Osnivač kazališta Planet Art i, od 1. rujna, ravnatelj Šibenskog kazališta Marko Torjanac od malih je nogu govorio da će biti glumac. Njegov otac, također poznati glumac Zvonimir Torjanac prepustio mu je izbor životne profesije i izostavio one priče o ‘teškom glumačkom kruhu’. Iako je prvu filmsku ulogu imao sa samo šest godina, pravi glumački počeci došli su tek u srednjoj školi kad je došao u ZKM kod Zvjezdane Ladike.
- Tamo smo kao tinejdžeri radili tada poznatu predstavu ‘U koga se uvrglo ovo dijete’, a mnogi od te generacije i danas su ostali u ovom poslu - govori Marko Torjanac.
Kad je upisivao Akademiju, imao je kaže, tremu, ali ipak ga za prijamni nitko nije pripremao. - Roditeljima i nekolicini prijatelja izveo sam ono što sam pripremio. Mislio sam da je bolje spremiti se sam, pa ako bude ok primit će me, a ako ne bude dobro, ako nisam za glumu, bolje da to odmah saznam - kaže.
Iako djeluje tiho, kao da ne zna galamiti, nemirna je, buntovna duha. Kaže kako ipak zna povikati, ali rijetko to čini jer to smatra rasipanjem energije. Učinjenim kao da nikad nije bio u potpunosti zadovoljan, uvijek je razmišljao o koraku više. - I kada sam završio Akademiju uvijek sam mislio ‘ok, sada ću se nekoliko godina naglumiti pa ću krenuti dalje. U režiju, pisanje, možda produkciju… I tada mi je, tijekom studija, bilo jasno da se neću zadržati samo na glumi, iako bez nje ne bih mogao. U idealnim uvjetima ona je vrh - govori.
Njegov “Planet Art” rado daje priliku mladim glumcima. Ne smeta ga što mladost hrli u sapunice. Dobro je, kaže, da postoje sve forme, velikim propustom smatra nepostojanje dramskih serija i uopće dramske produkcije. Na sapunicama se oštre mladi glumci, redatelji, scenaristi. Ni publika, smatra, mlade glumce neće svrstati u ladice. - Prije će to napraviti sama struka. Publika će dobrog glumca uvijek rado gledati i u kazalištu i na filmu i u sapunici. Ovakvo smještanje po ladicama lakše će napraviti struka i taj dio spada u područje etike, jednog od predmeta kojeg bi trebalo uvesti na Akademiju i u svaku školu - kaže.
Na upit je li dosegnuo plafon glumačkog posla ili može i više od titule ravnatelja Šibenskog kazališta kaže: Plafon je moći kvalitetno raditi posao koji voliš i živjeti od njega!
1991. Vjenčanje i rođenje Jana
– Godina je to kad sam se vjenčao sa Slavicom (Knežević) i kada se rodio naš sin Jan. Iste je godine počeo i rat u Hrvatskoj. Životi svih okrenuli su se naopačke, odjednom smo počeli živjeti potpuno drugačije živote. Nisam mogao, kao oni koji su postali očevi u neka normalna vremena, biti izgubljen jer je beba došla doma. Nisam imao vremena razmišljati je li mi teško ili nije. Situacija je bila izvanredna, a s djetetom još izvanrednija.
2002. Poduzetničke vode
– Krenuo sam u poduzetničke vode, uz glumu se počeo baviti produkcijom, pisanjem tekstova za dječje kazalište. Uz kazalište za odrasle, pokrenuo sam Edukativno kazališta za djecu i mlade za koje sam pisao tekstove i režirao. Pokrenuo sam kasnije i stand up comedy radionice, bio scenarist i autor nekoliko televizijskih emisija. Uređivao sam časopis Hrvatsko glumište te shvatio što su novinarski rokovi, odgovornost ili neodgovornost suradnika. Prihvatio sam se toga jer me i to zanimalo. Jedno sam vrijeme još u osnovnoj školi bio u uredništvu školskog lista i sjećam se da mi je to bilo vrlo zanimljivo.
2005. Planet Art punim jedrima
– Velika prekretnica. Te godine “Planet art” krenuo je ozbiljno. Neke privatne i poslovne okolnosti prilično su utjecale na daljnje odluke i smjerove. Tada je izašla “Velika zvjerka”, prva predstava “Planet arta”, koja i danas igra. Za svoje sam kazalište preveo tekstove “U posjetu kod gospodina Greena”, “Velika zvjerka”, ‘Zečja rupa’, “Prekidi” i sada zadnji “Tko je ovdje lud”, režirao predstave “Sumnja”, “Zečja rupa” i “Prekidi”. Prva dva teksta nekako su mi sami došli. “Planet art” se bavi dramskim tekstom, komercijalnost nikada nije bila kriterij. Veseli me raditi predstave koje će trajati zbog toga jer imaju nešto iskomunicirati s publikom. Kod nas su najmanje izvođene predstave s 50 izvedbi, dok je u mnogim kazalištima to, nažalost, iz raznih razloga velika brojka.
2010. Sreća
– Godina je to u kojoj su vidljivi pomaci na bolje. Naš sin Jan je upisao pravo. Nevjerojatno je čvrst karakter, borac, zadivljujuć, usprkos situaciji u kojoj se našao. Godinu prije toga (2009.), kada se nesreća dogodila želim zaboraviti.