Uobičajena je, i opće prihvaćena, percepcija kako je "Velo misto", legendarna TV serija tadašnje Televizije Zagreb, po scenariju Miljenka Smoje i u režiji Joakima Marušića, spomenik dignut Split i Hajduku. Ona to i jest, velika povijesna freska, snimljena u čak 14 epizoda, o gradu i njegovim ljudima. No, serija nikada ne bi stekla svoj kultni status, baš kao ni Smojino "Malo misto", da taj velik kroničar Dalmacije nije stvorio čitavu plejadu velikih ženskih likova, velikih ženskih uloga za najbolje glumice onog vremena. Tako su svojim kreacijama "Velo misto" obilježile: Mira Furlan kao Kate, Vlasta Knezović kao Marjeta, Ines Fančović kao Mate Mulica... i iznad svega Zdravka Krstulović kao madam Violeta.
Ta je velika glumica odigrala ulogu žene koja se u rodni grad vraća iz mondenog Pariza (dok zlobni jezici govore kako je u gradu svjetlosti bila prijateljica noći), tamo otvara plesnu školu i pronalazi ljubav svog života, da bi stradala u Drugom svjetskom ratu, kada njemački okupatori shvate da upravo iz njene škole cure obavještajni podaci. Bio je to svojevrsni sukus svih onih jedinstvenih sudbina Splićanki, ali i velikih žena Dalmacije koje su se usudile bile drugačije. Biti svoje. I slobodne. I nije postojala bolja glumica za tu ulogu od velike Zdravke Krstulović, prvakinje HNK Split. I nije stoga nimalo neobično da je baš Zdravka Krstulović junakinja prvog splitskog ženskog murala. Naime, u sklopu Mediteranskog ženskog festivala, koji se krajem rujna 2019. održao u Splitu, službeno je otkriven mural posvećen Zdravki Krstulović, s jedinstvenom porukom: "Ja sam Dalmacija". Oslikala ga je splitska umjetnica Josipa Krolo, a nalazi se na Gripama, u Ulici slobode.
VEZANI ČLANCI
A ta fetiva Splićanka bila je predodređena za glumu, rođena u neposrednoj blizini kazališta, u doba neposredno prije početka Drugog svjetskog rata, kada gluma nije bila priželjkivana profesija za ženu iz fine familije. Ona svojoj sudbini nije uspjela pobjeći, niti je to željela. Zdravka se rodila 30. rujna 1940. godine, u neposrednoj blizini Hrvatskog narodnog kazališta Split, a već je u osnovnoj školi bilo jasno da je rođena za umjetnost. Kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje bavila se glumom, baletom i operetom. Završila je osnovnu i srednju glazbenu školu, kao i klasičnu gimnaziju. Bila je još dijete kada je primijećen njen talent za glazbu, pa su je tako jednom prilikom izvukli iz glazbene škole i odveli ravno na scenu. Tada je pjevala u zboru djece u operi, a nekoliko godina kasnije, kada joj je bilo četrnaest, pjevala je u zboru u produkciji "Aide" na Peristilu, a kao srednjoškolka znala je ponekad pjevati s Batalima na plesnjacima u Dioklecijanovim podrumima. Na studij glume u Zagreb stigla je kao stipendistica HNK Split, gdje je i zaposlena 1965. godine, doslovno čim je diplomirala. Bio je to i ostao njen teatar!
Kao mlada glumica igrala je u gotovo svim predstavama HNK Split i reda jednu za drugom iznimne uloge koje su u povijesti upisane kao dio najblistavije ere splitskog kazališta. Spomenimo primjerice: ulogu Mare u glasovitoj Fotezovoj "Kati Kapuralici", Katu Aždaju u "Libru Marka Uvodića", Charlotte Corday u "Marat/Sadeu", naslovnu ulogu u "Svetoj Ivani", Helenu u "Trojankama", Ismenu u "Antigoni", Desdemonu u "Othellu", Calamity Jane u istoimenom mjuziklu… Publiku, kolege glumce i redatelje osvajala je nevjerojatnim glumačkim instinktom, ali i ljepotom. Za mnoge koji su je tada gledali u teatru bila je ostala najveća glumica koju je Split ikada dao.
