jer je, kazali su tada, važan kulturno, povijesno i estetski. “Top Gun” ima i Oscara za najbolju pjesmu – “Take My Breath Away” grupe Berlin, za koju je nakon toga malo tko čuo, ali tu će pjesmu svako toliko netko negdje pustiti i podsjetiti na film koji je prema svemu odgovarao kakvoj priči iz B produkcije, na što su upućivale i kritike. Ali isto tako donio je svježu akciju, nikada do tada “dogfight” nije prikazan na tako uvjerljiv način.
Za one koji ne znaju, dogfight znači blisku borbu zrakoplova, a dugo je vrijedila statistika da u takvim borbama stradava više od 90 posto borbenih aviona. Isto tako, film je u zvijezde vinuo Toma Cruisea, tada relativno nepoznatog glumca koji se nakon nekoliko obećavajućih sporednih uloga nije mogao sastati s onom pravom. Sve do “Top Guna”. Njegova partnerica u filmu, Kelly McGillis, nije iskoristila tu priliku te danas mahom živi u sjećanjima fanova kao Maverickova ljubav Charlie. Još se manje znalo o Valu Kilmeru, dok je Anthony Edwards tek nešto obećavao. Jerry Bruckheimer zajedno s Donom Simpsonom odlučio je da mu za takav film trebaju mladi glumci dovoljno atraktivni i karizmatični za mačo-uloge kojima će pomoći etablirana imena poput Toma Skeritta ili Michaela Ironsidea. U budžetu od ondašnjih 15 milijuna dolara, danas bi to bilo nešto manje od 35, nije ni bilo mjesta za najveće zvijezde 80-ih. Ispalo je da nisu bile ni potrebne – film je zaradio, opet ondašnjih, 356 milijuna dolara. I postao je kultni. I u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo izbora nego da se film pusti, iako je ipak suštinski bila riječ o propagandi američke vojno-tehnološke moći nad raspadajućim Sovjetskim Savezom koji je u doba prikazivanja muku mučio s Černobilom. Vjerojatno je svemu pogodovalo i to da u filmu nisu korišteni pravi MiG-ovi, nego njihove zamjene Northrop F-5, ali i da je to bila rijetka prilika da se vide prave američke F-14 Tomcate izvučene iz svojih postrojbi za potrebe filma. Atrakcije u zraku itekako su opravdavale uloženi novac za kartu za kino te su rijetki bili oni koji nisu barem jednom pomislili da su piloti zaista pravi frajeri. Do tog trenutka “Top Gun” bio je najveći uspjeh Jerryja Bruckheimera i Dona Simpsona. Iako im pojam blockbuster nije bio stran. Dapače, u “Policajcu s Beverly Hillsa” predstavili su širem svijetu čovjeka koji se smije unatrag, Eddieja Murphyja, zvijezdu “Saturday Night Livea” koji je već imao sasvim solidne uspjehe na velikom ekranu s “48 sati” i “Kolom sreće”.
No, nekonvencionalni crni policajac kao glavni lik mainstream hollywoodskog filma bilo je nešto novo za Ameriku 80-ih. “Policajca s Beverly Hillsa” ne bi bilo da se nije dogodio “Flashdance”. Priču o plesačici koja preživljava kao zavarivačica režirao je Adrian Lyne koji će kasnije potpisati i “Devet i pol tjedana”, “Kobnu privlačnost”, “Nemoralnu ponudu”. Lyne je s “Flashdanceom” napravio kultni film koji je u sličan status izdigao i debitanticu Jennifer Beals. Pogađate, ni “Flashdance” kritika nije “šmekala”, čak ga je Roger Ebert, prvi kritičar koji je dobio Pulitzera, smjestio ravno u kantu za smeće označivši ga jednim od filmova koji najviše – ne voli. Ipak, sjajna glazba Giorgia Morodera i atraktivne plesne scene donijeli su filmu besmrtan status, a Simpsonu i Bruckheimeru otvoren put u ovladavanju Hollywoodom. Reklo bi se da će tek Harvey Weinstein ostvariti veći utjecaj, no vidjeli smo kako je to završilo. Spomenuta tri filma imala su još i veći utjecaj na popularnu kulturu 80-ih oblikujući je onako kako su to ranije primjerice činili filmovi s Marlonom Brandom ili Jamesom Deanom.
