Oliver je bio neusporediva estradna faca i veličina, naš 'The Voice' kakav je Sinatra vani

Oliver Dragojević nažalost nije stigao u svom Splitu odsvirati dva rasprodana koncerta u Spaladium Areni koji su bili zakazani za 15. i 16. prosinca 2017. Otkazani su tjedan dana ranije, a mi koji smo ga uspjeli vidjeti u, također rasprodanoj Areni Zagreb početkom 2017., nismo ni slutili da će kratkotrajna bolest imati ozbiljne posljedice i da će nas Oliver prerano napustiti.

Dapače, davali smo tamo u Areni izjave za dokumentarni film koji se snima o Oliveru i nabrajali njegove uspjehe i zasluge. A bile su ne samo velike – od 1967., dakle prije točno pedeset i četiri godine, kad je na pozornici Splitskog festivala debitirao s pjesmom „Picaferaj“ Zdenka Runjića - nego i tijekom posljednjih dvadesetak godina, kad je kao rijetko koji domaći pjevač Oliver hrabro izmijenio tijek svoje karijere.   

Prisjetimo li se sintagme “kozmički Dalmatinac”, koju je Dražen Vrdoljak skovao davne 1977. u bilješci za kompilaciju “Malinkonija”, parafrazirajući američki “cosmic country”, složit ćemo se da je bitne zasluge za rastući Oliverov status sedamdesetih godina prošlog stoljeća imao autor većine njegovih pjesama, Zdenko Runjić. Više od 600 pjesama koliko je Runjić napisao, dvjestotinjak ih je snimio s Oliverom, zabetoniravši prvu fazu Oliverove karijere.

Klasici poput “Galeb i ja”, “Ako izgubim tebe”, “Na kraju puta”, “Malinkonija”, “Skalinada” i druge gotovo da su “upravni odbor” mediteranske osjećajnosti, kod nas pravilno protumačeni kao domaća inačica američke “južnjačke utjehe”, pisane u suradnjama s tekstopiscima Jakšom Fiamengom, Tomislavom Zuppom ili Momčilom Popadićem.

Čak i nama, tada mlađim klincima i nadolazećim rokerima taj se opus činio prihvatljivim i logičnim, te emocionalno iskrenim, tj. vjerodostojnim. No, da sve nije išlo kao po loju, kako se danas smatra, govori bizaran podatak da 1975. godine “Galeb i ja”, jedna od ponajboljih domaćih pjesama svih vremena, na Splitskom festivalu nije dobila nijednu nagradu osim Oliverove za izvedbu, da bi naknadnom pameću petnaestak godina kasnije bila proglašena najboljom pjesmom svih splitskih festivala.

"Galeb" je mogao biti osobni Dragojevićev hit, no radilo se o isuviše finoj pjesmi da bi postala nacionalni hit”, piše Dražen Vrdoljak 1977. godine i ispravno detektira situaciju u kojoj je estradne plićake tek trebalo podići na višu razinu. Dvadesetak godina kasnije Oliver ih je podizao hrabrom promjenom glazbenog smjera u karijeri, čiji je nastavak donio drugačije albume i pjesme, nove suradnje i doveo ga do nekih od najboljih koncerta koje je održao, još po prestižnim svjetskim dvoranama.

Oliver je uz suradnike od devedesetih godina pronašao sofisticirani ključ i podigao standarde estrade te ih učinio ne samo kvalitetnijima. Ono što je Miljenko Smoje napisao za Zdenka Runjića – „Sa svojom muzikom postao je simbol današnjeg Splita ka ča je Tijardović bija onega starega“ – moglo se i reći i za Olivera Dragojevića u zadnjih dvadesetak godina rada. promocijom glazbe koja je u nekim trenucima donijela najbolje što smo dobili od “Dalmatian world music”.

