Prije samo tri mjeseca Romina Tonković primila je u ruke diplomu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, a svoje profesionalne uspjehe počela je nizati i prije. Njezino se ime u posljednje vrijeme sve više ističe. Iza sebe već sad ima zapažene uloge i inozemne projekte kojima se ne mogu pohvaliti ni njezini brojni kolege s puno duljim glumačkim stažem.
Glumila je u britanskoj seriji ‘McMafia’, ulogu je ostvarila i u skandinavskim filmovima ‘The Guardian Angel’ i ‘Dag Fur Dag’, a na prvoj godini fakulteta debitirala je u psihološkom trileru Arsena Ostojića ‘F20’ i već za tu ulogu dobila veliko priznanje u Los Angelesu. Osim toga, nagrađivana je i na filmskim festivalima u Firenci i Beču. Ovih je dana u fokus javnosti dospjela zbog glavne ženske uloge u filmu Milana Trenca. Riječ je o adaptaciji najvažnijeg djela Petra Hektorovića “Ribanje i ribarsko prigovaranje” u kojem ova 26-godišnja Zagrepčanka igra pučanku u koju se zaljubljuje mladi Hektorović.
– Dosta sam gledala dokumentarce o otocima, pogotovo o položaju žena na otoku, djevojkama koje su zatrudnjele prije braka, abortusima i svećenicama trećeg reda koje su ih radile, pričala sam s mamom koja je dosta upućena u tu temu, maštala kako bi bilo, zašto, kako bi taj lik danas reagirao, a kako u to vrijeme… Bilo mi je izrazito zanimljivo graditi lik koji je odrastao prije gotovo 500 godina. Naravno, dijalekt je bio zahtjevan i to je jednoj Zagrepčanki trebalo ući u uho, tako da sam svaki dan prije spavanja slušala svoje replike na starogrojskom samo kako bi mi melodija ušla u uho – prisjeća se glumica koja je i na ovom projektu imala čast raditi sa svojim velikim uzorom i mentorom Radom Šerbedžijom uz kojeg je stasala kao glumica.
– Rade i njegova supruga Lenka Udovički moji su životni mentori prije svega. Od njih sam dobila ljubav prema svim vrstama umjetnosti i naučila je poštovati i njegovati baš onako kako i oni to rade. Naučila sam koliko je bitno biti angažiran oko svega kao mladi umjetnik, stvari te se moraju ticati da bi mogao stvarati, a najbitnije je biti dobar čovjek – tako nam je Rade uvijek govorio. Iznimno sam zahvalna što sam dobila priliku upoznati ih i učiti od njih, obilježili su do sada najbitniji dio mog života – ističe Romina koja se glumu zaljubila tek u srednjoj školi nakon što je zbog loših ocjena morala pohađati dramsku grupu.
– Napokon sam osjetila da mi ide nešto bez puno muke, plakanja i određene prehrane – sjeća se Tonković koja je odrasla kao jedina kći u obitelji. To je jedino što joj danas, priznaje, pomalo nedostaje.
– Jedinica sam, ponekad ti fali da imaš nekog uz sebe s kim si krvno vezan, makar da se za kosu počupate i da si to ne zamjerite. Inače, djetinjstvo pamtim po treninzima i igri na cesti gdje sam bila od jutra do mraka, jela zemlju, umakala napolitanke u lokve... Natjecateljski sam trenirala sinkronizirano plivanje i zatim atletiku, često se pitam kamo bi me to odvelo da sam nastavila – kaže jedna od najperspektivnijih glumica nove generacije.
Najzapaženiji uspjeh do sada postigla je s debitantskim filmom ‘F20’ za koji je na Los Angeles Independent Film Festivalu dobila nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu. – Nedavno sam pročitala da iz nagrada učimo i one nas motiviraju, složila bih se s tim. Lijepo je iskustvo da kao mlada glumica dobiješ priznanje za svoj rad. Dobiješ mali vjetar u leđa, pomisliš: „Vidiš, pa ide mi, možda sam ipak dobro izabrala“. Loše je ako ti to udari u ego, a ego je zeznuta stvar, ali s tim se mora nositi svatko na svoj način – ističe glumica i dodaje kako joj je žao što nagradu nije mogla i osobno preuzeti jer zbog pandemije koronavirusa nije mogla otići na svečanu dodjelu priznanja u Los Angeles, a iz istog razloga stopiran joj je i novi projekt u Boliviji.
– Trebala sam snimati novi film, no korona je tamo podivljala pa je sve odgođeno za iduću godinu. Taj projekt mi je dokaz da je život čudo i da te može odvesti u nekim čudnim smjerovima, producent i redatelj filma su gledali ‘F20’ na festivalu u Južnoj Americi i svidjela sam im se. Producent me zapratio na Instagramu i nakon nekoliko mjeseci mi se javio upitavši me jesam li zainteresirana za audiciju i bih li voljela glumiti na španjolskom, na što sam ja naravno rekla da bih. Riječ je o bolivijskom dugometražnom filmu po romanu Alejandra Suareza koji je i redatelj. Više o tome za sada ne bih smjela govoriti –priča Romina koja je vrijeme pandemije odlučila iskoristiti za domaće projekte.
Trenutačno radi na monodrami po motivima Peera Gynta i nekih njezinih autorskih tekstova, to je, kaže, zabavlja i drži u treningu. O inozemnoj karijeri trenutačno ne razmišlja previše, no možda se i to promijeni kada se cijela situacija malo smiri.
– Najradije bih radila u Zagrebačkom kazalištu mladih, to mi je najdraže kazalište u Hrvatskoj. No realnost je da nas je puno i puno ljudi čeka na red za zaposlenje, tako da su sve opcije otvorene, pa nije isključeno ni da odem u inozemstvo, no nama glumcima jezik je često barijera, pogotovo na filmu. Razmišljala sam i o neverbalnom teatru koji je trenutačno dosta jak u Europi, no s novonastalom situacijom teško je išta planirati toliko unaprijed – zaključuje glumica čije vrijeme tek dolazi.
joint u prvom planu rade i društvo su nebitni