Kič 80-ih pretvorio u zlato
Bili su sasvim u duhu 80-ih koje su, ne stidimo se toga mi koji smo tada odrastali, bile prepune kiča, pretjerivanja i neukusa. Vrlo su vješto Simpson i Bruckheimer pronalazili priče koje će na jednostavan način privući publiku u kina. Najvažnija komponenta, ne treba biti osobit znalac da bi se dao odgovor na ovo pitanje, bila je glazba. “Take My Breath Away”, “What a Feeling” pa onda glazbeni lajtmotiv “Policajca s Beverly Hillsa” obilježili su godine Ronalda Reagana kao američkog predsjednika, doba u kojem se iščekivao trenutak konačne propasti komunističkog imperija. Do Simpsonove smrti 1996. dvojica su producenata napravila još niz blockbustera poput “Dana groma”, “Zločestih dečki”, “Grimizne plime”, “Opasnih misli”, “Hridi”. I ponovno je, uz neke izuzetke, bila riječ o filmovima ne toliko hvaljenima među kritičarima, ali s jasno istaknutim osobinama uspjeha i utabanim putem u pop-kulturu. Gangsta’s Paradise u “Opasnim mislima”, dva crna disfunkcionalna policajca u “Zločestim dečkima”, vezivanje za legendu o Alcatrazu u “Hridi” itd. Zapravo je partnerstvo između Simpsona i Bruckheimera bilo neobično. Don Simpson je 1982., kada su osnovali zajedničku produkciju, imao već rad na nekoliko hitova poput “Cannonballa” čiji je scenarij i supotpisao te koji mu je donio mjesto predsjednika produkcije u Paramountu. Ali je imao i jedan veliki problem – zloporabu droge. Iz Paramounta je i otpušten nakon što je pod utjecajem droge zaspao na jednom sastanku pa je zapravo bio prisiljen otići u privatne vode.
Samo što Simpsonova ovisnost nije time prestala, nego se još pojačavala pa su uspjesi s filmovima često ostajali zamagljeni skandalima zbog njegova ponašanja. Ludo je partijao, uživao u sado-mazo seansama, nasilnom seksu… Nikakvi pokušaji rehabilitacije nisu uspijevali, čak je dr. Stephen Ammerman koji je na Simpsonu primjenjivao neobičnu terapiju koktela narkotika pronađen mrtav na Simpsonovu imanju. Predozirao se. Na kraju je Bruckheimer prekinuo to partnerstvo, posljednji njihov film bio je “Hrid”, za čijeg je snimanja Simpson i umro. Od droge, naravno. Ukupno su filmovi koje su zajednički producirali zaradili oko tri milijarde dolara. Nije bilo izgledno da će Bruckheimer uspješno nastaviti karijeru. U timu sa Simpsonom njega su, naime, zvali Mr. Outside jer je više znao o filmu pa je ozbiljnu producentsku karijeru i počeo “Američkim žigolom” i “Ljudima mačkama”, oslanjajući se na scenarije znamenitog Paula Schradera, dok je Simpson bio Mr. Inside jer je imao veze u Hollywoodu.
