Rijetka je prilika da se u Zagrebu pojavi gost poput Guyja Chambersa. Čovjek koji potpisuje najveće hitove Robbieja Williamsa pozitivno je odgovorio na poziv organizatora konferencije MAKK, Međunarodne autorske kreativne konferencije još jednom održane krajem ovog radnog tjedna u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Osim Robbieja Williamsa, Chambers je radio i s nizom drugih svjetski poznatih glazbenika poput Tine Turner, Jamesom Bluntom, Kylie Minogue... Riječ je o unikatnoj pojavi svjetske glazbene scene čije su pjesme nadživjele ulazak u digitalno doba, a pjevaču koji ih tako dobro interpretira donijele planetarnu slavu i uvrstile ga u red najvećih. Smiren i precizan u odgovorima, Chambers je i ogorčeni protivnik Brexita pa i zato što je i sam u međuvremenu postao nadnacionalan sa svojim pjesmama te smatra kako se time Britaniji ne čini nikakva usluga. Pogotovo jer od tamo dolaze brojni svjetski hitovi, i njegovi naravno, a digitalno je doba s potpuno novim razumijevanjem autorskog prava, primjerice.
Svoje ste najveće uspjehe postigli u vrijeme kada je internet tek bio u povojima, no i dalje su pjesme koje ste napravili iznimno popularne. Kako štitite svoja prava?
Imam izdavača i imam menadžera. Najveći su problem srodna prava, u zemlji poput Njemačke postoji novac koji još nisam pokupio. Menadžer je nov, prije mi je menadžer bio brat, što je u nekim stvarima bilo dobro, u nekim drugima nije. Novi menadžer traži ta sredstva koja negdje stoje, a nisu prikupljena, čak i netko poput mene mora se potruditi i uloviti taj novac. Što se tiče uspjeha, nebitno je radi li se o globalnom ili lokalnom uspjehu, svoj novac morate zatražiti sami, a zna ga biti posvuda. Kada govorimo o srodnim pravima, riječ je o producentskim pravima jer sam dosta producirao. Nemojte misliti da se žalim, no danas je sve daleko kompliciranije, nekada je, samo s CD-ima, bilo daleko jednostavnije. Streaming na nekoliko platforma, nijedna ne plaća previše dobro, a izdavači ionako uzimaju 90 posto tog novca.
Je li u autorsko pravo uopće bilo temom 90-ih godina kada ste stvorili svoje najveće uspjehe?
Ne, to tada uopće nije bila tema. Bilo je to doista zlatno doba u stvaranju glazbe. Bila je sretna okolnost što Robbie i ja, kada smo krenuli, nismo imali smetnje od bilo koga, nitko nam nije govorio što da činimo, bio je uz nas čovjek iz izdavačke kuće koji bi nam pomogao koju pjesmu da izaberemo, no nikada nam nije govorio što da radimo, budžet nije bio problem. Moglo se raditi lude stvari, mogli smo uzeti pjesmu Johna Barryja iz Bondova filma “Samo dvaput se živi” i iskoristiti je za našu pjesmu “Millenium” i nitko se ne bi obazirao. Nije da nije bilo obaveza po pitanju autorskih prava, ali tada se dogovaralo izravno s njim, koliko će on dobiti. To su bile te diskusije. Upoznao sam Barryja prije nego je umro, Robbie i ja smo se otišli susresti s njim kada je imao koncert u Royal Albert Hallu. Mislili smo da će biti presretan, no on je bio ljutit, možda mu se nije svidjela ta pjesma. I to je u redu.
Je li bilo moguće znati da će se vaši i Robbiejevi hitovi i danas slušati, nadživjeti vrijeme CD-a?
Imao sam osjećaj da će on dugo trajati kao umjetnik, da će imati jako dugu karijeru. Jer on je svestrani zabavljač, može glumiti, plesati, pričati viceve, normalno i pjevati, ali i pisati pjesme. Vrlo je neobičan. Lako mi je zamisliti kako sve to radi i u poznijim godinama. Sve dok je aktivan i ambiciozan, što i jest, vidim da ćemo ga i dalje slušati, barem još jednu generaciju.
Ali vaša je suradnja počela sasvim slučajno.