Paralelno s radom u kazalištu Zdravka Krstulović snima i filmove. Na filmu je debitirala 1965. godine, kada je i diplomirala. Bila je to komedija zabune "Inspektor", redatelja Mile Đukanovića, u kojoj je tada mlada splitska glumica igrala uz Ljubišu Samardžića i Pavla Vuisića. Slijedili su filmovi: "Kako su se voleli Romeo i Julija?" (1966.), "Brat doktora Homera" (1968. koji je režirao Žika Mitrović i gdje joj je partner bio Bata Živojinović), "Operacija Beograd" (1968.) i "Bog je umro uzalud" (1969.) No, tijekom 1969. godine snima svoju prvu ulogu zbog koje će zaludjeti milijune televizijskih gledatelje diljem bivše države. Naime, to je godina u kojoj ona počinje rad na legendarnoj seriji "Naše malo misto", za čijih je 13 epizoda i jedan specijal scenarij napisao Miljenko Smoje, a režirao ju je Daniel Marušić. Priča o malom otočkom mjestu, doturu Luigiju i njegovoj Bepini, kao i cijelom nizu osebujnih likova, osvojila je gledatelje već svojom prvom epizodom, a tisak je tada izvještavao kako su ulice naših gradova prazne u vrijeme emitiranja svake nove epizode. Upravo je Zdravka Krstulović u toj malomišćanskoj kronici odigrala ulogu žene koja se kroz sve te godine koje pokriva priča najviše mijenja, ulogu s najvećim lukom emocija kroz koje se ogledaju socijalne, političke i društvene mijene tog doba. Gledatelji je u seriji sreću kao Anđu Vlajinu, djevojku iz siromašne obitelji dalmatinskog zaleđa, koja dolazi na otok kako bi bila služavka u kući bogatog gradonačelnika. No, kada Anđa zajedno s Rokom odlazi u partizane, stvari se mijenjaju te ona nakon rata, zajedno sa suprugom, postaje moćnica u tom malom mjestu. I danas su legendarne scene koje je u toj seriji odglumila upravo Zdravka Krstulović, počevši od one kada je dotur Luigi uči plivati (jer ona je tipična djevojka iz Zagore koja se boji mora) pa sve do legendarne epizode u kojoj ona i Roko vode Luigija i Bepinu u šoping u Trst, gdje je sasvim jasno u kolikoj su mjeri njih dvoje postali dio privilegiranog kruga, doslovno pripadnici novog socijalističkog "plemstva". Mnogo je društvene kritike, kroz svoju tipičnu, ali i tople zaje..., Smoje upisao baš u lik Anđe Vlajine, a Zdravka je to odglumila maestralno, iako u ono doba (uoči samog Hrvatskog proljeća) nije bilo bezazleno igrati lik žene koja odlaskom u partizane postaje gorljiva komunistkinja te, iako nepismena, nakon rata dobije posao upravnog referenta zaduženog za prosvjetu u otočkoj općini.
Naravno, nitko od tadašnjih vlastodržaca nije se pobunio zbog "obične" ženske uloge, jer oni su svoje prigovore usmjerili na mušku vizuru priče i samu činjenicu da netko snima epizodu televizijske serije u kojoj je važan dio priče i polnoćka. Zdravka je, uz sjajan scenarij i redatelja koji je točno znao što želi, svoju ulogu upisala u anale ženskih televizijskih rola, jer njena je Anđa na početku skromna, ali lukava Vlajina, da bi se razvila u posve drugačiju ženu koja je s jedne strane agresivna komunistkinja, a s druge ljubomorni zmaj, žena koju izluđuje nevjerni suprug koji gradi turističku budućnost malog mista između ostalog i u krevetima prvih stranih gošći, dok se ona zbog dvoje djece morala odreći političke karijere.
