Nives Ivanković: Ne vjerujem da ljubavnici mogu biti dobri prijatelji

Ima li u nedavnoj povijesti televizije poznatiji citat od pitanja “Je l’ tako, Miki?” i odgovora “Tako je, šefe!”? Možda bismo se i sjetili ponekog, ali zasigurno i staro i mlado zna lik i djelo Nives Ivanković, tj. konobarice Miki iz nekadašnjeg “Jel me netko tražio”, a danas showa Nove TV “Nad lipom 35”. Brbljava, pomalo vulgarna i pomalo napasna Miki potpuna je suprotnost Nives, barem se tako čini kada simpatična glumica progovori u svakodnevnom razgovoru. Iznimno ljubazna, ugodna i rekli bismo “sasvim normalna” glumica zadivljuje jednostavnošću i pristupačnošću. A s druge strane, da ima pravo ponašati se kao diva - ima. Prvakinja splitskog HNK, zvijezda filmova “Moram spavat’, anđele”, “Ta divna splitska noć” i “Vjerujem u anđele” te omiljena zlica sapunice “Villa Marija” uvukla se pod kožu svim domaćim gledateljima. Odnedavno osvaja i srca publike susjedne Bosne i Hercegovine u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Iza nje su godine i godine rada, a kada smo je pitali što bi poručila kolegici koja je tek na početku glumačke karijere, Nives je spremno odgovorila: - Sve zapreke, probleme, nepravde koje će se neminovno događati pobijedit ćeš radom, samo radom, velikim radom. Pošteni rad uvijek je nagrađen.

U seriji LZN glumite Splićanku Ajnu, kako je bilo surađivati s ekipom serije?

Diplomirala sam glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i uvijek je u mojim razmišljanjima i maštanjima bila prisutna želja da me angažiraju u nekom projektu, bilo kazališnom, filmskom ili televizijskom u Sarajevu. Ispunila mi se želja da glumim sa svojim kolegama i profesorima u vrlo cijenjenoj i gledanoj seriji. Spone sa Sarajevom, one emotivne, uvijek su bile jake, pa je povratak u grad, druženje s kolegama, snimanje san koji sada živim.

Jesu li vas prihvatili kao člana ekipe?

Prvi dan snimanja imala sam veliku tremu, pitajući se hoću li se uopće moći uklopiti u sjajnu glumačku ekipu. Dolaskom na set, načinom kako su me primili - strah je nestao. Moj partner Senad Bašić glumi Faruka. Pročitao je u mojim očima sve što proživljavam i dovoljna je bila jedna njegova rečenica: “Nives, ne brini se, nama glumcima uvijek je tako”. Prvu scenu odigrala sam s njim. Nestalo je sve čega sam se pribojavala. Toplina i srdačnost mojih kolega i cijele ekipe, i tehničke i produkcijske, kao da je napisala: “Dobrodošla doma”. Bez patetike, ali Sarajevo smatram svojim gradom. Nakon svih užasa i pakla koji su ljudi tamo proživjeli, nisu izgubili ono što je taj grad i te ljude resilo: toplinu, humor, neposrednost i osjećaj prihvaćenosti ma kako se zvao i odakle dolazio.

Vi ste živjeli u Sarajevu, je li vas rad u LZN-u vratio u studentske dane?

Naravno. Dolaskom na snimanja ponovno istražujem grad u kojem sam provela najljepše studentske godine. Sarajevo je i dalje grad kakav je ostao u mojim sjećanjima, s tom razlikom da sada više nema ljudi koji su mi bili dragi. Ili ih je rat raselio ili su ih posljedice svega toga odnijele. Kada sam studirala, zajedno smo svi slavili i Božiće i Bajram, kao i sada. Iako moje tete Raze više nema, ona mi je bila kao druga mama u Sarajevu. Stanovala sam kod njih na Čaršiji, a ove godine s njezinom djecom spremala sam bajramski ručak. Nisam svladala tajne bosanske kuhinje, ali sam kuhala dalmatinska jela pa smo ove godine imali “mediteranski” Bajram.

Možete li se sjetiti nekih anegdota, posebnih trenutaka koje ste ondje doživjeli?

Toga ima da bi se mogla napisati knjiga. Sarajevo umnogome nalikuje Splitu. Tako se uobičajene situacije na ulici u trenu pretvaraju u mini predstavu, naravno, uvijek s velikom dozom humora. Na studiju sam se hranila u restoranima. Na meniju jedne aščinice (orijentalna zalogajnica) vidjela sam da piše pače. Mislila sam da su to pečeni pačići i zamolila sam konobara da mi donese jedno da probam. Nisam znala da je to teleća glava. Kada je donio teleću glavu, i dalje sam inzistirala na tome da je posrijedi zabuna jer ja hoću pačića, kako i piše. Vidno uzrujan, njegov komentar je bio: “Slušaj bona, đe da nađem pačiće, da ji fatam po avliji jel?” Naravno da se ubrzo uključilo još nekoliko ljudi, što gostiju što osoblja s duhovitim komentarima.

