Otkad smo postali toliko luđački permisivni da nam se čini da je posve prirodno da predsjednik štiti svoje 54-godišnje dijete

Nekoliko dana nakon sarajevskog atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda u lipnju 1914. britanski premijer Herbert Asquith napisao je pismo svojoj mladoj prijateljici u kojem se ispričava što ju je možda oneraspoložio dan prije, pogotovo što ona njemu uvijek toliko popravi dan… Moraju se vidjeti te večeri, on će doći na večeru kod zajedničke prijateljice neposredno nakon audijencije kod kralja…

Tako započinje novi roman "Precipice" (Provalija) Roberta Harrisa, britanskog novinara i autora brojnih bestselera. Dakle, u trenutku kad je Velika Britanija na rubu građanskog rata zbog previranja u Irskoj, a Europi samo što nije započeo Prvi svjetski rat, premijer, već u šezdesetima, u drugom braku jer mu je prva žena umrla, uz brojnu djecu i s prvom i s drugom ženom, umjesto da razmišlja o svijetu na rubu provalije, piše strasna pisma mladoj aristokratkinji, tipičnoj pripadnici tadašnje partijanerske zlatne mladeži, koju je upoznao preko svoje kćerke.

Kroz pet godina, od njezine 23. do 28. godine, Venetia Stanley zaista je primila od Asquitha brojna pisma - ukupno njih čak 560! - i ta pisama su i sačuvana. Ponekad je premijer razmaženoj, pomalo blaziranoj Venetiji pisao po četiri pisma dnevno, navodno neke i na sastancima kabineta. Ona ga je zvala darling prime (dragi premi, skraćeno od premijeru). Prije tih pisama Venetiji, pisao je Asquith i drugim mladim ženama na koje se njegova supruga nije osvrtala i kolektivno ih je zvala "njegov harem".

GALERIJA Prvu voditeljicu 'Ljubav je na selu' danas bi rijetko tko prepoznao! Imala je nesvakidašnji hobi koji inače obožavaju muškarci

Ta su pisma bila podloga Harrisovu novom romanu o početku Velikog rata, u kojem zamišlja kako se ta afera odvijala (Venetijina pisma nisu sačuvana za povijest pa ih je Harris izmislio). Harris opisuje zajedničko iskradanje iz premijerove rezidencije i ureda u ulici Downing i duge šetnje parkom, vožnje Londonom u službenom automobilu s diskretnim šoferom i navučenim zastorima, otmjene partyje gdje bi se diskretno povukli u neke mračne uglove ili, ako se radilo o zabavama na aristokratskim imanjima izvan grada, u neke šumarke i slično. Članovi vlade čekaju odluke svojeg premijera te kobne 1914., a on piše Venetiji: "Misli na mene, voli me i piši. Svaki dan te blagoslivljam i volim sve više."

Zašto spominjem Harrisov napeti novi roman? Zato da samu sebe podsjetim na mudrost iz Knjige postanka - ništa novo pod suncem. Moć korumpira, a velika moć korumpira na veliko i oni koji je imaju zaista misle da im pripada sve što požele. Uz to, kao što je objasnio Kissinger, moć je najsnažniji afrodizijak. Moj genijalni, predivni svekar to mi je jednom formulirao malo drugačije, iz splitskog ugla: tko ima para, i ona stvar mu naraste.

Harris se još u romanu "Pisac iz sjene" bavio prljavim političkim igrama, borbom za moć i vezama s CIA-om britanskog premijera kojeg prepoznajemo kao Tonyja Blaira (roman je iz 2007., a izvrsni istoimeni film Romana Polanskog iz 2010.). U "Konklavi", vatikanskom trileru iz 2016., Harris se bavio intrigama i političkim ambicijama u Sikstinskoj kapeli, među kardinalima koji biraju novog papu.

U filmu "Konklava" nagrađivanog redatelja Edwarda Bergera, kardinali, od kojih poneki čak i spomene vjeru, iako je jasno da im je sudbina Katoličke crkve i njih samih važnija od Boga, mogli bi biti i političari u predizbornoj kampanji, u nesmiljenoj borbi za prevlast svoje stran(k)e. Nekolicini kardinala stalo je do duhovnog i političkog naslijeđa liberalnog preminulog pape (papa Franjo je i inače za Roberta Harrisa junak našeg doba), ali većinom tih "Božjih ljudi" upravlja volja za moć.

Film, koji je parabola političke borbe i izbora, počeo je igrati u američkim kinima upravo pred same američke predsjedničke izbore. Gotovo kao opomena. Tu je zadrti reakcionar, talijanski kardinal Tedesco, koji bi najradije ponovno uveo mise na latinskom, odustao od ekumenizma bivšeg pape i protjerao muslimane iz Svetog grada. Tu je i crni kardinal Adeyemi koji žarko želi biti prvi crni papa i ući u povijest Katoličke crkve kao liberalni papin nasljednik, iako patološki mrzi homoseksualce i osudio bi ih na oštre kazne sukladno s tradicijom njegove rodne Nigerije. Dakako, tu je i reformator, progresivni kardinal Bellini koji je spreman zanemariti moralne transgresije "lijevog" kandidata, samo da njegova strana pobijedi.