Mnogo ženske mudrosti ugradila je ova velika glumica u tu ulogu, koja je postala i svojevrsni simbol eksplozivnog temperamenta Dalmatinki, jer Anđa nevjernom Roka prijeti i pištoljem. Kako bi se uopće danas razumjelo koliko je pameti trebalo ugraditi u ulogu Anđe Vlajine, možda je najbolje spomenuti scene u kojoj ona zadivljenoj i zavidnoj Bepini pokazuje novoizgrađenu kuću, punu raskoši koja je jedinom mjesnom liječniku, dakle i jednom od rijetkih obrazovanih ljudi na otoku, posve nedostižna. Tu je sasvim jasno u što su se pretvorili socijalistički ideali o jednakosti, a Zdravka baš te scene igra na rubu karikature, posebno kada objašnjava Bepini kako je za svoju kućnu pomoćnicu (a baš to je "pozicija" s koje ona starta u ovoj priči) dala izgraditi poseban WC i to: "kako bi se prevladale klasne razlike" (?!). I treba još reći da je Zdravka rođena u centru Splita vrlo ozbiljno radila i na govoru svoje Anđe, pa je tako vlaški govor mjesecima prije samog snimanja učila je kod velikog glumca Slavka Štetića, svog kolege iz HNK Split.
To je bila uloga koja je Zdravki Krstulović otvorila sva vrata, a kako ne bi bila "na teret" svom kazalištu, to je i trenutak kada ona napušta HNK Split i odlazi u slobodnjake. Taj status ima od 1971. do 1978. godine, i to je vrijeme kada igra mahom u zagrebačkim kazalištima - Teatru &TD i Teatru u gostima Relje Bašića, ali se svom rodnom gradu i splitskoj publici vraća gotovo na svakom Splitskom ljetu. Bilo je to vrijeme kada je radila s tada najvećim redateljima, jer baš svi su lijepu i nadarenu Splićanku željeli u svojim predstavama. Tada je u jednom intervjuu izjavila:
"Meni novac ništa ne znači. Ja nisam starleta, ljepotica čije vrijeme traje dvije tri godine i koja mora u tom kratkom vremenu ugrabiti što više. Moje su ambicije mnogo veće, jer vjerujem u svoj talent."
U zagrebačkim godinama Zdravka se i udala, pa iako brak s Ivanom Kapetanovićem nije potrajao, u njemu je rođena njena kći Ivana. Zdravka je uvijek govorila kako ju je majčinstvo promijenilo, "učvrstilo" u životu i poslu, a za svoju je kćer govorila da je mnogo ljepša od nje i da je najveće blago njenog života.
Godine 1978. vratila se u svoj Split, u svoje kazalište, te nastavila nizati brojne zapažene uloge. Posvećenici teatra i danas se sjećaju njene Glorije u slavnoj drami Ranka Marinkovića, ali i Gemme Polić u "Kamov, smrtopis", Gertrude u "Hamletu", Petrunjele u Držićevu "Dundu Maroju", Agneze u Begovićevu "Pustolovu pred vratima", Jokaste u "Edipu", klauna i gospođe Peachum u Brechtovoj "Operi za tri groša"... A svakog ljeta opet je radila - bila dio slavnog Splitskog ljeta i tamošnjih dramskih premijera. Jedna od njih bila je u uloga Lede u istoimenoj Krležinoj drami. O toj je ulozi s njom svojevremeno razgovarao veliki dramski autor Ivo Štivičić, da bi je na samom početku razgovara nazvao: "glumicom od formata", diveći se i njenim ulogama i njenoj ljepoti. Zdravka je tada govorila kako je igrati Krležu u Splitu drugačije nego u Zagrebu, kako je tamo bilo manje strogo, kako se cijeloj toj priči pristupilo slobodnije i kreativnije. I bila je to uloga za koju je Zdravka dobila nagradu na Marulićevim danima, kao i jednu od tri nagrade Hrvatskog društva dramskih umjetnika.