U doba proslave okruglog 60. rođendana Davida Bowieja 2007. netko je u britanskom tisku primijetio da su Bowie i Bob Dylan jedini rock glazbenici tih godišta koji se ne boje rizika i pronalaženja novih puteva. Premjestimo li priču na domaći teren, Oliver Dragojević nameće se kao prvi izbor za titulu „izmišljanja“ novog sebe. Dapače, svi mi kritičari to smo i spominjali pišući o Oliverovim albumima i koncertima u zadnjem razdoblju njegove karijere, kojima je  – a posljednji je bio onaj u Areni Zagreb – za razliku od okamenjene estrade konkurencije, hrabro mijenjao dotadašnju putanju i glazbenu optiku.

Koncertima u pariškoj Olympiji, newyorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu i Operi u Sydneyu, Oliver je uspješno odradio ambiciozne projekte, opsežne i prema tamošnjim mjerilima. Pa ih nastavio u Moskvi i Las Vegasu 2015., gdje je u Pearl Theateru nastupio sa simfonijskim orkestrom sveučilišta Nevada, a gosti na pozornici bili su mu deseterostruki dobitnik Grammyja, kubanski jazz trubač Arturo Sandoval i španjolski virtuoz usne harmonike Antonio Serrano, koji je radi Olivera dolazio i u Vela Luku a Korčuli. 

U tim prestižnim dvoranama na velikoj je skali, s pratećim orkestrom, pokazao kako se može raditi drugačije. Uz nove ključne suradnike poput Alana Bjelinskog i Ante Gelu, i Stjepan Hauser nametnuo se kao nova osoba koja je iz klasike stigla u svijet pop glazbe i u suradnju s Oliverom na zajedničkom albumu „Noć nek' tiho svira“. I bez obzira na medijski razglašeno gostovanje 2Cellos na koncertima Eltona Johna, sam Hauser govorio mi je kako mu je suradnja s Dragojevićem ostvarenje davnih snova, ne samo jer se radilo o velikom pjevaču, već i zato što mu je Oliverova glazba odmalena ušla u uho. Ugođajnost Oliverovih pjesama i emocionalnost i sugestivnost glasa dušu su dale za premještanje na drugi glazbeni teritorij u kasnijoj fazi karijere, u kojoj je Oliver guštao najviše.

Jednom prilikom mi je na Prokurativama prije nastupa na večeri posvećenoj Jakši Fiamengu rekao: „Meni je sreća vrlo jednostavna stvar, do nje doći mi je samo sjesti za klavir i svirati pjesmu“. Bila je to sreća dok još nije 2016. snimio svoj zadnji album „Familija“ s Gibonnijem i krenuo na seriju velikih zajedničkih koncerata s Gibom, pa 2017. i svojih vlastitih uz proslavu 70. godina života i 50. godina karijere, započete u splitskim Batalima, a potom „Picaferajem“ na splitskom festivalu 1967.

Oliver je bio neusporediva estradna faca i veličina, naš „The Voice“ kakav je Sinatra vani, istovremeno opušteni morski vuk i besprijekoran glazbenik koji je posljednjih godina radio projekte i snimao albume kakve se drugi ne bi ni u ludilu usudili raditi i riskirati. Poput fenomenalnog koncerta uz pratnju Elvis Stanić Group, najboljeg Oliverova nastupa koji sam vidio, kad se 2010.u dvorani Vatroslav Lisinski hrabro suprotstavio očekivanjima publike i izveo beskompromisan komorni program. Oliver je zadnjim albumima donio sasvim drugačiji zvuk i stekao novu publiku. Kad sam ga jednom pitao je li to namjerno planirao, odgovorio mi je; „Nije bilo plana, ali onog trenutka kad sam sa Zdenkom Runjićem prestao raditi, nakon njega bilo mi je nezanimljivo išta takvo ponavljati, nikako nisam htio kopirati to, a i bilo bi nemoguće kopirati Zdenka. Nego se točno dogodilo da mi je uletjelo nekoliko mladih, novih autora, da ih ne spominjem poimenice jer zaista ih ima dosta. Recimo, producent „Novih svitanja“ je bio Dino Dvornik i to je odmah značilo nešto novo, mi smo i mene i način pjevanja i aranžmana potpuno okrenuli i promijenili. Pokazalo se da je bilo ispravno“.

Doista, je.

VIDEO>> Vesna Dragojević: “Naši unuci obožavaju Oliverove pjesme, a najviše vole Nadalinu”