Čitatelj ima svoga pisca. On mu je, ili ona, najbliži, možda emocionalno najsrodniji, a možda najbliži po načinu pisanja, ili po tome na koji način obuhvaća prostor i vrijeme. Ili, sasvim djetinje rečeno, na koji način tumači svijet. Taj čitateljev pisac, ili ta spisateljica, ne mora biti najbolji, ni najčuveniji. Obično i nije. Sumnjiv je čitatelj koji će reći da je Dostojevski njegov pisac. Ili Proust, ili Virginija Woolf. Takav možda i ne čita.
Katerina Babkina (1985.), ukrajinska prozaistica, koja od početka rata živi u Londonu, jedan je od mojih pisaca. Roman "Moj deda je plesao bolje od svih" kod istoga je ovog izdavača, u prijevodu na srpski Milene Ivanović, objavljen 2020. godine, da bi zatim, sljedeće jeseni, u Wroclawu dobio Nagradu Angelus za Najbolju srednjoeuropsku knjigu prevedenu na poljski.
GALERIJA Ove djevojke natječu se za titulu Miss Universe
Neobična, očaravajuća knjiga, na jedva sto i trideset stranica, rahlog sloga, u koju staje cijela jedna ukrajinska i sovjetska povijest, koje se prepletu s povijesti obitelji i jednom intimnom, sasvim djevojčicastom poviješću. Pritom, niti je tu što monumentalno i patetično, niti podsjeća na velike uzore, niti je pisano kao razglednica sa siromašnog Istoka, za dobrostojeći i neuki zapadnjački svijet. Ama ništa od toga! Ovaj roman raskošni je i bogati, a vrlo precizni, akt mašte, silno darovite, kultivirane i načitane mašte, u kojoj se dokumenti, povijesne činjenice i sjećanja koriste kao materijal. Cjelokupna povijest, osobna i kolektivna, porodična i općenarodna, u službi je mašte.
"Srećni goli ljudi", knjiga je malog formata, na devedeset i četiri stranice, koju će spori čitatelj, onaj koji umije uživati u tekstu, pročitati za dva-tri sata. U knjizi je šest priča - jedna govori o istom onom djedu iz romana - koje se sve odvijaju u nekoj imaginarnoj sadašnjosti. Ta sadašnjost podrazumijeva i aktualni rat. Priča "Ričard pileće srce", recimo, govori o američkom fotografu, "krupan i bučan, pravi-pravcati Amerikanac, nosio je majicu 'Nisam glasao za svog predsjednika', koja mu je, sudeći po njenom izgledu i političkim uvjerenjima njenog vlasnika, ostala još iz vremena prethodnog predsjednika".
Taj fotograf, ona ga je upoznala u Vijetnamu, sad je došao u Ukrajinu. U Vijetnamu, pak, "proveo je dva meseca putujući Anamskim planinama i drugim kultnim mestima Vijetnamskog rata. Ričard je snimao žive ljude kao da su mrtvi, imao je osećaj za poze i uglove - i surferi koji su prilegli da se odmore u peni od talasa na obali na njegovim snimcima izgledali su kao leševi vojnika napušteni posle teške bitke, a deca turista, lenjo žmirkajući oslonjena na zidove soba za mučenje, dok roditelji slušaju vodiče, ličila su na male vijetnamske partizane mučene do smrti."
U tim opisima i u toj fotografskoj strasti potrage i požude za smrću čitatelj nalazi nešto blisko svoje, što je dio njegova iskustva i sjećanja iz 1992. i 1993. u Sarajevu. Ista politička superkorektnost ("Nisam glasao za svog predsjednika"), ista budalasta, svakog znanja i sjećanja lišena strast da u svemu živom vidi mrtvo! Uostalom, ovaj je čitatelj o tome nekoliko puta pisao u novinskim člancima i esejima, doticao se tog novinarskog svijeta i u pričama iz "Sarajevskog marlbora" i "Trojice za Kartal", ali je tek priča Katerine Babkine "Ričard pileće srce" predstavila njegov doživljaj tog svijeta i vremena. To je dragocjena funkcija povlašteno svog pisca u životu njegova čitatelja: on, moj pisac, ustvari ona, moja spisateljica, pripovijeda moju priču, koja može stvarno biti ispričana samo ako je ona ispriča. Čovjek čezne za onim tko će pričati njegove priče, jer on sam priča priče nekoga drugog. Čak i kada mislimo da pričamo svoje priče, mi ustvari pričamo priče drugih. Ispričati vlastitu priču bilo bi isto što i proći ispod duge.
Ili "Kutija sa dugmićima", priča o djevojčicama, ispričana iz nimalo infantilizirane perspektive, dio je čitateljeva osobnog iskustva, premda je, sve do Babkine, bio sklon povjerovati da nije, ili da nikad nije bio djevojčica. Dobra književnost brzo nas nauči što sve jesmo, a mislili smo da nismo. Ili naslovna, "Srećni goli ljudi", u kojoj se, naizgled, ništa neće dogoditi, osim što su svi u istom trenutku goli. U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari - a uglavnom piše tužne stvari! - Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.
VIDEO: Sandra Bagarić objavila fotografiju s putovanja i zgrozila pratitelje: 'Meni bi bilo neugodno'
Od svih izvanrednih hrvatskih prijevoda svjetskih spisateljskih uradaka vrijednih pozornosti, a ima ih na desetke, objavljujete preporuku knjige baš na srpskom. Koja je svrha ? To je provokacija pače diverzija.