Međutim, bilo bi to pogrešno zaključiti jer nevjerojatni uspjesi koje je kasnije ostvarivao promijenili su mu nadimak pa je danas poznat kao Mr. Blockbuster. Ukupno su filmovi koje potpisuje kao producent uprihodili 13 milijardi dolara. Sam je težak oko 900 milijuna dolara. Uspjelo mu je 2003. imati dva najdohodovnija filma u istom vikendu, “Pirate s Kariba: Prokletstvo Crnog bisera” i “Zločeste momke 2”. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom. Iako je kritika počela bolje prihvaćati njegove filmove, filozofija mu se nije osobito promijenila. – Da radim filmove za kritičare ili nekoga drugog, vjerojatno bih živio u nekom malom stanu u nekom hollywoodskom studiju – rekao je Businessweeku. I to je to, Jerry Bruckheimer ima jedinstveni talent da prepozna scenarij koji može donijeti profitabilan film. Harvey Weinstein držao je da će moć lakše ostvariti nagradama, sve i da je prošao bez skandala vjerujemo da bi se Jerryja Bruckheimera i dalje ipak smatralo najmoćnijim hollywoodskim producentom. Jer pogledajte što je sve u njegovu životopisu: “Državni neprijatelj”, “Armageddon”, “Nestali za 60 sekundi”, “Pearl Harbour”, “Pad crnog jastreba”, ne sumnjamo da će “Zločesti dečki 3” ili “Top Gun: Maverick” biti također uspješni kao i njihovi prethodnici.
Jer, najuspješniji je producent shvatio koliko je riječ “franšiza” primjenjiva na film – dobru stvar treba eksploatirati do kraja. Neka onda nikoga ne čudi što “Pirati s Kariba” imaju pet nastavaka. Bruckheimer je također na vrijeme shvatio da je televizija medij kojemu treba dati pozornosti koliko i filmu. Upravo on potpisuje megauspješni “CSI” pa onda “Zaboravljeni slučaj” ili “Lucifer”. Pa i novu seriju “L. A.’s Finest”, koju su Jessica Alba i Gabrielle Union nedavno predstavile u Dubrovniku. U jednom trenutku zna raditi na 40 filmova i serija ističući da za ništa od toga nije siguran da će biti hit. Zapravo se priprema na to da će sve propasti. Neka velika glumačka imena duguju Jerryju Bruckheimeru svoje karijere. Gdje bi danas bio Johnny Depp? Odnosno, gdje bi bio već prije nekoliko godina? Ne vjerujemo da bi se netko sjećao Keire Knightley da nije bilo “Pirata s Kariba”. Pa onda Denzel Washington. Pa Will Smith za kojega producent kaže da je istinska hollywoodska zvijezda. Toma Cruisea vjerojatno ne treba spominjati, dok Nicolas Cage nije uspio iskoristiti priliku koju mu je Bruckheimer osigurao. On sam reći će da velika glumačka imena nisu garancija uspjeha filma.
Priča ipak bitnija od glumaca
– Oni vam mogu donijeti dobar prvi vikend, ali nakon toga sve leži na samom filmu, njegovoj priči i kako je napravljen – objasnio je. Ne smije se pisati o Jerryju Bruckheimeru a da se ne spomene redatelje Tonyja Scotta i Michaela Baya, zaslužne za “Top Gun”, odnosno “Pearl Harbour”, samo da nabrojimo neke. I onda je tu još jedno ime koje nikako ne treba smetnuti s uma, a to je Hans Zimmer. Trenutačno najtraženiji tvorac filmske glazbe danas iskače iz paštete nakon suradnje s producentom na većini njegovih najdohodovnijih filmova poput tri nastavka “Pirata s Kariba”, “Pada crnog jastreba”, “Pearl Harboura”… Oženio se dva puta, omiljeni mu je političar bio pokojni John McCain, voli i sport pa je svojedobno imao ambiciju stvoriti hokejsku NHL momčad u samom Las Vegasu. Stroge je radne navike naslijedio od roditelja njemačkih Židova, a one ga i dalje nagone da već rano ujutro sjedne na sobni bicikl i vozeći ga ili čita scenarije, pogleda malo CSI-ja ili nečega drugoga što je upravo radio. Odlazi na novinarske projekcije svakog svojeg novog važnog filma, a onda to ponovi s publikom jer jedino tako, kaže, može prepoznati hoće li uspjeti ili ne. Nema nikakve sumnje da ćemo, dok je Jerome Leon Bruckheimer u pogonu, imati mnogo hollywoodske zabave. A tek mu je 75 godina.