Kod Tamare Obrovac odavno više nema smisla pisati je li neki njezin album dobar, bolji ili najbolji. Izgradila je, zajedno sa suradnicima, vlastiti autorski svijet i to je jedan od najboljih glazbenih svjetova koje imamo zadnjih 25 godina. "Nuvola" Tamare Obrovac i njezina kvarteta, iako je snimljen s istom postavom glazbenika, iako opet na ovitku ima sliku njezina oca, iako je snimljen u Istarskom narodnom kazalištu kao i neki prethodni, zvuči različito.
Impresivno visoku razinu svih njezinih albuma "Nuvola" nastavlja skupom sedam introspektivnih pjesama, od kojih su većina višeminutna komorna istraživanja s filigranskim vokalnim dionicama kojima Obrovac kao da istražuje mogućnosti glasa. Ne u rasponu oktava, nego temeljnom smislu pjevanja i što se njime otkriva. Kao i sugestivnosti kojom se unutarnja stanja mogu predočiti pjevanjem na istarskom dijalektu, ili vokalizama koji dolaze pred mikrofon. Otpjevala je i napisala toliko pjesama do sada da je više, čini se, ne zanimaju hitovi iz filmskih naslova, nego pokušaj pronalaženja konteksta u kojemu će nove pjesme prirodno zajednički zaživjeti i dati novi gušt radu s kvartetom.
VEZANI ČLANCI:
Upravo je ta prirodna povezanost materijala najveća prednost "Nuvole", za čije slušanje treba koncentracija. Uz postavu s kojom radi od početka – osim Matije Dedića tu su Kruno Levačić i Žiga Golob koji su i članovi njezina Transhistria Ensemblea, a i trija Matije Dedića, znači, itekako se poznaju – Obrovac ima sigurne temelje na kojima svakim novim albumom uspijeva izgraditi ako već ne novi autorski svijet, onda obilato nadopuniti onaj prethodni. Skoro da bi se njeni albumi mogli slušati in continuo, a tek onda otkriva se bogatstvo koje su pronašli i "iskopali" stabilnim druženjem i sviranjem četvrt stoljeća.
VIDEO Šerbedžija dobio 'škakljivo' pitanje o Tom Cruise, pa otkrio nepoznat detalj o Nemogućoj misiji