Jeste li zadovoljni životom u Splitu, razmišljate li ikada o tome da se preselite u neki drugi grad?

Iako sam naturalizirana Splićanka (najranije djetinjstvo provela sam u Tomislavgradu), Split je grad koji smatram svojim. Moj otac je ondje išao u gimnaziju i nakon fakulteta njegov izbor bio je Split. Split mi je dao sve: odrastanje, školu, prijatelje, prve ljubavi, a moram, uostalom, navesti i onaj lokalpatriotizam koji sve živcira - to je zaista najlipši grad na svitu. Moji roditelji su tu, moj posao je u splitskom HNK, prijatelji... Iako imam taj nomadski nerv, moj odabir i moj dom je u Splitu. Često me pitaju zašto se ne preselim u Zagreb, gdje su veće mogućnosti. No, stjecajem okolnosti Bog mi je dao da živim i radim i u Zagrebu i u Splitu. A imati privilegij i uživati u užurbanosti i u živom ritmu jedne metropole prepune događanja i kvaliteta koje ne nudi manja sredina, a puniti baterije uz more, smatram najboljom kombinacijom koja mi se mogla dogoditi.

U javnosti vas doživljavaju kao odvažnu, snažnu, samouvjerenu, rječitu ženu? Razlikuje li se ta predodžba od Nives u privatnom životu?

Ono što ljudi vide preko uloga zovem zgusnuta energija i naravno da vas percipiraju preko onoga što radite. Da sam u privatnom životu takva, odnosno da sam u takvom “povišenom” stanju, bilo bi nenormalno. Stoga ljudi kad me upoznaju najčešće kažu da sam drukčija. Primjerice, jedna slikovita anegdota. Vozimo se u taksiju moj kolega Branimir Vidić Flika, koji u seriji “Nad lipom” glumi Doline. Taksist je bio prilično razočaran našim razgovorom i odgovorima na pitanja. Flika je tek pokoju prozborio, koliko je iz pristojnosti bilo potrebno, a naš razgovor bio je preozbiljan za ono što je taj čovjek očekivao. U privatnom životu frendice me zovu Bik Koji Sjedi. Najmanje pričam, one mene zabavljaju, a ne ja njih. Naviknule su se na moju zatvorenost. Naravno, u svakodnevnom se životu potpuno drukčije odijevam, sportski sam tip, ne šminkam se. Ali kad je neka ozbiljna situacija, postajem snažna, ali ne i samouvjerena.

Prošle godine zakoračili ste u četrdesete. Jeste li opterećeni godinama?

To je najčešće pitanje što ga novinari postavljaju. Hvala na pitanju, dobro sam... Opterećena nisam, ali kao svakoj normalnoj osobi, jer se svi doživljavamo kao da nam je dvadeset, neke promjene ne gode. Manje je energije, više bora... - što je ljudski. I sama svijest da ste već prošli dvije trećine života, da ste mogli neke stvari drukčije napraviti, zasigurno utječu na vas. Tu su i roditelji koje pamtite u naponu snage, a oni su sve stariji - to su upravo četrdesete. Četrdesete su zapravo revizija života. Kada se okrenete i vidite što ste uradili, kada se pitate je li to bio ispravan put, ali i uživate u onomu što ste mukotrpno gradili. A ako smatrate da je vaš život bio pogrešan, četrdesete vam daju privid da još imate snage za novi početak. Nisu uzbudljive, ali su zanimljive.

U seriji LZN glumite bivšu Miss Jugoslavije. Jeste li ikada razmišljali da sudjelujete na natjecanju ljepote?

Hvala, iako mi to zvuči kao poruga, a ne kao kompliment.

Jeste li zadovoljni svojim izgledom?

Nisam zadovoljna svojim izgledom, ali tu ne mogu ništa promijeniti. Voljela bih da sam rođena kao krhka lijepa plavuša s velikim plavim očima, slatkim nosićem..., ali pomirila sam se s onim što jesam. Kad glumite u humorističnom serijalu bivšu misicu, s naglaskom na humoristični, onda ste daleko od misice milijun svjetlosnih godina, baš kao ja.

Što mislite o plastičnim operacijama? Jeste li ikada razmišljali o nekom zahvatu?

Kada plastična kirurgija postane korektivna kozmetika bez noževa, operacija, igala, kada se svede na kreme i eliksire, bila bih za to. Nemam ništa protiv ako je to nečiji izbor i ako će to nekoga usrećiti. Međutim, rezultati i posljedice katkad su zaista bolni, nakaradni, pa sama pomisao na to u meni izaziva strah i otpor. A razmišljam li o nekom zahvatu? Da, svako jutro kad se pogledam u ogledalo.

