Voljeli rock-glazbu ili ne, kada se spominju najveći rock-bendovi u povijesti, jedno ime uvijek će se naći pri samom vrhu ili na vrhu – Led Zeppelin. Od svog prvog pojavljivanja 1968. godine Robert Plant, Jimmy Page, John Paul Jones i John Bonham pomicali su glazbene granice i ostavili neke od najboljih pjesama, koje će se slušati i kad nas više ne bude. "Led Zeppelin: biografija" nagrađivanog glazbenog biografa i novinara Boba Spitza kapitalno je djelo koje na 640 stranica i pregršt rijetko viđenih fotografija stručno secira bend uzduž i poprijeko te razdvaja mit od stvarnosti, a kod nas je objavljena prošlog tjedna u izdanju Rockmarka. Knjiga prati članove grupe od njihovih glazbenih početaka, još sredinom šezdesetih, kada je Page bio studijski gitarist te se kasnije pridružio grupi Yardbirds. Ta se grupa raspala 1968. godine, a u kolovozu iste godine Page je s Plantom, Jonesom i Bonhamom počeo nastupati kao New Yardbirds. Naime, Yardbirdsi su imali ugovorene nastupe u Skandinaviji, a Page je tamo otišao s novom trojkom. Bilo je odmah jasno da New Yardbirdsi nemaju veze s originalnim bendom, a nakon što su dobili pismo odvjetnika da prestanu koristiti ime starog benda, počeli su razmišljati o novom imenu.
Jimmy je predložio nekoliko slabašnih alternativa poput The Mad Dogs ili The Whoopie Cushion. A onda ga je menadžer Peter Grant podsjetio na Keitha Moona, koji je tijekom snimanja instrumentala "Beck's Bolero" s Jeffom Beckom rekao da bi supergrupa poput njihove "propala kao olovni cepelin". Lead Zeppelin. "E, to je sad već dobro ime", rekao je. I Jimmy se složio. Ali Grant nije htio da dođe do zabune s izgovorom riječi "lead". "Lead" znači "olovo" i mora se izgovarati s glasom "e", ne znači "voditi" i ne izgovara se s glasom "i".
Pa da svima bude jasno, iz riječi "lead" izbacio je slovo "a". "Črčkao sam nešto u uredu i izgledalo je puno bolje tako", rekao je. Led Zeppelin, dakle. Nekonvencionalno; drsko; i s mudima. Novo ime, međutim, nije automatski riješilo sve probleme. Kako god su se zvali, diskografske kuće nisu zagrizle. No imali su sreće u Americi i potpisali su za Atlantic Records.
"Pojavili smo se na američkoj sceni taman u pravo vrijeme. Cream se raspao, a Hendrix je radio neke druge stvari", zaključio je Jimmy. "Jako puno američkih grupa usmjerilo se na tiši i blaži zvuk pa je naš heavy rock-zvuk bio dramatičniji. Atlantic Records tražio je novi heavy rock-bend koji će pogurati, a to smo bili mi", rekao je.
Grant je bio uvjeren da će bend više prihvatiti u Americi nego kod kuće u Velikoj Britaniji. Imao je puno iskustva s Chuckom Berryjem, Animalsima, Herman's Hermitsima, Yardbirdsima i Jeffom Beckom što mu je dalo izvrsno razumijevanje kad je riječ o mjestima i gradovima u kojima bi novi bend mogao dobro proći. Vidjeti znači vjerovati, a osobito kada je riječ o Led Zeppelinu, koji je imao sjajne nastupe uživo. Ime Yardbirds još uvijek je značilo nešto u Sjedinjenim Državama, a Jimmyjev rastući prestiž bio je ključni faktor. Povratak kući drukčiji je i puno veći izazov. Publika u Engleskoj bila je u najboljem slučaju mlaka kad je riječ o Led Zeppelinu. Lokalni promotori otezali su s angažmanima. "Jednostavno nisu htjeli prihvatiti ništa novo", požalio se Jimmy. Dospjeti na televiziju ili radio bilo je gotovo nemoguće. BBC nije gledao dalje od mainstream pop-glazbe; nekonvencionalni ili progresivni bendovi bili su hereza za staru gardu koja je sastavljala i kontrolirala svoje banalne playliste. Što se tiče SAD-a, toga se prisjetio John Paul:
"FM radio tek je počinjao graditi svoj utjecaj – i oni se nisu bojali puštati dulje pjesme ili čak cijele albume."
