Ornela Vištica pripada mladoj generaciji glumaca koji su karijeru počeli graditi jako rano, i to u televizijskim serijama, popularno zvanima sapunice. Ona je svoj televizijski debi imala kao 21-godišnjakinja u seriji “Larin izbor” zbog kojeg je gledatelji i danas na ulici zaustavljaju i zovu Karmen, kako se zvao njen lik u seriji.
Glumica rodom iz Mostara sada je i u angažmanu u kazalištu Kerempuh, a rado i dalje prihvaća televizijske angažmane pa je od ovog tjedna pratimo na RTL-u u seriji “Pogrešan čovjek” u kojem glumi liječnicu Aleksandru. Baš kakva je i na društvenim mrežama, bez dlake na jeziku, Ornela je takva bila i u našem razgovoru gdje su se nizale teme, od politike, glume, rodnog Mostara, života na relaciji Beograd – Zagreb, mogućnosti objave knjige, do toga kakav muškarac je nikada ne bi privukao.
Izjavili ste kako s likom liječnice Aleksandre u “Pogrešnom čovjeku” imate najviše karakternih sličnosti, po čemu ste to vi i Aleksandra tako slične?
Aleksandra će raditi danima za Liječnike bez granica u raznoraznim uvjetima, dok ću ja biti danima na terenu uz liječnike u izbjegličkom kampu. I ona i ja bismo na teren odjenule košulje, traperice, remen i kaubojke. Spremne u kaubojkama s jednom torbom u svijet otići pomagati onima kojima je to potrebno. U situacijama kada Aleksandra nailazi na laž i prljavu igru, to je zabavlja i pretvara situaciju u komediju. Tu pretjeruje, malo više od mene (smijeh). Preko neljudskih postupaka ne prelazi nikad, čak i ako je u pitanju netko koga voli. Postoji i dosta različitosti no sve ovisi o situaciji u kojoj se nađe.
Vaš lik u seriji spreman je riskirati karijeru zbog ljubavi, što ste vi spremni riskirati zbog ljubavi?
Zaljubljenosti su prolazne, ljubav je već ozbiljnija imenica. Teško bih mogla voljeti čovjeka koji nema naglašenu ljudsku dimenziju u sebi. Mogla bih pokušati, zasigurno u tome ne bih uspjela.
Serija se snima u Beogradu, vi i dalje imate obveze u matičnom kazalištu u Zagrebu, kako vam sada izgleda život na dvije adrese i kako stižete sve?
U mom matičnom kazalištu Kerempuh u Zagrebu ovih dana radimo na novoj predstavi, premijera je krajem mjeseca. Zanimljiv je to tekst, nagrađen na Marulićevim danima, koji postavlja Nana Sojlev. Naslov je “Ja od jutra nisam stao” i najbolje opisuje moje sadašnje dane. Moji dani doslovno tako izgledaju od jutra do navečer u poslu, na putu. Naravno takve stvari ne bi bile moguće da oko sebe nemam profesionalce i ljude s razumijevanjem s kojima lagano postižem dogovor.
Kakav lik biste odbili igrati, postoje li uloge koje ste odbili, jeste li požalili možda?
A dogodilo se da sam i odbijala uloge, no samo zbog jedne televizijske mi je žao. Sve je to za ljude i posve normalno u ovom poslu. Često po instinktu reagiram i za neke stvari me treba dugo nagovarati, dok za neke vrlo lako odlučim u jednom danu.
Uvijek otvoreno izražavate svoje stavove o stanju u društvu, o nepravdi, o lošim odlukama političara, jeste li ikada imali problema zbog toga?
Slaba sam na ljude u problemu, priznajem. Pokušavam pomoći i pronaći rješenje, naravno ako mogu. Ne moram uvijek govoriti svoje mišljenje, no u sebi ga volim imati. Volim znati što je ispravno, a što nije, što je kvalitetno, a što loše u društvu.
Zanima li vas politika, biste li se priključili nekoj stranci?
Zanimljivo mi je stvari gledati šire, ne samo na dnevnoj bazi podataka. Nije križaljka uvijek jednostavna. Članica sam Satiričkog kazališta Kerempuh, Društva dramskih umjetnika i mislim da me kolega Mlikota učlanio u planinare. Dovoljno.
Djelujete kao snažna i samouvjerena žena, boje li vam se muškarci prići zbog toga?
Nisam primijetila bas puno strahova, moram priznati (smijeh).
Jeste li imali loših ili pak dobrih i pozitivnih iskustava s obožavateljima?
Bilo je svega. U Splitu nas je jednom okružilo stotinjak ljudi i u trenutku riječi „akcija“ svi su se utišali i gledali scenu koju smo snimali. Djeca su znala trčati u grupama na ulici, zvoniti na interfone, a bilo je i neugodnih iskustava. Dvije vrlo neugodne situacije završile su na policiji. Nisam vjerovala da se takve stvari događaju kod nas.
