Oproštaj Roberta Pauletića od Goluže: Otišao je moj Lazo, moj duhovni otac, legenda kvizologije

Kvizaši starije generacije autora Kviskoteke Lazu Golužu jako su cijenili i zahvaljujući njegovoj emisiji mnogi od njih započeli su svoju kvizašku avanturu. Jedan od njih je i Robert Pauletić koji se s pokojnim Golužom upoznao još kao 15-godišnjak, a od njega se oprostio objavom na Facebooku u koju je pokušao sažeti 40 godina poznanstva s Golužom koji je preminuo u 85. godini. 

- Tarik Filipović, naš zajednički prijatelj, javio mi je tužnu vijest. Nema više našeg Laze Goluže. Simbolično, prije dvadesetak godina Lazo me zvao i pitao: "Što mislite o glumcu Tariku Filipoviću, bi li on mogao voditi našu verziju Milijunaša?". Znao me Lazo često tako nazvati, posavjetovati se oko raznih pitanja.  Zanimljivo, iako me upoznao kao petnaestgodišnjaka, a sve otada smo blisko surađivali, uvijek me oslovljavao s "vi". Stara škola. Odgovorio sam: "Lazo, vi najbolje znate, ali meni se Tarik čini duhovit i ležeran, mogao bi biti odličan!". Na kraju, Tarik mu je obilježio zadnje godine aktivne televizijske karijere. Sjećanje na Lazu je i olfaktivno, povezano s mirisom. Imao je uvijek isti parfem, desetljećima, i kad god bih ušao u prostorije redakcije Kviskoteke na Prisavlju, osjetio bih taj miris koji me asocirao na znanje i gospodstvo. Bio je to, kasnije mi je rekao, rijedak engleski parfem, jednom mi je poklonio bočicu, pa sam neko vrijeme sam sebi mirisao na Kviskoteku. Poslije sam i ja njemu donio jednu bočicu iz Londona, bilo mu je drago. - počeo je Pauletić svoje prisjećanje i nastavio je opisivati kako je izgledao prvi susret s Golužom.

-  Prvi put smo se vidjeli prije točno 40 godina, u prosincu 1980., kad sam otišao u Zagreb, na razgovor oko nastupa u Kviskoteci. Mater mi je isplela smeđi džemperić, u kojem sam kasnije i nastupio. Imao sam 15 godina, i po pravilima nisam smio nastupiti, bio sam daleko od punoljetnosti. Ali Lazo Goluža i Branko Lipanović, suautori Kviskoteke, htjeli su me upoznati, jer sam imao najbolji test na splitskom testiranju. Mislili su da je možda neka odrasla osoba rješavala test, a potpisala 15-godišnjaka, pa su me htjeli provjeriti. Kad smo se upoznali, Lazo mi je rekao: "Pustit ću te u Kviskoteku!" (tada me ipak zvao s "ti"). Pomoglo je i to što je pokojni Branko Lipanović bio s Visa, kao i moja majka, i što sam se već tada počeo baviti enigmatikom, u Vjesnikovom Kvizu u kojem je glavni urednik bio upravo Lipanović. Na dan snimanja te kultne Kviskoteke (bila je to 11. emisija u povijesti), u siječnju 1981., greškom sam došao u krivi studio u Šubićevoj ulici (niti 100 metara od moga kasnijeg fakulteta u Lepušićevoj!), pa sam vidio zagonetne ABC osobe iz Igre detekcije (bila je riječ o nekoj matičarki iz Novog Sada i njenim lažnim dvojnicama) i razgovarao s njima, otprilike tri sata prije početka snimanja emisije. Lazo me tada zvao u svoj ured i rekao: "Roberte, ne mogu te pustiti u emisiju. Upoznao si osobu iz Igre detekcije". Ja sam njemu na to rekao: "Kad sam već došao ovdje, pustite me da nastupim, a ja ću namjerno pogriješiti osobu u Igri detekcije! Ionako ne bih pobijedio, tih 10 bodova ne čini neku razliku". "Može!", pristao je i stisnuo mi ruku. Nastupio sam, namjerno pogriješio u Igri detekcije, kako sam i obećao, i svejedno pobijedio u emisiji. Ni tu nije bilo sve glatko, jer sam na kraju imao isti broj bodova kao natjecatelj Mikić, ali se poslije pokazalo da je u Igri asocijacija on krivo odgovorio TELEGRAF umjesto TELEFON, a voditelj, pokojni Hetrich, krivo je čuo, pa je njemu pripisao bodove!  Eto, uvijek sa mnom neke lude priče, ništa ne može ići normalno, pa tako i u toj prvoj tv Kviskoteci! Kasnije su Mikiću bodovi oduzeti, i pobjednik Kviskoteke postao sam ja, dječak od 15 godina i šest mjeseci. Na kraju te emisije snimljen je dodatak u kojem je Hetrich rekao kako nije tajna da se Kviskoteka snima, objasnio je situaciju i mene proglasio pobjednikom. Tu Kviskoteku gledalo je 8 milijuna ljudi, a nakon toga dobio sam preko 20 tisuća pisama od obožavateljica, curica iz cijele bivše Jugoslavije! Lazo mi je nakon emisije poklonio drvenog Kviskića, relikviju koja i danas, nakon 40 godina, zauzima najistaknutije mjesto u mom stanu. - prisjetio se Pauletić pobjede u popularnom kvizu. Kaže kako je četiri desetljeća blisko surađivao s Lazom i sastavljao mu pitanja za Kviskoteku, a onda je Goluža njemu slao pitalice i testove za novinsku Kviskoteku.

- Godine 2007. pobijedio sam u posljednjoj 199. emisiji televizijske Kviskoteke, koju je vodio Oliver Mlakar, uređivao Lazo, a producirao još jedan veliki Lazin prijatelj, Hamed Bangoura. Godine 2014., kad je snimljena ova fotografija, povodom proslave 1000. broja Kviskoteke, Goluži sam predao Kristalnog Kviska, našu specijalnu najvišu enigmatsku nagradu (zasad nikom drugom dodijeljenu), i tako se krug zatvorio. On meni drvenog Kviskića 1981., ja njemu Kristalnog Kviska 2014. Na zadnjoj proslavi novinske Kviskoteke na Jarunu, počasni gost je bio i on. Kad je odlazio s proslave, zagrlio me i šapnuo na uho: "Roberte, oduvijek sam vas volio, vi ste mi cijeli život kao sin!". Sav sam protrnuo i umalo zaplakao. Naime, bljesnulo mi je pred očima da bi ovo mogao biti naš posljednji susret i posljednje što sam čuo od njega.  Tako je i bilo. Otišao je moj Lazo, moj duhovni otac, legenda kvizologije, čovjek koji mi je svojim poklonom, onim mitskim drvenim Kviskićem, zauvijek usmjerio život i kojemu ću zauvijek biti zahvalan za sve.
Nikad mu više, nažalost, neću stisnuti ruku, ali svaki put kad prođem pokraj drvenog Kviskića u svojoj vitrini, pogladit ću sveto staro drvo i sjetiti se Laze Goluže. Dragi Lazo, neka ti je vječna slava, i tvoj mali Kviskić plače za tobom. fotografija: na proslavi 1000. broja Kviskoteke u lipnju 2014., Lazo Goluža prima Kristalnog Kviska, najvišu nagradu u hrvatskoj enigmatici. - napisao je na kraju objave Pauletić.