Ostat ću zaigran i zadržati tog malog princa u sebi

Dogovoriti razgovor s Tonyjem Cetinskim nije bio nimalo lak zadatak.

Ne zbog toga što je on, nakon četvrt stoljeća na glazbenom nebu umislio da je najsjanija zvijezda već zato što je prezaposlen.

Emotivac na sceni

Sitno brojimo do njegovog slavljeničkog koncerta "25 godina s vama" u pulskoj Areni 11. kolovoza, a Tony ovog puta ništa nije odlučio prepustiti slučaju pa je u projekt uključen do najsitnijeg detalja.

- Mislim da će ovaj nastup biti najemotivniji do sada... Svi živmo za taj dan i mislim da će biti jako, jako emotivno, kaže nam kad smo ga napokon uspjeli "privesti" na razgovor.

Ostalo je još malo ostalo do vašeg velikog koncerta u Areni. Je li vas barem malo uhvatila trema?

Znate što, dok se okupiram svakodnevnim stvarima oko koncerta u Puli, a u ovaj sam projekt uključen do najsitnijeg detalja, nemam baš vremena razmišljati o tremi i kako će to ispasti. Zapravo, siguran sam da će ispasti odlično. I nije da me hvata trema, već je to velika odgovornost. U ova današnja vremena, kad netko odvoji 120, 140 kuna za koncert, nije mala stvar. To je pokazatelj da ljudi, osim pjevanja i same glazbe, očekuju od mene još nešto.

Što sve možemo očekivati na koncertu, čujem da će pozornica biti spektakularna?

Pozornicu je dizajnirao arhitekt Ante Vrban i nije samo lijepa nego i multifunkcionalna. Ovisno o pjesmama koje pjevam, slažemo i animacije i mapping i cijela ta scena, s obzirom na to da je bijela, jako je zahvalna pa se na nju može projicirati svašta. I sad sve to slažemo od pjesme do pjesme, a dva dana prije koncerta u Puli organiziramo druženje s novinarima pa ćemo ispred Gradskog poglavarstva na Forumu izvesti pet-šest unplugged pjesama.

Ovih dana primili ste i brojne čestitke. Koliko vam znači kad one stignu od velikana kao što su José Carreras, Goran Bregović, Zdravko Čolić....

Jako imponira, a s druge strane – daje ti snagu. Ali jednaka je snaga, ako ne i veća, kad osjetiš da je publika opet stala iza tebe bez obzira na to na što čovjek prolazio. Mogu se pohvaliti da imam publiku koja suosjeća sa svim mojim usponima i padovima.

Zbog Dubravke više brine o sebi

Kad smo već kod obožavatelja, dosadi li vam ponekad kad vas vuku za rukav kad, na primjer, samo skoknete u pekarnicu po kruh?

Imam sreću što nikada nisam morao prodavati nekog drugog Tonija da bih od toga živio. Jednostavno, ja sam ono što jesam i to funkcionira kod ljudi. Sretan sam i što volim ljude i komunikaciju, nisam zatvoren tip. Ali postoje dani kada se čovjeku možda malo i ne da i to onda jednostavno riješim, ne izlazim. Davno sam se pomirio s tim da nemam privatni život. Ne kukam. To je jednostavno tako. Tako nastojim i živjeti, ali moram paziti, ako mi nije dan, bolje da ne izlazim u javnost (smijeh).

Koliko se razlikuje Tony danas i Tony koji prvi put nastupa u Sedmoj noći i krpa kraj s krajem u Zagrebu na početku karijere?

Jako. Čovjek uči dok je živ i još sam spreman učiti. Kad bih gledao neke stvari koje sam učinio, i loše i dobre, mislim da bih mogao drugačije, ali ne bih želio da sam ih napravio drugačije. Sve je moralo tako biti. Kad gledam neke svoje nastupe, snimke, ponašanje, izjave, baš mi se čini da sam kroz cijelu karijeru bio dosta zaigran. I ostat ću zaigran, ostavit ću tog malog princa u sebi koliko god je moguće i koliko čudno i nezgodno izgledalo da imaš 46 godina, a malo si dijete. (smijeh)

Shvatio sam da to ne možeš mijenjati.Naravno da s godinama dolazi i staloženost, smjelost u odlukama. Danas više ne prepuštam nikome da odlučuje umjesto mene jer sam želim odgovarati za eventualni neuspjeh. Prije mi je nedostajala staloženost koju sad imam. Osjećam se kao da sam napunjen nekim novim životnim iskustvima koja će mi sigurno pomoći sljedećih 20 godina na sceni, da ne budem lažno skroman.