To je točno. Moj izdavač znao je njegova menadžera, a on je tražio nekoga da radi s Robbiejem. Pokušavao je s različitim ljudima, neki su bili u redu, neki ne. Ali tražio je osobu koja će jednostavno napisati dobru pjesmu. I sastavio je popis od deset imena na papiriću, kod svake stavio neku malu opasku, najveće hitove ili nešto. Kod mene je stajalo ime benda koji sam imao ranih 90-ih godina, Lemon Treesa. A dogodilo se da je Robbiejeva majka slušala moj bend, on uopće nije znao tko smo mi, no doduše mi i nismo bili baš tako jako uspješni. Više je to tako o njegovoj majci nego o njemu i meni. Ali to isto tako pokazuje kako je važno kakve odluke donosiš rano u životu. Lemon Trees nisu bili uspješni, ali bili su dobar bend s dobrim pjesmama, dosta su nas puštali na radiju, bilo nas je i na televiziji gdje nas je Robbiejeva majka i uočila. Svih naših pet singlova puštali su na TV-u. No, to je tada tako bilo, ne kao danas, onda je televizija obilovala glazbenim emisijama koje su danas iščezle.
No, tada ste bili bez posla.
Da. Lemon Trees nisu trajali jako dugo, tek neke dvije godine. Napravili smo jedan album, pa drugi, no taj se izdavaču nije svidio. I otkazali su nam nakon što su to čuli. Mislili su kako je previše progresivan i čudan. Više ih je zanimao pop.
Glazbene su emisije dobra poanta, ne dovodi li danas zagušenje kanala na internetu do gušenja kvalitete?
Pa Spotify ima 44 milijuna pjesama. No, ljudi se oslanjaju na playliste, oni koji ih kompiliraju imaju poveliku moć. Servisi poput Spotifya praktično su radio današnjice, kao što je YouTube televizija. Doista ima previše izbora, i to je problem, ali ja volim YouTube i koristim ga jer se volim vratiti u vremenu, primjerice u 1974. godinu kako bih pogledao neke ondašnje izvođače. To je sjajna usluga koja nažalost izvođače ne plaća dobro. No, optimističan sam jer morate biti.
O čemu je riječ, korporativnoj pohlepi ili nečemu što ne vidimo otprve?
Da, pritisak dioničara, pohlepa. Vjerojatno i svi oni imaju neke svoje argumente, no doista ne znam koji bi to bili. Ta situacija s YouTubeom nije fer prema glazbenicima, čini mi se da je prihod od milijun streamova tek nekih 20 funti.
Bi li onda Robbie Williams bio moguć danas?
Možda. Ali ne sigurno. Od mladih umjetnika doznajem kako im se izdavači jako petljaju u posao, pritišću ih u smjeru da sve bude “spotificirano”, da sve bude ne dulje od tri minute, da se odmah čuje glas, da nema uvoda, instrumentala, glas kroz cijelu pjesmu kako slušatelji ne bi preskočili pjesmu. Izdavači danas, naime, imaju aplikacije kojima kontroliraju preskače li se neka pjesma, koliko su je korisnici preslušali, cijela je znanost iza toga. I onda misle da znaju nešto o glazbi, a ustvari ne znaju ništa. Imaju samo statistike, no ne znaju prepoznati dobru od loše pjesme. Tehnologija je učinila da danas svaka pop-pjesma zvuči isto, sve je sinkronizirano, unutar vremenskog okvira, presavršeno. No ta savršenost ubija glazbu, danas puno glazbenika uopće ne snima albume, sve je stvoreno u računalu, nema atmosfere, magije, jedan stroj komunicira s drugim.
Pa onda je to i odgovor zašto su najveći bendovi na svijetu i dalje aktivni.
Pa bend poput Coldplayja ima taj ljudski element u svojoj glazbi, mislim da neću pogriješiti ako kažem da Chris ne uštimava svoj glas elektronikom i to je razlog zašto se njegov glas ističe kada ga čujete na radiju – nije savršen. Jasno da će se i dalje slušati i U2 i Rolling Stonesi jer imaju nevjerojatan katalog pjesama koji se proteže u povijest, obilježili su ljude i njihove živote, ljudi su s njima odrasli. Ono što je bilo neobično kod mene i Roba je to što smo bili tek – ja i Rob. Prvih pet godina samo on i ja. Bilo je vrlo intenzivno. A danas glazbenike i bendove šalju kod različitih producenata i tekstopisaca, mogu ih proći i 50 tako da već nakon 20. niti ne znaju tko su, zbune se.