Prvi koncert imali su 26. prosinca 1968. u Denveru i oduševili su publiku. Zaglušujuća rika koji su izveli na tom koncertu najavila je nepripremljenoj publici da se rock'n'roll spremao probiti zvučni zid. Britanski bendovi više nisu dolazili s vjernim pojačalima Watkins TruVoices ili Vox 100 Super Beatles, čije su utrobe sastavljene od ostataka vojne opreme iz Drugog svjetskog rata. Ta su pojačala bila sinonim za rani rock'n'roll kao što je Digitron za kalkulatore. Bila su dovoljno glasna, ali nisu mogla proizvesti teške tonove i dugo ih držati; nisu bila predviđena ni za distorziju. Novi šerif u gradu bilo je pojačalo Marshall JTM-45, a Zeppelini su ih imali pun kamion.
Njihov debitantski album "Led Zeppelin" objavljen je u SAD-u tijekom turneje 12. siječnja 1969. i zauzeo je deseto mjesto Billboardove ljestvice, a u Ujedinjenom Kraljevstvu je 31. ožujka zasjeo na šesto mjesto. Nezaboravni gitarski riffovi albuma, glomazni ritmovi, psihodelični blues, groovy, bluesy shufflovi i naznake engleske narodne glazbe učinili su ga, prema riječima kritičara, "važnom prekretnicom u evoluciji hard rocka i heavy metala".
Jimmy je u drugom tjednu travnja 1969. organizirao probu u svojem spremištu za čamce u Pangbourneu. Imao je riff koji bi mogao biti temelj nečeg posebnog i praktički ga je čuvao cijelu godinu. "Vjerujem da je inspiracija došla zbog stare ljubavi prema rockabilly uvodima velikih gitarista", teoretizirao je. "Ali čim sam ga smislio, znao sam da je dovoljno jak da pokrene cijelu pjesmu, a ne samo da je otvori", dodao je. Odsvirao ga je bendu dok su vježbali za prvi album i svi su se složili da mu je potencijal ubojit: "Izaziva ovisnost, kao da je nešto zabranjeno."
Pjesma "Whole Lotta Love" postavila je novi, uzbudljiv standard u rock'n'rollu. Bila je glasna, mahnita, nezaustavljiva, "muška", s nezaboravnim riffom koji je odjekivao godinama. Kao da su svi elementi rock'n'rolla destilirani do srži, do same eksplozivne biti. Ne samo da je potvrdila da su Zeppelini glazbena sila, već je dala do znanja i da su bakljonoše heavy metala, sviđalo se to Jimmyju ili ne. Pjesma je najavljivala njihov drugi album i dosegnula je četvrto mjesto na Billboardovoj ljestvici u siječnju 1970., prodalo se više od milijun primjeraka, a pridonijela je učvršćivanju popularnosti benda. Grupa je također sve više izbjegavala televizijska pojavljivanja navodeći kao razlog da preferira da ih obožavatelji čuju i vide na koncertima uživo.
Album je na britanske ljestvice došao u veljači 1970. i zadržao se 98 tjedana te na kraju skinuo "Abbey Road" Beatlesa s čelne pozicije. Do travnja se prodao u više od tri milijuna primjeraka (dvostruko platinasti) samo u Sjedinjenim Državama, a zarada benda procijenjena je na "više od pet milijuna dolara".
Kratka turneja po Europi od 23. veljače do 12. ožujka ponovno je predstavila Zeppeline publici, koja je sad jedva čekala vidjeti bend koji puni naslovnice.
Jedini je problem nastao u Kopenhagenu, u kojem je unuka Ferdinanda von Zeppelina zaprijetila da će tužiti bend zbog prisvajanja obiteljskog imena. Grofica Eva von Zeppelin opominjala je RAK-ov ured u Oxford Streetu još otkako su odustali od imena New Yardbirds. Kako bi se osigurali i zaštitili od bilo kakvih komplikacija oko nastupa u Danskoj, Zeppelini su si ondje uzeli ime The Nobs, prema švicarskom promotoru Claudeu Nobsu, koji je bio blizak bendu. Ali, velikodušni kakvi jesu, pozvali su, više iz zezancije nego ozbiljno, groficu Von Zeppelin da ih dođe upoznati u lokalni studio u kojem su snimali, u nadi da će izgladiti problem. Možemo samo zamisliti njihovo iznenađenje kada je ona poziv prihvatila.
Druženje je bilo poprilično ugodno. Momci su se ponašali pristojno, a grofica je bila srdačna i odmjerena – sve dok na izlasku iz studija nije zapazila primjerak prvog albuma i omot s njezinom obiteljskom prepoznatljivošću u plamenu.
