Ova knjiga do Zagreba može stići samo preko prijatelja. Pametni znaju zašto je tako

Stojan Vučićević: Moja najdraža pjesma: antologija hrvatske poezije

Matica hrvatska Stolac, Stolac 2021.

Ako ste u današnje vrijeme, naročito u Hrvatskoj, zemlji bez pravih knjižara, čitatelj na hrvatskome i ostalim našim jezicima, do mnogih knjiga koje će vam biti važne nećete doći preko knjižara i javnih knjižnica. Čak i ako ste, upravo zbog toga što ste čitatelj, redoviti gosti u Beogradu, gradu sve boljih, većih i ljepših knjižara, te u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, gdje knjižare, kao i u Hrvatskoj, jedva da postoje, do svih svojih knjiga opet nećete doći. Njih će, s mišlju na vas, naokolo nabavljati vaši prijatelji. Ako za neke od njih prethodno i niste znali da su vam prijatelji, ništa vas u prijateljstvo neće toliko uvjeriti kao saznanje da vas tako dobro poznaju da znaju koliko će vam baš ta određena knjiga biti važna.

Almin Kaplan jedan je od danas važnijih aktivnih pisaca naših jezika, za čije mi prijateljstvo knjige ne trebaju kao dokaz. Ali kako Kaplan jako dobro zna što bi mi u tim knjigama moglo biti važno, on ih šalje. Pritom, radeći u Mostaru, a živeći u Dubravama kod Stoca, skoro na samom rubu naših svjetova, do knjiga koje mi nabavlja ne samo da bez njega ne bih mogao doći, nego za neke ne bih imao od koga ni čuti. Evo što mi je neki dan Almin Kaplan poslao:

Stojan Vučićević (1941.- 1989.) hrvatski je pjesnik, doživotno obilježen robijom na Svetome Grguru, gdje je dopao još kao gimnazijalac. Rodom i zavičajem iz istočne Hercegovine, s ruba Popova polja, željezničarski sin, studirao je u Zadru, pa se doselio u Zagreb, i poživio život kao trajno sumnjičen i progonjen marginalac. Sredinom svibnja fasovao je, po prekršajnoj prijavi, četrdeset dana zatvora, navodno jer je olajavao nadređene i nekakve udbaše. Stvar djeluje krajnje uvjerljivo i logično: ljudi koji su bili označeni, žigosani, obilježeni, bivši politički zatvorenici, morali su u Jugoslaviji paziti što govore mnogo bolje od ostalih građana. Ono za što je Vučićević, kao porodični čovjek, akademski građanin i pristojna osoba, 1976. završio u zatvoru, netko neosuđivan mogao je nekažnjeno izgovoriti, reći, učiniti… Umro je rano, martir s vječne margine, jedan od meni važnijih hrvatskih, ali i hercegovačkih pjesnika. Jedan od odistinski mojih pisaca.

U neka doba je, nekoliko godina pred smrt, po uzoru na jednu prethodnu knjigu (Dragoslav Zira Adamović: Antologija savremene jugoslovenske poezije, Narodna prosvjeta, Sarajevo 1958.), Stojan Vučićević krenuo da sastavlja svoju antologiju hrvatske poezije, tako što je odabrao pjesnike kojima će poslati isto ono pitanje koje je Zira Adamović slao pjesnicima pri sastavljanju svoje antologije: "Koja Vam je pjesma od onih što ste ih dosad objavili najdraža, i zašto?" Zašto posao nije priveo kraju (ili jest, pa se izdavač predomislio?), je li se, možda, nečim razočarao, jesu li ga neki ljudi, možda i neki od pjesnika koje je izabrao, nanovo povrijedili, nikad to nećemo saznati, premda možemo pretpostavljati.

Tek, trideset i kusur godina iz Vučićevićeve je zaostavštine iskopan rukopis knjige, tojest nađene su pjesme i pjesnička obrazloženja, a s njima i pisma onih koji su slali odgovore (i jedno, ono Petra Gudelja, koji je, tipično gudeljevski, otklonio svoje sudjelovanje u antologiji, jer da ne zna koja mu je pjesma najdraža…) Miroslav Palameta, književni znanstvenik, nekada sarajevski, poslije mostarski pa splitski, rukopis je sklopio u knjigu, napisao predgovor, i tako je nastao jedan od onih zanimljivih, neobičnih i važnih svezaka, kojima će se čitatelj često baviti, a nikad ih neće dočitati. Na neki će način obilaziti ovu knjigu kao Vučićevićev grob, i kao njegovu živu autobiografiju.