A deset godina nakon "Malog mista" cijele je bivša država opet bila prikovana pred televizorima, jer krenulo je "Velo misto", priča o Splitu, velika kronika koju je opet napisao Miljenko Smoje, a u kojoj je ispričana povijest "najluđeg grada na svitu" od samih početaka 20. stoljeća, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, ali i objašnjeno zašto baš taj grad luduje za "balunom". I opet se Zdravka našla u svom dobro poznatom okruženju, uz Borisa Dvornika koji je tumačio ulogu Meštra, glumca koji je bio, uz Josipa Gendu, i njen najvjerniji i najmoćniji kazališni partner. Iako je serija dala brojne velike uloge, danas možemo reći da je od ženskih kreacija upravo Zdravkina najveća. I opet je dobila ulogu s najviše glumačkih izazova, od činjenice da je glumila iskusnu (dakle i stariju) damu koja u starom Splitu privuče i ljubavlju uz sebe zadrži mladića iz bogate kuće, pa do činjenice da je upravo njena Violeta najvažniji partizanski obavještajac za vrijeme Drugog svjetskog rata, zbog čega strada i od splitske mladeži (nezaboravna je scena kada je Meštar dolazi ošišati na kratko nakon što su je napali mladi ljudi i odsjekli joj kosu zbog toga što se u svojoj plesnoj školi druži s nacistima), ali i od njemačkih okupatora koji je objese neposredno prije ulaska partizana u Split. Imala je politika reperkusija i u njenom životu, o čemu je otvoreno 1986. godine govorila u intervjuu za jedan beogradski list. Tada je ispričala kako su njeni baka i djed, pa i tata, bili komunisti i kako su se u njihovoj kući održavali tajni sastanci dok je KP još bila u ilegali, ali i kako ona sama nikada nije bila članica partije. Zdravka je tada rekla i:
"Nisam član partije jer mi se čini da bih u teatru imala velikih poteškoća, pošto su tamo, osim časnih izuzetaka, ljudi koji po meni nisu to ničim zaslužili, nisu ni najbolji ljudi, ni radnici, ni umjetnici, nego koriste tu knjižicu za neke svoje ciljeve."
Godine 1987. Zdravka se vraća Krleži, dio je velike glumačke ekipe u seriji "Putovanje u Vučjak", redatelja Eduarda Galića, a 1993. snima i ulogu u "Kontesi Dori". Cijelo to vrijeme igra i u HNK Split, a svoju je posljednju ulogu odigrala 1999. godine. Bila je to uloga u predstavi "Buzdo" u sklopu Splitskog ljeta. Kritika ju je tada pokopala, jer nikome još nije bilo jasno da je po ovu veliku glumicu stigla bolest koja je u svijetu izvedbene umjetnosti sinonim za pakao. Zdravki je, naime, dijagnosticirana Alzheimerova bolest, a kako je ona kod nje i munjevito napredovala, brzo je brisala njeno pamćenje, osobnost... Obitelj, kći Ivana, smjestila ju je u Dom socijalne skrbi za starije i nemoćne osobe u Varaždinu, gdje je slavna glumica i preminula 5. prosinca 2003. godine. I baš kao u njenim najslavnijim ulogama, i tada su krenuli zli jezici koji su, ne znajući za bolest, grad okužili pričama o obiteljskom nasilju, zlostavljanju...
Bio je to tragičan kraj i priča dostojna neke od starogrčkih tragedija. No, ono što je ostalo su sjećanja, sjećanja na predivnu ženu i veliku glumicu, na veliku kazališnu radnicu koja je svaku svoju ulogu razradila do najsitnijeg detalja, koja je svojom predanošću i perfekcionizmom uvijek iznova na sceni stvarala kazališnu čaroliju. Baš zbog toga Zdravka nije zaboravljena, živi u sjećanjima i srcima svih onih koji su je gledali na sceni. A kada i njih ne bude, budućim će generacijama ostati sve ono što je zabilježila filmska traka, koja njenu ljepotu i znanje čuva zauvijek.
VIDEO Ivana Paradžiković o rođenju sina: 'Cijelu sam noć probdjela plačući, pisalo je rizik prijetećeg pobačaja'
Velika umjetnica!