Posebno je zanimljivo kako je nastala "Stairway To Heaven", po mnogima jedna od najboljih rock-laganica svih vremena. Pagea je ta nadahnuta konceptualna pjesma mučila mjesecima i nikako joj se nije mogao posvetiti.
Sve je kulminirao jedne večeri nekoliko dana nakon dolaska, dok je s Johnom Paulom sjedio pokraj kamina i pio jabukovaču. U kući je bilo relativno tiho. Robert i Bonzo bili su u pubu pa su dvojica starih studijskih veterana dobila vremena za razmišljanje. "Page je razradio nekoliko stvari na gitari. Imao je te različite fragmente i samo ih je svirao", prisjetio je John Paul. Jones je uzeo blok-flautu s poda i počeo ga pratiti. Kasnije su doradili prijelaze između dijelova i dodali im dašak električnog klavira.
"I Jimmy i ja bili smo prilično svjesni načina na koji bi se pjesma trebala razvijati i različitih slojeva kroz koje je trebala proći. Pretpostavljam da smo obojica bila pod velikim utjecajem klasične glazbe, a u njoj ima podosta drame", rekao je John Paul.
Aranžman koji su sastavili bio je prepun drame – svojevrsni rock'n'roll "Prsten Nibelunga" prepun lajtmotiva. Jednostavan duet s gitarom stvarao je tako bajkovit ugođaj da bi dodavanje svakog idućeg sloja samo uništilo spokoj. Zapravo, kako su planirali, električna gitara čut će se tek nakon tri minute, a zlokobni udarac bubnja minutu i petnaest sekundi nakon nje. A dotad, melodija će se prikradati mjestu na kojem prirodno očekujete da se odmetnuti glazbenici uključe i krenu s ritmom. A opet, ta se napetost nekako cijelo vrijeme produljivala.
Oštri akordi nakon pet minuta razbijaju iluziju i djeluju poput fanfara koje najavljuju sljedeću fazu pjesme – nešto prodornije i žešće. Otvara se prijelaz i odnekud se provalja Jimmyjev solo na gitari, dovoljno silan da podsjeti na Communication Breakdown, a onda ubrzava i kao da goni sve ostale da drže korak s njim. Riff je sada narastao i nabubrio, dobio intenzitet i produljio vatromet, sve dok oštri, gotovo koloraturni krici – "histerični triler", kako ih je zvao Jimmy, ne odvedu pjesmu do neočekivanog vrhunca.
Nazvati je "Götterdämmerung" bilo bi nepravedno; ovo je bio "hammer of the gods", kako je to mrmljao Robert u "Immigrant Songu", koji je oživio. Jimmyju i Johnu Paulu trebalo je sat-dva da sve skiciraju i označe kada se i na kojim mjestima uključuju ostali.
Iduće večeri reprizirala se ista kreativna predstava, ali promijenile su se uloge: John Paul otpratio je Bonza na večeru u Speakeasy u Londonu, a Robert je sjeo pokraj kamina.
"Sjedio sam s Jimmyjem i osjećao nekakav mir u sebi. Istinski, pravi mir", prisjetio se. Miran neko vrijeme, čitao je "The Magic Arts in Celtic Britain" Lewisa Spencea, ali čim je Jimmy odsvirao uvodne akorde, uhvatila ga je tjeskoba. Nešto se dogodilo iznutra. "Imao sam olovku i papir i iz nekog sam razloga bio loše volje. A onda je odjednom moja ruka počela sama pisati riječi: 'There's a lady who's sure all that glitters is gold/And she's buying a stairway to heaven'" rekao je.
Ha? Stairway to Heaven?
"Samo sam sjedio i gledao u tekst, a onda sam skoro skočio sa stolca. Robert kaže da me nešto vodilo da napišem to što sam napisao", rekao je Jimmy. Glavna tema došla je brzo, ali stihovi su sjeli na svoje mjesto tek idućeg popodneva dok je bend svirao pjesmu. "Dok smo mi svirali, Robert je olovkom pisao stihove. Vjerojatno je tri četvrtine pjesme napisao na licu mjesta", dodao je Jimmy.
Nikome nije smetalo što su prilično zagonetni. Bilo je riječi i konstrukcija koje nemaju nikakvog smisla, duhova koji vape za odlaskom, svirača koji vode do razuma, vreve u živici, kolutova dima i sjena viših od naših duša.
"Nitko zapravo sa sigurnošću ne zna što znači 'stairway to heaven'", kaže John Paul zamišljeno, "ali ima smisla".