No, glavni junak je dekan Kardinalskog zbora (izvanredni Ralph Fiennes), umorni stariji kardinal koji najdublje osjeća da ne smije sumnjati, a sumnje ga progone, koji zna da su vjera i gorljiva ambicija samoprozvanih pravednika u direktnom sukobu i jedino još želi da se konklava održi u skladu sa svim propisima i tradicijama - ne kao politički izbor, već kao potvrda vjere i posvećenosti crkve svojoj misiji.

Njegov prijatelj, kardinal Bellini, želi ga uvjeriti da to jest politički izbor: "Ako se mi liberali ne udružimo, Tedesco će postati papa… kako je samo divljački njegov krug kardinala napadao Svetog oca potkraj života, te objede, dokumenti koji su "procurili" u medije. On se borio svakog dana svojeg pontifikata i sad kad je mrtav, Tedesco želi uništiti šezdeset godina progresa…"

Čak i u vatikanskim borbama za vlast u središtu su seksualni skandali i novac, no dekan Kardinalskog zbora pobrinut će se da one koji su se ogriješili o moral, bez obzira na njihovu politiku, ipak snađe kazna.

Neposredno nakon što sam gledala film "Konklava", u američkoj politici dogodio se novi veliki skandal. Predsjednik Joe Biden pomilovao je svojeg sina Huntera Bidena od zatvora za optužbe koje su mu dokazane u sudskim procesima i za koje mu je trebala biti određena kazna krajem prosinca. No, predsjednik ga je dodatno zaštitio i od bilo kakvih daljnjih istraga i novih procesa povezanih s otkrićima u njegovu laptopu o Hunterovu djelovanju u posljednjih jedanaest godina, dakle svih eventualnih pogodovanja ukrajinskim i ruskim oligarsima koristeći političku poziciju svojeg oca za ogromne zarade, od svih seksualnih skandala, droge i slično.

GALERIJA Vruće fotke! Pogledajte kako se Lidija Bačić mijenjala tijekom godina i neka njena najseksi izdanja

Republikanci su, dakako, oduševljeni što je Biden odlučio pokazati da nije poput kardinala Lomelija, da mu čast i etika nisu na prvom mjestu, već zaštita svojeg sina, bez obzira na nevjerojatno puno tiskovnih konferencija u kojima je njegova glasnogovornica opetovano ponavljala da on svog sina pomilovati neće, baš kao što je i on samo direktno to ponavljao u intervjuima.

Ostavimo po strani što je Trump radio ili će raditi kao predsjednik, ne mislim se baviti prethodnim pomilovanjima američkih predsjednika u kojima je oduvijek bilo nepotizma i pogodovanja prijateljima i suradnicima, doduše nikad i pomilovanja od eventualnih budućih optužbi. Ono što je mene posebno iznenadilo to su medijska objašnjenja da je posve prirodno da otac štiti svojeg sina, da ne želi da mu "dijete" ide u zatvor i da svi mi to moramo razumjeti. Što bi rekao Bora Čorba, za ideale ginu budale, ne valjda i predsjednikov sin.

Otkad smo postali toliko luđački permisivni da nam se čini da je posve prirodno da predsjednik štiti svoje 54-godišnje dijete s dugogodišnjim, gotovo cjeloživotnim problemima s drogom i alkoholom? Kako to da nam nije jasno da je to nesvjesno roditeljsko podržavanje i pomaganje u nelegalnom i moralno neprihvatljivom ponašanju?

Do jučer, do predsjednikova pomilovanja, svakome je bilo bjelodano da je za ovisnike pogubno kad im se uvijek iznova za sve progleda kroz prste. Uz takvu roditeljsku podršku teško da se Hunter riješio ili da će se riješiti do kraja svojih narkomanskih zastranjivanja. Ne znam kako je to završilo, ali zar nije prije otprilike godinu dana u Bijeloj kući jedan pripadnik tajne službe pronašao kokain, uslijedila je istraga i nikad nije otkriveno tko ga je unio u Bijelu kuću i tamo na taj kokain zaboravio. Možda pretjerujem, znam da nemam pravo na svoje zaključke u istrazi koja nije dala rezultata, ali meni se čini da bi bilo logično posumnjati da se Hunter nije posve reformirao.

