Znamo je kao Seku Odak, Ajnu Hećimić ili konobaricu Miki iz najpopularnijih televizijskih humorističkih serija. Nedavno smo je upoznali kao predsjednicu Jelenu Krsnik. Među ostalim. Jer, glumački je put Nives Ivanković iznimno bogat, čak ako gleda samo opus ostvaren na ekranima. Kada ne snima, naći ćete je na kazališnim daskama. Nedavno je 25-godišnja karijera okrunjena Večernjakovom ružom. Ipak, nema odmora nakon zaslužene nagrade, popularna hrvatska glumica već ima novi film nakon uspjeha “Zvizdana” i “Novina”.
Često hvalite Dalibora Matanića, s kojim ste u kratko vrijeme surađivali dva puta na ozbiljnim projektima.
Kao što uvijek u životu biva s nekim ljudima se odmah prepoznate. Nekako već pri prvom susretu kliknuli smo. Rad s njim je lagan, lijepo se nadopunjujemo, on je jedan od redatelja koji jako voli i uvažava glumce. Tako da bih parafrazirala naslov Kunderina romana da je rad s njim nepodnošljiva lakoća postojanja i rada. A Dado ima tu vrstu hrabrosti s kojom ne stavlja glumce u folder, već ruši sve stereotipe. Tako je bilo i u mom slučaju. Nekako šira publika me doživljava kao komičarku, a on m je u “Zvizdanu” ponudio pravu dramsku ulogu. O osobi ne trebam ni pričati, veliki je radnik i pozitivac, energetski motor projekta, spreman na sve izazove.
Hoće li vas biti u trećoj sezoni “Novina”?
Tema je pravosuđe pa vjerujem, to je nekako logično dramaturški, ne bi bilo opravdanja da Jelena Krsnik se dalje razvija kao lik. Za vrijeme svog mandata nije bila obilježena niti jednom koruptivnom aferom. Barem ja tako mislim. Možda se i iznenadim jer me još nitko nije obavijestio, ali to je moja pretpostavka. Bilo je predivno raditi s tom ekipom.
Jesu li “Novine” doista odraz hrvatske današnjice?
Ne gledam ništa što radim. Na žalost. Nisam gledala Novine, nisam gledala “Zvizdana” u Cannesu, zapravo ni jedan svoj uradak. Nisam jedina i nije to hir, naprosto je tako. Ne mogu stoga govoriti o proizvodu našeg rada na setu, ali čitajući scenarij mislim da je ovo jedan dokument ovog vremena gdje ništa nije prejudicirano ili preuveličano. Ivica Đikić je novinar i pisac, insajder je brojnih događaja, a mediji još igraju veliku ulogu u svemu tome ne samo u nas nego i u svijetu. Tako da mislim da je Đikićeva trilogija vjerodostojan dokument ovog vremena koje živimo.
Što je za vas sljedeće, čitamo da ćete snimati film koji se zove “Zbornica”?
Već završavam snimanje, radi se cijeli ožujak do polovice travnja. Mlada, talentirana redateljica Sonja Tarokić, koja je napisala i scenarij, ima tu energiju i samopouzdanje zbog kojih vjerujem da će film uspjeti. “Zbornica” je zanimljiv scenarij koji priča o mikrokolektivu u kojem se nešto pokušava učiniti, postići više pravednosti, a ne možete jer taj kolektiv pojedinca koji želi nešto pokrenuti u pozitivnom smislu guši i jede. Pokazuje kako je jako teško biti heroj i u zbornici. Ja igram ravnateljicu škole. To vam je život. S predsjednice spadoh na ravnateljicu. Šalim se. Divna glumačka ekipa, Marina Redžepović, Darija Lorenci, Nikša Butijer, Hrvoje Brišić, Sandra Lončarić i još puno sjajnih glumaca.
Prošla je godina bila dosta plodna za hrvatski film. Je li ga publika dovoljno nagradila?