Imali ste 21 godinu kad ste dobili ulogu u popularnoj seriji Larin izbor, kako ste se nosili s iznenadnom slavom?
Moram priznati, dogodilo se preko noći i trebalo se snaći u toj velikoj mašineriji. Serija se prodala u više od 18 zemalja i krenuli su ljudi pisati iz tih zemalja na raznim jezicima. I danas znam dobiti pisma ili me ljudi na ulici znaju nazvati Karmen.
Mostar, grad vašeg djetinjstva, koliko se promijenio od vremena kad ste tamo odrastali?
U Mostar odem kad imam vremena, najviše ljeti za vrijeme pauza ili za blagdane. Andrić je o njemu pisao kao o gradu neobične svjetlosti, lijepo bi bilo da je zadrži.
Pratite li političku situaciju u BiH, koliko se ona odražava na situaciju u kulturi i kako žive glumci u BiH?
Pratim sva politička događanja i u kontaktu sam sa svim svojim kolegama, kako iz Sarajeva tako i iz Mostara. A kad smo kod te teme, pada mi na pamet jedan stih Tomislava Durbešića: mi glumci sami sebe plaćamo igrom, živcima, ludilom i strašću. Prijezir cijelog svijeta ukidamo scenskom vlašću.
Vaši kolege kažu da ste dobra kuharica, da nas pozovete u goste, čime biste nas iznenadili, kojom delicijom?
A dogovorit ćemo se! Trenutačno se ne sjećam kad sam nešto skuhala s obzirom na tempo i putovanja, tako da imam dva-tri restorana u kojima jedem.
Vješti ste i u pisanju, sudeći po vašim objavama na Instagramu, razmišljate li o pisanju knjige, pjesama ili možda nekog scenarija?
Još dok sam bila u srednjoj školi sam napisala jednu komediju koja je doživjela i tiskano izdanje. Tako da, kao, već imam jednu knjigu. E sad, možda jednom kad uhvatim malo vremena bude još jedna. Prijatelji me zezaju da su anegdote koje dožive sa mnom vrijedne da se zabilježe kao jedan dobar scenarij ili knjiga kratkih priča.
Plesali ste u jednoj sezoni showa “Ples sa zvijezdama”, biste li se odazvali i u show “Zvijezde pjevaju”?
Koliko je bilo iscrpljujuće, toliko je bilo predivno iskustvo naučiti latino i standardne plesove u četiri mjeseca sudjelovanja u showu. Imala sam zahtjevnog, ali dobrog učitelja. Znala sam plakati od radosti, ali i od upale mišića. Treninzi su bili vrlo zahtjevni. Danas to pamtim kao lijepu uspomenu. S pjevanjem nisam dobra. Navijat ću za svoje kolege koji budu pjevali.
Što je najluđe neki muškarac napravio za vas?
A bilo je svega. Društvu je to zabavno, dok ja uglavnom u tim situacijama propadam u zemlju. Najluđi je bio jedan Rumunj koji je zaustavio cijeli naš autobus na autocesti u Rumunjskoj. Kolege me i danas zezaju kad se sjete te anegdote i mog crvenila na licu.
Čitatelji Večernjaka prije tri godine izabrali su vas za najljepšu Hrvaticu, laskaju li vam takve titule ili nose i neki teret?
Ne zamaram se puno time, zahvalna sam i volim istaknuti kako ljudi trebaju raditi na sebi i kako ljepotu vidim kao dubinu površine.
Kakav je Ornela kod kuće, bez filmske šminke, kad ne morate nositi nikakvu masku?
Kod kuće sam uglavnom u pidžami ili ogrtaču i nekim smiješnim papučama, čitam knjigu, gledam neki
dobar film, pijem neko dobro vino.
Kakav muškarac može osvojiti vaše srce?
Onaj koji ima najviše ljudskosti u sebi, a najmanje glume.
Hoćete li si nakon snimanja “Pogrešnog čovjeka” priuštiti pošten odmor i gdje biste se voljeli sakriti od znatiželjnih pogleda?
Kad se krijem, onda ne govorim. Mir je možda nešto što ipak najviše volim. To je zapravo bogatstvo.
Pogledajte i tko su najveće hrvatske zavodnice.
ali zanmiljivo je kako nakon takvih izjava i uvjeravanja o osobnim kriterijima, životni partneri potonjih su redovito neki tajkunčići ili dobro potkoženi starkelje..... koji eto slučajnu udovoljavaju tim njenim kriterijima i sasvim slučajno uz to još imaju i puno para.