Je li itko od tih demokratskih pundita koji brane i predsjednika Bidena i njegovog sina eventualno pogledao film "Konklava" i razumio što znači tražiti osobnu odgovornost čak i za greške počinjene prije 30 godina? U vrijeme kad je Hunter bio osuđen, a predsjednik i njegova glasnogovornica tvrdili da ga otac neće pomilovati jer "nitko nije iznad zakona pa ni američki predsjednik", nije bilo velikog i poznatog novinara iz medija naklonjenih Bidenu i demokratima koji nije zaneseno objašnjavao kako je Joe Biden istinski borac za pravdu, američki predsjednik koji u cijelosti podržava zakone i vjeruje da nema prosperiteta bez vladavine prava. Samo šest mjeseci kasnije svi oni objašnjavaju da se ipak radi o sinu i da je to što otac tako štiti sina od zakona posve prirodno i razumljivo.

Ne znam, ne bih se složila. Ili smatraš da nitko nije iznad zakona, pogotovo ne sin koji se mora riješiti svih svojih ovisnosti pa i u pedesetima konačno ovisnosti o ocu zaštitniku, ili smatraš da živimo u ciničnom vremenu u kojem je sve što nama paše dopušteno, ukoliko se možemo izvući bez posljedica. Nevjerojatno mi je da nitko nije komentirao da se predsjednik Biden prema svojem sinu odnosi kao prema tinejdžeru, a ne odrasloj osobi. To je za Huntera (pa i njegovo petero djece) pogubno i nezdravo.

Često se sjetim jedne epizode serije "Sopranos". Radi se o sedmoj epizodi treće sezone koja se zove "Drugo mišljenje". Carmelu Soprano muči - ne to što joj je muž mafijaš jer eto, to mu je posao, od toga svi oni dobro žive - nego to što je opetovano vara, što on kontrolira sav novac i što nije spreman uplatiti sveučilištu Columbia onoliko koliko dekan traži da bi se njihova kći Meadow bez muke upisala na fakultet.

Carmela odlazi razgovarati sa starim psihoanalitičarem dr. Krakowerom. Susret mafijaševe žene i strogog doktora za mene je jedan od najboljih TV prizora svih vremena. Carmela počinje doktoru nabrajati što zamjera svojem mužu, ali kad joj on uzvrati da mafijaša mora odmah napustiti, ona mu bijesno odgovori da su oni katolici i da je za njih obiteljski život svet te prkosno dodaje da je Tony zapravo dobar čovjek i otac. Doktor je pita kako za nju dobar čovjek može biti depresivni kriminalac sklon ispadima bijesa, serijski nevjeran. Carmela se lecne i baci mu u lice da je mislila da oni, psihoterapeuti, ne bi trebali osuđivati svoje klijente (baš kao ni mi oca koji voli svojeg sina). Dr. Krakower joj uzvraća da je to ono na što se u Americi psihoterapija svela - svakome se njegovi grijesi opravdavaju teškim djetinjstvom, u svakom šoping centru naići će na ljude koji tvrde da su tuđe žrtve i ne preuzimaju bilo kakvu odgovornost za svoje ponašanje.

Bez osobne odgovornosti i vladavine prave zaista ne možemo naprijed. U tome je Biden bio posve u pravu. Šteta što je promijenio mišljenje. Isto tako, jasno je da svijet ne može bez suradnje između dvije sad već gotovo zaraćene političke strane. Teško je bilo što napraviti u društvu - našem ili američkom - s osnovnom misli vodiljom, kao kod kardinala Bellinija u "Konklavi": neprijatelj mojeg neprijatelja uvijek je moj prijatelj. Shvatila sam da je to politika koju će vatreni demokrati i dalje zastupati, baš kao što će uvijek braniti i 54-godišnjeg "tinejdžera" Huntera.

Pročitala sam izjavu gradonačelnika Denvera Mikea Johnsona da će se u "njegovom" gradu odigrati američka repriza "protesta na Tiananmen trgu" ako Trump sa svojim mrziteljima nelegalnih useljenika pokuša organizirati racije i neke od njih potjerati iz zemlje. Posve je jasno svakoj razumnoj osobi da gradonačelnici trebaju zaštititi poštene imigrante s djecom, da roditelje i djecu ne treba razdvajati, da treba krenuti od deportacije kriminalaca i da bi oko toga republikanci i demokrati morali biti suglasni. No, samo zato što se radi o bezglavom suprotstavljanju demokrata Trumpu, gradonačelnik Denvera želi "svojim tijelom" zaštititi i pripadnike venezuelanske kriminalne organizacije Tren de Aragua, koja se uglavnom bavi traffickingom i krijumčarenjem ljudi, a u SAD-u su si napravili sjedište u jednom predgrađu Denvera u kojem su preuzeli nekoliko većih stambenih zgrada. To je moralno ludilo za koje bi cijeloj toj zemlji hitno trebala kolektivna psihoterapija dr. Krakowera.

VIDEO Simona Mijoković se dirljivom objavom prisjetila važne osobe: 'Mnogi su sumnjali u mene, mnogi me razočarali'