Koliku je u svemu tome ulogu imala vaša supruga Dubravka?

Dubravka me usmjerila da više volim sebe, da se više brinem o sebi, počevši od fizičke aktivnosti koju mi je uvela u svakodnevicu. Ne da bih ja sad izgledao kao Johnny Bravo (smijeh), ali ne kaže se bezveze "u zdravom tijelu zdrav duh". Stvarno mi je sad lakše biti fokusiran na neke druge stvari, puno bitnije i važnije, naizgled male stvari koje čine život i formiraju sretnu obitelj, djecu...

Je li teško odgajati djecu uz vaš posao?

Teško je. Ne govorim napamet kad kažem da bi svakoj ženi trebalo sagraditi spomenik u svakoj kući koju je držala. Stalno si na putu, na cesti, ovisan si o koncertima i svirkama i normalno da malo ispašta i privatni život, djeca, kamoli imati vremena za odgajanje... Tu više majke odigraju ulogu. Uvijek ističem da mi je svijetli primjer Zorica Kondža koja stvarno drži tri kantuna na kičmi i uspije održavati karijeru.

Koje biste vrijednosti željeli usaditi sinu i kćeri?

Danas je potpuno drugačije vrijeme nego kad su nas roditelji odgajali. Klinci danas prije nauče na iPadu napisati rečenicu nego olovkom. Čini mi se da je najvažnije prilagoditi se vremenu i pokušati iskoristiti najbolje iz svih tih tehnoloških izuma, ali ne biti žrtva toga. Volio bih da moja djeca nađu balans između, karikiram, kompjutora i stvarnog života. To je stvarno jedan paralelni svijet koji nije uvijek dobar prema čovjeku. Tu mislim na forume i hejtere, ljude koji se bave samo time da blate i na surovost koja je izrasla kroz internet i tehnologiju, a može ostaviti trag na obitelji i na djeci ako ih se dobro ne instruira i nauči da su osnovne životne stvari rad, poštenje i pomaganje drugima onoliko koliko možeš.

Kad god bi možda i poletjelo u nešto nerealno, dijete treba uzeti za ruku, uzeti stare igračke, odvesti ga u Nazorovu, donirati djeci koja nemaju. Čisto da im uđe u svijest da ima i ta strana, da nije sve samo u kompjutoru i internetu i da ono što poželiš možeš lako dobiti. Malo prizemljivanja svako toliko ne škodi.

Jeste li razmazili kćer Piju?

Jesam. (smijeh)

Vaš sin Christian sad je u osjetljivoj dobi.

Ja sam njemu sad najpotrebniji i tu sam za njega. Razvili smo već jedan prijateljski odnos. Mi si sve, ali ono baš sve kažemo i to je nekako najbitnije od svega. Što god prolazio, zna da kod mene ima utočište i zaštitu, ali nažalost – nosi nekad moj križ zbog javnosti. Christian nije tip koji voli biti eksponiran, a obožava gitaru, Slash mu je uzor. Prve solaže koje je skinuo bile su, naravno, tatinih omiljenih bendova, AC/DC-ja, i tu mi se uspio dodvoriti. I dobio je tu gitaru, sad ćemo vidjeti dokle će to ići.

Ali, kažem, talentiran je za još puno stvari, i za dizajn. Vidjet ćemo za što će se opredijeliti. Nisam tip koji će mu nešto određivati i nametati. Nisam bahata zvijezda koja misli: "Nisam našao nasljednika pa eto mog sina".

Osvojili ste sve simpatije kad ste na Facebooku objavili fotografiju s Christianom kojem ste kupili gitaru i posjetili ga iznenadno u Stuttgartu. Očekuje li nas možda duet?

Ma ne znam za duet. Često se dvoumim kad je riječ o privatnim stvarima na društvenim mrežama. Kad izađem s tim privatnim stvarima, ne razmišljam toliko o tome da sam javna osoba pa bih to podijelio. Ne razmišljam o tome da to može možda i krivo zazvučati nekome. Jednostavno sam mu obećao i održao obećanje. Otišao i iznenadio ga. On nije znao da ću ja doći. Ali, kažem, uvijek se dvoumim bih li nešto javno objavio. Ja sam svjesno to objavio, ali sam znao da će biti i onih "pametnih" komentara i uopće me to nije zanimalo.

Čitate li komentare o sebi na forumima?