Vjerujem da je naša publika gladna humora, neopterećenijih tema jer nam je svakodnevica obojena crno-sivim tonovima. A komedija je najteži žanr iako se općenito misli da ju je jednostavno napraviti. Možda je manje komedija jer generacije i s njima redatelji imaju neke svoje teme. Ali, kada osluškujem bilo publike, svi se žele rasteretiti, malo nasmijati, opustiti.. Sjetite se koji su nam bili najgledaniji filmovi i serije – “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Prosjaci i sinovi”, “Velo misto”... Ili su se možda redatelji okrenuli više festivalima, a manje publici. Potencijala sigurno imamo jer smo u jednom trenutku bili regionalni lider po uspjehu u međunarodnim okvirima. Publika ostaje željna domaćeg, ali mislim da bi trebalo više humora jer mi jesmo duhovit narod, ali nekako kao da se ne usuđujemo šaliti na svoj račun.
Imate i jedan svoj projekt, seriju “Tko je jamio, jamio je”. Kada ćemo je vidjeti, navodno tražite producenta?
U potrazi sam za samom sobom više nego za producentom. “Tko je jamio, jamio je” sukus mojega rada. Zapravo sve je počelo projektom “Ruža vjetrova”. Sapunica je najteži format za glumca jer je prepun ograničenja, radi se po automatizmu, bez kreacije. Seka Odak bila je moja pobuna protiv tog sustava. Srećom imala sam divnog producenta, Dinka Paleku kojemu se moj pristup radu svidio i nekako vremenom sama sam počela pisati ulogu Seke Odak. Na kraju su ostavljali prazne stranice, a ja sam noću pisala. Ali to je od mene tražilo novi napor nakon 16 sati snimanja. Bilo je tu u te dvije godine i suza i pitanja zašto mi je to trebalo, zašto se nisam prepustila kao drugi, no sve ima svoje zašto. Jer, došlo je do ideje da se napravi jedan spin-off o Odakovima. Bila sam u situaciji da sam se mogla jednostavno svaki dan pojaviti i uzeti ozbiljan novac. Međutim, nije bio zadovoljen jedini moj uvjet, a to je da se napravi dobar scenarij. Odbila sam, unatoč velikim pritiscima. No, Seka se nekako otrgla od mene i postala – osobom. Da bih sebe izliječila od svih pritisaka koji su konačno kulminirali čak i narušenim zdravljem otišla sam na Brač u uvalu Lovrečina i tamo u miru napisala humorističko-dramsku seriju. Mom prijatelju direktoru fotografije Mirku Pivčeviću jako se svidio scenarij i, kada bih ja odustajala, on nije dopuštao. Scenarij sam prijavila na natječaj HRT-a, prošla u uži krug među osam, i te su godine, sjećam se, prošle “Novine”.
Snimili ste i kraći pilot trailer koji je vrlo gledan na YouTubeu.
Da. Bližio se moj rođendan, a obično si za taj dan priuštim neko putovanje, tijekom godine skupim nešto sa strane i odem nekamo. No, Mirko me nagovorio da snimimo barem nekoliko scena i na kraju smo snimili mini pilot u trajanju od 14 minuta i trailer koji je objavljen na YouTubeu. Umjesto odlaska na putovanje, okupila sam ekipu. Snimanje je trajalo tri dana i to mi je bio najljepši rođendanski dar. Kada je objavljen trailer na YouTube kanalu, i komercijalne TV kuće su se javile. Problem je bio što se danas ubrzano snima, a ova serija je veliki zalogaj u smislu produkcijskih uvjeta tako da sam odlučila sačekati neka bolja vremena. Sada mi se čini ponovno po nekim razgovorima da su sve više zainteresirani za serije od 12 nastavaka. Svjesna sam da uvjeti nikada neće biti idealni, ali nastavljam s radom na tom projektu i nadam se da ću ga realizirati.
Zar glumci doista nisu zvijezde?
Ne, nema glumačkih zvijezda kod nas. U mojem djetinjstvu zvijezde su bili glumci, sportaši, pjevači, a danas taj zvjezdani status čini mi se preuzeli su političari. Kod nas se dogodila estradizacija politike, a zvjezdani status podrazumijeva puno nekih drugih stvari osim poznatog lica i popularnosti. A to je način i stil života. Volim reći kako smo mi glumci zvijezde na rate. Od zvjezdanog statusa imam najvredniju stvar, a to je reakcija ljudi na ulici. Ionako mislim da velik novac i sve što s njim ide poništava slobodu. Puno je više mana nego prednosti u životu zlatnog kaveza kakvim recimo žive hollywoodske zvijezde.
“Tko je jamio, jamio je” trebala bi biti kronika Splita. Grad je prošao neke promjene, kako ga danas vidite?