Intenzivna?
Pa, napravili smo pet albuma u pet godina, prošli bezbrojne turneje, prošli put od sviranja pred 800 ljudi 1997. godine do Glastonburyja gdje je bilo stotinu tisuća samo godinu ili dvije poslije. Da bismo na kraju tog perioda svirali na stadionima po cijelom svijetu. Bilo je kao vožnja vlakićem smrti, uzbudljivo, ali isto tako i iscrpljujuće.
Zašto je Robbie uopće odlučio da počne sa solo karijerom?
Nije mogao pisati pjesme. Take That je bio bend Garyja Barlowa, on je pisao sve pjesme, u to je vrijeme volio dominirati. A Robbie je bio talentiran pa ga je jako frustriralo što nije mogao iskazati taj svoj talent. A talent je kao voda, uvijek će pronaći način da izađe, pogotovo kada je riječ o takvom talentu kakav je Robbie.
Čega se najviše volite sjetiti iz svoje suradnje s Robbiejem?
Puno je toga. Recimo, pjesme smo pisali na najneobičnijim mjestima, na zadnjim sjedalima autobusa, na odmoru, u hotelskim sobama. Posebno mi je drago sjećanje na pisanje pjesme “Road to Mandalay” koja mi je jedna od omiljenijih, bilo je to u jednom pariškom hotelu. Robbie je bio u svojoj uobičajenoj pozi, na krevetu s cigaretom, sve prirodno, samo on i ja, stvarajući iz tog jednostavnog trenutka koji je onda postao početkom. Niz je takvih sjećanja o pisanju pjesama, nasamo s njim i s gitarom.
Dirty pop?
To je Robbiejeva ideja. Prva stvar koju me upitao kada me prvi put nazvao bila je mogu li to napisati. I rekao sam da, jer sam znao da mogu. Nekako sam znao na što je mislio, a da o tome nismo trebali razgovarati. Bio je taj jedan dio brit-popa, grub i izravan, velike energije, Oasis, Pulp, Blur. Robbie i ja smo dijelili emociju prema tim bendovima, bili su to najveći brit-pop bendovi. I danas su to, pogotovo ako uspiju odsvirati nešto zajedno. Voljeli smo slušati još jedan bend, Supergrass. Privlačila me energija koju su ti bendovi imali, jednostavnost, stav s gitarom. Što se konačno ponovo dogodilo nakon 80-ih. Ako se dobro sjećate, početak je 90-ih bio jako elektronički, house glazba u jednom je trenutku u potpunosti zavladala pa se pojavio grunge iz Amerike, nije mi se to svidjelo, smatrao sam grunge prilično dosadnim. I zato sam bio presretan kada se ponovo rodio brit-pop jer bio je to za mene povratak u doba The Beatlesa i Kinksa, bili su to bendovi koje sam obožavao pa je to sličilo na ponovo proživljavanje povijesti. Bilo je to sasvim obrnuto od onoga što je danas kada nam je malo neugodno što smo Englezi, tada je bilo cool biti u Londonu iako je to i dalje sjajan grad.
Zašto je prestala suradnja s Robbiejem, poslije ste joj se ipak ponovo vratili?
Robbie se želio preseliti u Ameriku, a ja sam živio u Londonu i nisam želio u Ameriku jer sam imao malu djecu, dobio sam ih daleko prije njega. Moja najstarija kći sada ima 18 godina. Nismo se više tako često viđali, pojavila se jedna udaljenost, a i bili smo jako umorni, jedan drugoga počeli smo uzimati zdravo za gotovo. Pogotovo je to bilo vidljivo na zadnjem albumu iz tog razdoblja koji je doista bilo teško dovršiti. I tako smo se zbog preopterećenosti i stresa raspali. Sada je sve u redu, radimo opet od 2014. godine. Potpisujem zadnja tri njegova albuma.
Kako to da je Robbie pjevao na otvaranju Svjetskog prvenstva, mnogi su mu to zamjerili?