To je nešto što u našem poslu treba izbjegavati. Da sam u ranijoj fazi karijere, dok nije bilo svih tih mogućnosti na internetu – ali su ljudi isto komentirali, samo su do tebe sporije dolazile informacije – mislio o tome što će netko misliti o meni, ne bih stigao ništa napraviti. Potrošio bih energiju na gluposti i završio u umobolnici. To ne znači da sam džon-obraz, ali ne smiješ dati da te takve stvari diraju. A opet smo ljudi pa se ponekad dogodi i da pročitam komentare, ali nisam tip koji bi se dao omesti time. Danas nažalost svatko ima pravo pisati što hoće. Ja bih ispod članaka na portalima uredno to zaključao. Nitko nema pravo nikoga blatiti, to je apsurdno, presurovo. Uvijek sam za sve diskusije i za one najgore, najžustrije... S najvećim neprijateljem mogu sjesti za stol, ali kad nemaš nikakvu mogućnost braniti se, a netko gradi priču i slaže i hejta i hejta i samo mu je nebo granica, onda razmišljaš, misliš, što sad. Na kraju krajeva, ovaj posao radiš zbog svoje publike, zbog onih koji te ne hejtaju. Ne postoji osoba koju svi vole. Najbitniji je razgovor sa samim sobom, znati da si nešto dobro učinio, a ne što drugi misle o tebi.

OK, ali ipak se dogodi da poraste ego. Kako ga suspregnuti, ostati realan, ne dopustiti da te ponese?

Teško je da te nešto ne ponese, ponese te svakako i to je prirodno. Ljudi smo i možemo i pogriješiti, ali mislim da taj potrebni mir čovjek nalazi kod kuće, jedino kod kuće.

Kad sam ja imao mir kod kuće, sve je bilo u redu i funkcioniralo. Čim toga nije bilo, sve je propalo, i u poslovnom i u privatnom smislu. Dok je mir kod kuće, dok imaš neku osobu koja može poslušati, da nisi uvijek sam sa sobom u svojoj glavi, nekoga tko može biti u nekom tom tvom, čak i paralelnom svijetu koji možda ponekad i nije realan, netko tko će ti srezati krila u trenutku kad treba ili preventivno, to je dobro.

Netko pak ode u crkvu, to je isto nešto što te može smiriti. Bio ti vjernik ili ne, dobro je ponekad čuti propovijed, uvijek pomaže. Srećom, nismo Amerika, nismo depresivci koji će progutati tabletu i čekati trenutak kad će vječno zaspati, to nije rješenje. Zato sam sretan što živim u maloj sredini, a otišao bih i u manju.

Često spominjete da biste se vratili u Istru.

Da, vratit ću se, sto posto ću jednog dana završiti u Rovinju.

Pa što vas to živcira u Zagrebu?

Ma ništa me ne živcira u Zagrebu. Ljudi mogu biti ovakvi i onakvi i u manjoj sredini i u Zagrebu, samo se u manjoj sredini svi poznaju, a u Zagrebu susjede možeš upoznati i ne moraš. Možeš desetak godina provesti a da ne znaš čime ti se bavi prvi susjed. Ta neka otuđenost ne da me odbija, nego me tjera da se vratim u manju sredinu. Tu je i briga za roditelje koji će biti sve stariji i ja ću sigurno kao najstariji sin voditi brigu o njima. Sad je još rano, ali s godinama ću ići sve bliže Rovinju.

Planirate li imati još djece ?

Naravno da ću biti sretan ako se to jednog dana dogodi i nadam se da ću tada već živjeti u manjoj sredini.

Bliže nam se izbori. Biste li pjevali za novac ili iz političkog uvjerenja?

Na prvim izborima pjevao sam i za jedne i za druge u jednom danu. Moja je formula bila jednostavna: tko pita ovoga što tiska plakate tiska li ih za SDP ili za HDZ, on to radi za novac. Isto tako poštujem nekoga tko to radi samo iz uvjerenja, ali ne možeš mijenjati uvjerenje svaki mandat (smijeh). Nemam političkih aspiracija, ali sve ima svoju cijenu. Naravno da ima i nekih stranaka za koje ne bih pjevao ni za novac.

Koje su to?

(smijeh) Neću vam to reći.

A da imate političku moć, što biste promijenili?

Uh, to bi bilo dobro, vjerojatno bi sve bilo previše liberalno i slobodno. No jedna stvar bila bi mi najvažnija. Svi bi imali uredno plaću na vrijeme i ne bi razmišljali ima li kruha ili mlijeka doma.

Hoćemo li vas gledati u drugoj sezoni Voicea?

Hoćete.

S Jacquesom Houdekom?

E, to morate njega pitati. Ja sam unutra, dogovoreno je i veseli me.

U kakvim ste odnosima danas?

Sve smo riješili, bili smo na večeri, razgovarali.

A što se to dogodilo između vas dvojice?

Ego...