Naturalizirana sam Splićanka koja je u taj grad došla kao klinka i taj pravi Split ja poznajem. Bilo je to vrijeme kada je Split imao specifični miris, šug, svi smo se međusobno znali, odrastali zajedno. Split mi je najbitniji jer se tu dogodilo moje odrastanje, prve ljubavi, moja škola, adolescentski problemi… Neminovnost je svakoga grada, ne samo Splita, da se događaju promjene, migracije, strukturalne promjene stanovništva, utjecaj kultura, dolazak različitih ljudi. I Split se promijenio, ali ništa manje od Zagreba, ništa manje od Sarajeva, ništa manje od drugih gradova koji su obilježili moj život. Imam žal za tim nekim vremenima ili je to možda žal za mladošću, jer kad čovjek stari, sve što se događalo još sebi uljepša. Možemo možda govoriti o tome da oni koji su došli, a ostali neprilagođen, mijenjaju tu krvnu sliku nagore. Međutim, postoji tu još jedan problem, ovo je vrijeme novog načina življenja u kojem su se pogubile apsolutno sve vrijednosti, u ovoj brzini života više nikome ništa nije bitno. Živimo sumanutim ritmom zbog kojega smo napustili neke vrijednosti. Poput druženja, čitanja, održavanje prijateljstava. Na žalost, zbog manjine i uz jak senzacionalizam u medijima stvara se slika o Splitu kao o gradu slučaju. Što meni jako teško pada, jer Split nije grad slučaj. Kao i svuda, ništa manje, a ni više, ulica pokušava nametnuti svoj ritam i zakone. Ali to ipak ne uspijeva jer Split čine divni i temperamentni ljudi koji teže vrijednostima o kojima mi ovdje govorimo. No, s tim veze ima i vođenje tog grada i nažalost opet politika, vođenje i sustav u kojem živimo.
Otac vam je bio poznati novinar. Kako to da ste završili u glumi?
Najprije sam htjela biti stjuardesa, pa je nekako i sudbinski da sam stalno po avionima, toliko da im dođem kao osoblje! Ali ne vozim uopće, nikada nisam položila. No, zapravo sam trebala biti liječnica. Tada su kod nas bile dvije srednje škole, za medicinske sestre i farmaceute, u kojima se tražila čista petica. Ali, medicinska je škola, koja je doduše bila nedaleko od moje zgrade, imala samo popodnevnu smjenu. A ja ne mogu učiti ujutro! I tako sam otišla u srednju novinarsku iz koje sam ljeti po Splitu radila ankete kako bih nešto zaradila – kako su nas kod kuće i učili, da raditi nije sramota. I tako bih uvijek nešto pisala, imitirala ukućane, radila jedan lik na radiju... Onda mi je želja bila postati redateljicom jer sam bila fascinirana filmom “Sjećaš li se Dolly Bel”. Iz Kusturičina intervjua doznala sam se otvara odsjek režije i otišla sam u Sarajevo jer sam saznala da se studij otvara sljedeće godine. Ali bio je zapravo studij glume; ušla sam u uži izbor, no morala sam pričekati jesen kada sam primljena i upisala glumu. Iako ću cijeli život biti glumica, sve više razmišljam i o poslu iza kamera.
Nedavno ste dobili i našu Ružu, posvetili ste je Ivi Gregureviću.
Dobila sam je na samu 25. godišnjicu mojeg profesionalnog rada. Da posvetila sam je svojem prijatelju, kolegi i učitelju Ivi Gregureviću. Zahvaljujući Ivi i Festivalu hrvatskog filma, meni i mojim kolegama Ivino Orašje postalo je drugi dom. Ove godine nadam se da će svi glumci doći opet u Orašje i ponovno biti s njim. On nikada neće biti zaboravljen, a ni Orašje. Ove godine nastavljamo gdje je naš Ivo stao. Dugo smo se družili, a nikada nismo zajedno radili. Dogovorili smo se da glumi u mojoj seriji “Tko je jamio, jamio je”. Nažalost nije mi se ostvarila moja velika želja da s njim zaigram.
Volite putovati. Koja vas je zemlja najviše oduševila?
Italija! Opsjednuta sam Italijom. Kada bih se mogla ponovno roditi živjela bih u Italiji. Ipak najemotivnije mi je bilo to putovanje na Cannes i filmski festival. Slijetanje u Nicu i spoznaja da sam svojim rado zavrijedila biti dio najprestižnijeg filmskog festivala na svijetu i imati priliku da obiđem cijelu Azurnu obalu, i to baš u vrijeme mog rođendana. Italiju sam proputovala skoro cijelu. Obožavam njihovu kulturu, temperament, hranu, ljepotu te zemlje. Svako selo je u toj zemlji jedno malo remek djelo arhitekture.
U Italiji ste prije dvije godine snimili i film. Ovdje ga, na žalost, još nismo vidjeli.
Sada malo i o Dadinim lošijim stranama – ne razumijem njegov smisao za humor! Zbog njega sam zamalo odbila ulogu u tom talijanskom filmu. Voli raditi spačke na snimanjima pa, kako je neuspješno i meni pokušao na “Zvizdanu” prodati foru, mislila sam da ponovno pokušava. Nedugo nakon snimanja nazvala me talijanska producentica koja mi nudi ulogu u njihovoj produkciji. I ja pomislim da se to on ponovo zafrkava, sjedi negdje s ekipom i smišlja. I prestanem se javljati, sve dok mi se nije javio redatelj Gigi Roccati, koji je poslao videoporuku u kojoj izgovara tekst mojeg lika Marinke. I tada sam shvatila da je to prava stvar. Snimanje tog filma, “Babylon Sisters”, o četiri emigrantice, Kineskinji, Indijki, Turkinji te ženi iz naših krajeva bilo je posebno iskustvo. Sklopljeno je puno prijateljstva na setu. Neobično je iskustvo bilo igrati na jeziku koji ne govorim, a iznenađenje je bila i sindikalna organizacija glumaca, što je kod nas bolna točka. Kako sam čula, taj su model usvojili od Amerikanaca. Imaju jak sindikat zbog kojega se točno poštuje radno vrijeme, rad vikendom koji se može odvijati samo određenim datumima. I da, posebno su osjetljivi na autorska prava. U Italiji za to postoje zakoni koji se besprijekorno poštuju. Nivo je to za koji nisam ni znala da postoji i ne bi bilo loše da naš sindikat uči od Talijana.
Unatoč poslu, teško je pobjeći od svakodnevice. Ima li nešto što vam posebno smeta kada pogledate vijesti?
Snalažljivost poštujem i priznajem, ali mislim da je to kod nas najveći problem. Ljudi koji ni obrazovanjem ni ičim drugim zaslužuju mjesta s kojih odlučuju. Ne prihvaćam da ljudi koji nemaju nikakvih kvalifikacija ni stručnosti dolaze na mjesta u sustavu gdje su samo obični poslušnici uljuljani u svoj konformistički svijet. Na ta bi mjesta trebali dolaziti stručnjaci, odnosno birati se po tom kriteriju kako bi nam poboljšati kvalitetu življenja, a ne svoju nekompetentnost skrivati iza sustava kao iza plasta sijena jer sustav čine ljudi. Pogledajmo zadnje slučajeve u novinama koji se tiču zlostavljanih skupina. Gospođa je prijavila svojeg muža župana za obiteljsko nasilje. Nisam tamo vidjela te udruge, bilo koga tko bi javno zaštitio tu žrtvu, Maru Tomašević. Međutim, svi su to iskoristili samo u dnevnopolitičke svrhe kako bi osudili župana koji je pripadnik neke stranke i on je stalno bio tema medija. Dok je supruga ostala marginalizirana i od medija i od udruga koje bi je trebale štititi. Pogledajte što se dogodilo nedavno u Metkoviću. Neznanje i nebriga doveli su do toga da svi nesposobni koji su indirektno zbog nebrige i neulaganja u zdravstveni sustav prouzročili. I nitko ne daje ostavku, a Pedro je divna liječnica, koja je sposobna i koju hvale ljudi jer, bez obzira na sve uvjete, ona čini nadljudske napore. To me jako žalosti, to što nikome ne pada napamet ponuditi ostavku, što bi bilo barem moralno. Ispada na ovakvim primjerima da je najgore biti stručan i kompetentan i pošteno raditi posao, kao što je to slučaj s liječnicom iz Metkovića. To je zastrašujuće i, dok se to ne riješi, mislim da neće nikada biti napretka.
Pogledajte što je Nives Ivanković poručila nakon osvajanja Večernjakove ruže.
Najbolji hrvatski film je onaj koji se Ne snimi.