U antologiji "Moja najdraža pjesma" nisu najbolji hrvatski pjesnici onoga vremena. Premda dobar dio njih pripada onodobnom pjesničkom vrhu. Ali unutra su i mnoga u međuvremenu zaboravljena imena, uključujući i one koji su bili potpuni književni marginalci i u vrijeme kada im je Vučićević slao fotokopirani formular s pitanjem. Unutra su, recimo, neki od zavičajnih, hercegovačkih pjesnika, Hrvata, koji svojom poezijom nikada nisu uspjeli preći nekad nevidljivu, ali jednako prisutnu, a danas službenu graničnu crtu prema Hrvatskoj. Bilo bi, recimo, zanimljivo izbrojati koliko je u ovoj Antologiji hrvatske poezije pjesnika koji se nisu našli ni u jednoj drugoj hrvatskoj antologiji.

Unutra je, tko zna kako, i jedan makedonski pjesnik, s pjesmom prevedenom s makedonskog. I, što je veoma važno i na neki način ganutljivo, nekoliko markantnih srpskih pjesnika iz Hrvatske, među kojima se bar jedan nakon 1995. našao u doživotnom progonstvu u Srbiji. Tko zna što bi on, ime mu neću spominjati da ga ne dovodim u nezgodnu situaciju, rekao na činjenicu da se upravo našao u prvoj i jedinoj hrvatskoj antologiji u svome životu. Koliko je, međutim, onih hrvatskih pjesnika koji ozloglašenom narodnom neprijatelju, politički sumnjivom Stojanu Vučićeviću nisu odgovorili na njegovo pismo s formularom, ne želeći se zamjerati onima kojima se nije bilo zdravo zamjerati? To nikada nećemo znati.

Uz pjesme u većini slučajeva idu i objašnjenja pjesnika, zašto su im najdraže. A jedan hrvatski pjesnik iz Vojvodine, nemojmo ni njega spominjati, premda je pokojni, zapitao je zašto formular nije stigao i njegovoj supruzi, također hrvatskoj pjesnikinji. Ne znamo je li mu Vučićević išta odgovorio. Ja, međutim, njihov čitatelj, mogu samo reći da je neizabrana supruga mnogo, mnogo bolja i ostvarenija pjesnička osobnost od svoga izabranog muža. Ali tako to jest u antologijama i u životu. Nedostaju mnogi dobri.

Črnja

U to vrijeme još uvijek živ i aktivan, esejist, višestrani i višestruki književni poslenik, čakavski entuzijast i gospodar, Vučićeviću je poslao, uz kratko obrazloženje pjesmu "Dičnemu Marulu", čije tri posljednje strofe vrijedi citirati, jer su pomalo i Vučićevićev epitaf, premda su pisane Maruliću Marku: "Aš život je vaš,/ vi ki ste pjani i bludni./ Oni ki nikat ne umiro,/ do krvi so brižni trudni./// Pak ti mudros besmrtno išći,/ oj Marule,/ buos i proklet./ Na krvaveh bespućah utrobo razdiri sojo./ Vapi do Neba./// I od plača neka ti pukne/ čisto predično srce./ Muki tvoje/ so ljuden potreba."

Kanon margine

Knjiga u izdanju Matice hrvatske iz Stoca nikada neće stići ni do Zagreba, a ni do Sarajeva. Ako slučajno stigne, bit će to iz razloga koji s poezijom, antologijom i antologičarem nisu u vezi. Bit će to iz duga prema rođacima koji žive u dubokoj provinciji, prema neželjenim čuvarima granica naših jezika i zavičaja. Na neki način to je, možda, dobro i ispravno. Stojan Vučićević i njegovi pjesnici, pa onda i sam Marul, onakav kakvim ga čakavski pjesnik gradi i zamišlja, pripadaju kanonu margine. Sasvim je s tim kanonom u skladu da Almin Kaplan po Stocu za mene nabavlja još jedan primjerak Vučićevićeve knjige, i da mi ga onda šalje po piscu, filmskom scenaristu i redatelju Namiku Kabilu, u Zagreb, u samo središte hrvatstva, gdje su margine uske i lako se s njih leti u provaliju.