Zapravo nismo bili prvi izbor, ne znam tko je to bio. No, Robbie je odmah pristao jer, prije svega, on je veliki fan nogometa, što ja nisam. Znao je i da će ga vidjeti najveća moguća publika, pa je i zbog toga to bio događaj koji nije htio propustiti. Otkrit ću vam i da je svirao potpuno besplatno, odnosno samo za troškove dolaska i smještaja. Međutim, jako su mu zasmetale kritike kada je objavljeno da će on otvoriti Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Pogotovo je toga bilo u Americi. A to nije imalo nikakve veze s politikom, nije ga zvao Putin, nego to ima veze prije svega s nogometom. I taj srednji prst koji je pokazao spontana je reakcija na te kritike, ništa više od toga. Inače sam simpatizer Rusije i Rusa, ne njihove vlade, nego njih samih. Potpuno su drukčiji od nas, iako uvijek smrknuti. Naučio sam, naime, kako nasmijati se nekome u prolazu zapravo znači uvredu, no opet su Rusi vrlo duhoviti na taj svoj mračan način. Za njih sam i napravio pjesmu “Party like a Russian” jer sam naučio da puno toga što se o njima piše nije točno, oni se zaista dobro zabavljaju, a Zapad ih prečesto ne razumije. Pa tako imamo ovu krizu.
Ali radili ste i s Arminom van Buurenom koji je – electronic dance music DJ!
Da, on je mene kontaktirao, a njegova glazba mi se svidjela, nešto je kod nje što je hipnotično. Veliki sam fan Kraftwerka, to mi je jedan od omiljenijih bendova, pa sam u Arminu prepoznao jednu moderniju verziju njih. Jedino što je to možda malo brže! I pozitivnog je stava, vrlo otvoren. Pametan je, biznismen u neku ruku. Napravili smo singl sa Sophie Hunter koja se kasnije udala za glumca Benedicta Cumberbatcha. I dalje s njom radim. Apstraktno je, ali je i dalje glazba.
Hoće li Brexit štetiti glazbenicima, ako da na koji način?
Čak i ako dođe do onoga što nazivaju “soft Brexit”, što zastupa Theresa May, i dalje će putovanje Europom biti komplicirano jer će nam trebati vize za koje ćemo trebati plaćati, bit će, dakle, kompliciranije i skuplje pa tako i sporije. Svaki engleski glazbenik kojega upoznate reći će vam kako je protiv Brexita.
Osim Robbieja, radili ste s nizom velikih glazbenika, koga biste istakli, možda Tinu Turner?
Bio sam zadnji producent s kojim je ona radila prije kraja karijere, što je pomalo tužno. Ali na kraju i nisam producirao cijeli njezin zadnji album, nego sam samo suautor na dvije njezine pjesme, tako te pjesme ni ne zvuče onako kako bih ja to bio napravio, što je bilo za mene pomalo frustrirajuće. No, napravili smo verziju naše pjesme “Feel”, ali još nije objavljena. Fantastična je, u nekom trenutku će se sigurno pojaviti. Ona je veliki fan Robbieja Williamsa, zaista veliki. Šteta je što u vrijeme kada sam radio s njom nisam radio s Robbiejem pa nisam imao načina da ih spojim jer je ona to željela. Sada je kasno, ona ne pjeva. Volio bih pronaći umjetnicu ili umjetnika koji imaju tu snagu, energiju kakvu su imali Tina Turner ili James Brown. Soul ima tu jednu energiju koja u današnjoj ambalažiranoj soul glazbi nedostaje. Drake ili Kanye West su dobri izvođači, no ta glazba se ne izvodi onako kako su soul izvodili Tina ili James Brown. Onima koji pročitaju ovaj intervju želio bih poručiti kako ne trebaju misliti kako je potpis za nekog velikog izdavača garancija bilo kakvog uspjeha, to možda uopće nije pravi način da se uspije. Prije bi to bio crowdfunding, očito koncerti, rad na društvenim mrežama, ali na originalni način, isto kao što originalan mora biti način na koji pokazujete svoje talente. Ili možda na jednostavan način, jer ako ste doista dobri i stavite nešto svoje na YouTube, zaista vjerujem da će ljude to privući.
Pogledajte video u kojem vam najpoznatija trenerica kaže kako izgubiti posljednja tri kilograma: