Večeras će na Pula Film Festivalu s početkom u 21.30 sati biti premijerno prikazan glazbeni dokumentarac o Oliveru Dragojeviću „Oliverovih 70 – Mala priča o velikom glazbeniku i njegovu posljednjem koncertu“. Okosnicu filma čine kadrovi snimljeni uoči i za vrijeme posljednjeg Oliverova koncerta u zagrebačkoj Areni 11. ožujka 2017. godine, kojim je glazbenik započeo ciklus slavljeničkih koncerata u povodu 70. rođendana.
I on je imao strahove
Spektakl su tada upotpunili cijenjeni glazbeni gosti Stjepan Hauser, Matija Dedić, Antonio Serrano i Elvis Stanić, a sve pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog koji nam je uoči večerašnje premijere otkrio u kakvom je odnosu bio s Oliverom.
– Upoznao sam jednog posebnog umjetnika, prije svega jednostavnog i potpuno čistog čovjeka, radoznalog u svijetu umjetnosti. Ta jednostavnost velikih umjetnika kao što je on nije ništa novo, riječ je o priči vremena koje prolazi kroz sve nas – objasnio je Alan, koji će se u filmu pojaviti zajedno sa suradnicima posljednjeg Oliverova koncerta. Svi su željeli podijeliti trenutke s Oliverom i dati publici njegova životna razmišljanja koja su ga u trenutku snimanja zaokupila, a uvid u to pružio nam je redatelj i scenarist filma Branko Drakulić.
– To je čovjek koji je u prvotnim dogovorima oko koncerta u zagrebačkoj Areni sumnjao hoće li publika u tom broju doći. Također, rekao mi je i da se boji da će razočarati publiku. Zar to nije nevjerojatno? Rijetki dožive da za života postanu legende, on je u tome uspio, a ostao je toliko skroman i ponizan da smo svi oko njega, radeći na filmu, mogli samo šutjeti, gledati i učiti. I hvala mu na tom iskustvu koje se dogodilo bez nekog prevelikog plana – kaže Drakulić kojem se kao scenaristica i redateljica pridružila i glazbenica Lea Dekleva. Dodao da se ideja za dokumentarni film o Oliverovu posljednjem koncertu rodila nakon susreta s prijateljem i producentom filma Nenom Drobnjakom te da su isprva htjeli snimati sve slavljeničke koncerte glazbenika u povodu 70. rođendana.
– Bez puno priče i filozofije, tako se i dogodilo. Nakon snimljena prvog koncerta i pregršt prekrasnih iskustava veselili smo se nastavku suradnje na preostala dva nadolazeća koncerta, jer snimljeni materijal s prvoga bio je zamišljen samo kao dio sveukupnog materijala predviđenog za snimanje. Nažalost, dogodilo se što se dogodilo i to malo što smo imali ostalo je zapisano kao “trag u beskraju” te postalo naše sjećanje na čovjeka koji je zbog svoje skromnosti i nenametljivosti bio samo dio nas – objašnjava Drakulić, redatelj i novinar te HRT-ov urednik od 2004. godine. U istom tonu Neno Drobnjak pokušava približiti što su slavljenički koncerti predstavljali Oliveru.
– Moram napomenuti da se nakon zagrebačkog koncerta jako veselio upravo koncertima u Splitu te su oni za vrijeme bolesti bili nešto, po mom mišljenju, što mu je bio veliki motiv, nešto što je jako želio i što ga je držalo – kaže Neno i objašnjava kako im je najteže bilo početi pregledavati snimke.
– Najteže je bilo početi pregledavati materijal. Snimke su iz ožujka 2017. uoči priprema i održavanja njegova velikog koncerta “OLIVERovih 70” u Areni Zagreb. Naime, od saznanja da je bolestan pa sve do njegova preranog odlaska i vremena koje nam je trebalo da se emocije slegnu nismo ni gledali snimljeni materijal – priznaje on.
Dječački san
Uoči koncerta u zagrebačkoj Areni u ožujku 2017. Oliver nije krio koliko ga je veselilo ostvarenje dječačkog sna.
– To je inače bila moja želja, govorio sam ka dite da bi trebao s jednim ogromnim orkestrom svirat i pivat, da ja samo zatvorim oči i da me oni prate. To se sad ostvaruje – rekao je tada tijekom priprema. Zanimalo nas je što misle kako bi Oliver, poznat po svojoj skromnosti, reagirao na film o sebi.
– Oliver bi, da je sada ovdje, vjerojatno rekao nešto u stilu: “Obeća si da ćeš me doć snimit u Vela Luku, zeznija si me”. Malo me čak i peče savjest što nismo uspjeli ispuniti obećanje, zbog njegova preranog odlaska, ali ipak me tješi spoznaja o njegovoj jednostavnosti i skromnosti... pa bi Oliver vjerojatno u konačnici na sve rekao: “Koga zanimaju moje priče? Pusti moje pjesme i to je to...” – kaže Branko, a Neno dodaje da se odgovor na to pitanje krije u zadnjem kadru filma i Olivera opisuje kao drukčijeg.
– Bio je drukčiji od svih koje sam upoznao na hrvatskoj glazbenoj sceni. Veliki umjetnik, a jednostavan, čovjek koji nije komplicirao ni stvari ni život. Naš je odnos bio više poslovan, ali naravno, ponekad smo znali prolaziti neke životne teme, razgovori s njim uvijek su bili zanimljivi – govori nam Neno, a Branko ne skriva da mu legenda i prijatelj nedostaju.
– Dok je bio ovdje, svi smo ga shvaćali „pod normalno“, a sada, kada ga nema, znam da svima neopisivo nedostaje – kaže Drakulić koji je svjestan da je cijela priča o Oliveru puno veća i ne skriva ponos što je dio projekta.
– Iznimna mi je čast što sam imao priliku sudjelovati u stvaranju ove „male priče“ o velikom Oliveru. Da nas u tome nije prekinuo njegov prerani odlazak, priča bi bila znatno veća. Ipak, svjestan sam činjenice, da je vrijeme dozvolilo i više, ovo bi svejedno ostala „mala priča“ u odnosu na njegovu veličinu – kaže Branko.