"Stihovi su cinični i govore o ženi koja stalno dobiva sve što poželi, a zauzvrat ne daje ništa", ukratko je Robert pokušao objasniti pjesmu. Kasnije je malo proširio tumačenje: "Kao da sve može imati zauvijek sve dok o tome ne mora razmišljati."
VEZANI ČLANCI:
Stihovi su Robertu zvučali "gotovo srednjovjekovno". Logično, s obzirom na to da je inspiracija izvučena iz Spenceove knjige. Ali od ovog trenutka pa nadalje, "Stairway to Heaven" zbunjivat će većinu slušatelja.
Početak kraja benda bio je 1980. kada je Plant počeo razmišljati drukčije od ostatka benda. Premda je htio odustati od turneje, ipak se predomislio. Bend je za turneju vježbao u Windsoru.
Prvi dan probe pojavili su se samo Robert i Jonesy. Neko su vrijeme provjeravali model pozornice i reflektore, "jednostavan dizajn bez puno posebnih efekata", kako su rekli iz Showca. "Jimmyja i Bonza nema, bježmo odavde", rekli su i vratili se u Blakes. Idućeg je dana stigao Bonzo. Pijan. Na putu do studija skrenuo je do puba i popio nekoliko sokića od votke i naranče. "Doručak", kako je to nazvao. Na probi je trusio votku izravno iz boce. "Pao je sa stolca dva ili tri puta", rekao je Mick Hinton. A Robert je samilosno predložio: "Dosta za danas, nastavljamo sutra."
Odgodili su probu za 24. rujna 1980. u 14 sati. Tog popodneva Benji Le Fevre vozio je Roberta i Jonesyja iz Blakesa u Windsor i predložio im malo skretanje s puta. "Mislim da bismo trebali stati kod Jima", rekao je i zaputio se prema Old Mill Houseu. "Nema smisla da sjedimo u studiju i čekamo ih. Ovako ćemo biti sigurni da su spremni", rekao je.
Jimmyja nije bilo u kući. Benji je pitao Ricka Hobbsa gdje je Bonzo. "Čovječe, ubio se sinoć od votke", odgovorio je Hobbs i prepričao pojedinosti impresivnog opijanja – četrdeset čašica. "Stavio sam ga u krevet. Gore je, u apartmanu za goste", dodao je.
Benji se dobrovoljno javio da ga izbaci iz kreveta i krenuo stepenicama prema gore. Jonesy je bio nekoliko koraka iza njega. "Otvorio sam vrata i odmah znao da nešto nije u redu", prisjeća se Benji. "Bonzo je ležao na boku, leđa su mu bila okrenuta vratima, ali... Nešto nije bilo u redu. Gurnuo sam Jonesyja u hodnik i rekao mu: 'Mislim da je bolje da ostaneš vani. Samo da nešto vidim'". A ono što je vidio nije bilo dobro: gomila bljuvotine na jastuku pokraj Bonzove glave. "Bilo mi je jasno da je mrtav, ali pokušao sam mu napipati puls. Bio je hladan, već napola plav. Mrtav već nekoliko sati."
Benji i John Paul sišli su do salona u kojem su se Jimmy i Robert glasno šalili. "Morao sam ući i reći im da se stišaju i saslušaju me, a onda i reći što se dogodilo", kazao je Jonesy.
Robert je ostao zatečen i jedva je promrmljao: "Jesi siguran?" Benji je samo kimnuo potvrdno, bez riječi. "Moram biti siguran, moram vidjeti."
"Uopće nisam mogao zamisliti da nastavimo bez Bonza", kazao je John Paul. Led Zeppelin bio je pravi bend; bend koji je bio jak u nastupima uživo. Uza sve razlike, cjelina je bila puno više od zbroja njezinih dijelova. Držao je da bi s nekim drugim bubnjarom to bio sasvim drugi bend. Kemija bi bila drukčija. Nema Johna Bonhama, nema Led Zeppelina – vrlo jednostavno.
Planirana sjevernoamerička turneja je otkazana, a unatoč glasinama da će se Cosy Powell, Carmine Appice, Barriemore Barlow, Simon Kirke, Ric Lee ili Bev Bevan pridružiti grupi kao njegova zamjena, preostali članovi odlučili su raspustiti bend. U izjavi za tisak od 4. prosinca 1980. navedeno je: "Želimo da se zna da smo zbog gubitka našeg dragog prijatelja i dubokog osjećaja nepodijeljenog sklada koji osjećamo mi i naš menadžer odlučili da ne možemo nastaviti." Izjava je potpisana jednostavno s Led Zeppelin.
VIDEO: Tamburaši spasili Maju Šuput: 'Bila je s prijateljicom, molile su nas da budemo s njima'