 Nemate prirodno plavu kosu, no gotovo uvijek ste plavuša. Koji je razlog tome? Jeste li ikada pomislili da se ošišate na kratko?

Posljednjih sam desetak godina plavuša, no u dvadesetim sam bila brineta, a u tridesetima crvenokosa. Kratku sam frizuru posljednji put imala u osmom razredu osnovne. Kada sam se vozila u autobusu, jedna gospođa obratila mi se kao dečku. Od tada nikad više. Trauma iz djetinjstva.

 Jeste li brbljavi, otvoreni...?

Frendice me zovu Bik Koji Sjedi. Najmanje pričam, one mene zabavljaju, a ne ja njih. Naviknule su se na moju zatvorenost. Naravno, privatno se potpuno drukčije odijevam, sportski sam tip, ne šminkam se. Ali kad je neka ozbiljna situacija, postajem snažna, ali ne i samouvjerena.

 Privatni život uvijek držite za sebe, no moram vas pitati kako komentirate glasine koje su nedavno punile novinske stupce da ste u vezi s bivšim hajdukovcem Zlatkom Vujovićem?

Neka tako i ostane.

Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?

Zanimljivo, da. Nekako ne vjerujem u ljubav iz prijateljstva, ali kako je život nepredvidiv, nikad ne reci nikad. Kako provodite slobodno vrijeme?

Nakon svih putovanja uživam doma. Perem robu, to su koferi i koferi, nađem se s društvom, pročitam dobru knjigu, odem do roditelja. Kod mene je obratno. Ljudima su to rutinske stvari, a putovanja odmor. Meni odmor znači biti malo doma za promjenu. Postoji li neki ritual prije nastupa ili premijere?

Pomolim se Bogu, konkretno prekrižim se.

Dolazi li vas obitelj gledati? Koji je najljepši kompliment koji ste od njih dobili?

U početku sam, iako nevoljko, dopuštala da dođu u teatar, a poslije sam to priječila. Moja mama ima veću tremu od mene kad sam na sceni, a otac, sestra, nećakinja, brat kupe karte i dođu kada ne očekujem. Karte za premijeru već godinama koriste moji prijatelji. Ne znam zašto, možda zato što me oni znaju u drukčijem svjetlu, možda zato što mislim da neću biti dovoljno dobra. Ne znam. Nikada ne gledam ono što radim, pogotovo ne s njima. Tata je veliki kritičar i direktan je, a mama sve ublaži.  

Da možete, biste li promijenili neku bitnu životnu odluku iz prošlosti?

Bilo bi sitnijih korekcija, ali općenito ne.

Jeste li se tijekom karijere susretali s ljubomornim kolegicama?

Kao i u svakoj branši, i u našoj ima ljubomore. No, nikada nećete imati problema s realiziranom glumicom koja bi vam, uostalom, i bila konkurencija. Najopasniji su i najveće probleme rade vam ljudi koji se, na žalost, nisu uspjeli realizirati na sceni. 

Je li vam se dogodilo da se neki kolega zaljubi u vas?

To bi trebalo pitati kolege. Ne znam.

S obzirom na to da iza sebe imate zavidnu karijeru, dopustite li si ikada da se ponašate kao diva?

Vi se šalite! Život današnje glumice nema štih salona, mecena i lagodnog života. Iako je socijalistički simbol, smatram da je u ovom divljem kapitalizmu život jedne glumice život Alije Sirotanovića, a Alija je bio rudar udarnik.

Možda je najpoznatija uloga Nives Ivanković lik Miki iz serije “Nad lipom 35”. I premda ju je ta uloga obilježila, glumica je sretna zbog toga jer je uspjela utjeloviti i druge likove koje publika također dobro prihvaća.

- Uloga u prvoj verziji serijala “Jel me netko tražio” iz 1996. donijela mi je televizijsku popularnost. Kad je serijal završen, ni u snu se nisam nadala da ću nakon deset godina ponovno glumiti Miki u “Nad lipom 35”. Mislila sam da je Miki objesila kopačke o klin, no onda su me pozvali da nastupam u novogodišnjem programu. Lijepo je, ali i smiješno to što mi prilaze mladi i generacije koje su tada bili klinci govoreći da vole taj lik. O Miki je sve ispričano, a možda i nije. Što mislite o nastavku serijala za deset godina - Miki u penziji. Samo me zanima kako bi mi pristajao ovaj kostim. Iako glumca uvijek obilježe neke uloge, imala sam sreće da sam i u drugim televizijskim projektima ostvarila zapažene uloge, od krim-serija do sapunica, pa je bilo razdoblja kada su me nazivali Nataša po zloći iz sapunice... Sada sam već za nove klince Ajna, jer gledaju “Lud, zbunjen normalan”. Nekada je popularnost dvosjekli mač, ali ja sam nakon Miki glumila i u filmu i u drugim tv žanrovima, a kazalište je jedan poseban put i razvoj koji me veseli i koji čini smisao mog bavljenja ovim poslom.