Onima koji su pratili urednički i novinarski rad Lamije Alečković te je smatrali vrlo profesionalnom, odgovornom, savjesnom, marljivom i, što baš nije osobina mnogih televizijskih novinara, nimalo umišljenom osobom, bilo je u lipnju 2011. žao što napušta HTV i prelazi na Al Jazeeru Balkans.
Smatrali su velikom pogreškom HTV-a što u takvoj novinarki nije prepoznao potencijale i kapacitete koje je, vrlo mudro, prepoznala druga televizija. I to tako da je u trenutku stvaranja balkanske Al Jazeere upravo Lamiji povjerila mjesto izvršne producentice. No spletom sretnih okolnosti stvari su se sad posložile baš tako da prijašnje nezadovoljstvo iščezne i zamijeni ga zadovoljstvo jer je HRT uspio u svoje redove vratiti nekoga tko novinarskoj profesiji i dalje pristupa kao misiji.
S istom željom, žarom i posvećenosti poslu, ali i s bogatim iskustvom rada na Al Jazeeri te s opravdano većim samopouzdanjem, Lamija je 1. siječnja postala rukovoditeljica HRT-ova Informativno-medijskog servisa (IMS). Funkcija je to zvučna, velika, vrlo utjecajna, čovjeka sve to lako ponese pa se uznese, no na te simptome umišljanja Lamija je posve imuna. I dalje je vrlo srdačna, jednostavna, spontana i uvijek nasmijana. Onako široko, otvoreno i iskreno. Mogli bismo reći, njenim povratkom svi su na dobitku, i HRT i gledatelji.
Prije tri i pol godine napustili ste HRT. Jeste li tada pomislili da biste se jednom mogli vratiti?
Ne. Jednostavno, tada sam okrenula novu stranicu i krenula dalje. Ne volim gledati u prošlost, a opet smatram da nisam toliko vidovita da bih mogla vidjeti što će se dogoditi u budućnosti. Nisam neki tip koji će raditi dugoročne planove, mogu imati tek neku generalnu ideju. No sigurno se u ovom slučaju nisam vodila time da napravim cijeli krug i vratim se natrag.
Što mislite, biste li na ovu sadašnju čelnu poziciju HRT-ove informative mogli doći da nije bilo odlaska i rada na Al Jazeeri?
To ne mogu reći. Ako je samo do mene, vjerojatno se ne bih usudila raditi ovo što sad radim da nisam imala iskustvo od tri i pol godine na Al Jazeeri i da nisam dobila tu profesionalnu nadogradnju. Sad ipak samouvjereno mogu reći da ovaj posao jako dobro znam. I sad to želim naučiti i druge.
Koji ste to profesionalni kapital stekli na Al Jazeeri te ste ga sad donijeli i na HRT?
Mislim da sam promijenila percepciju novinarstva. Danas ću priznati da sam možda i ja nekad u svom svakodnevnom radu zaboravljala na ono što bi novinarstvo trebalo biti: objektivnost, dvije strane, ne donositi zaključke, ne igrati se toliko riječima koje mogu nešto imputirati, ne raditi stvari tako da se nešto čita između redaka. Danas se smatra, ako se tako ne radi, da to nije dovoljno atraktivno novinarstvo. No televizijsko novinarstvo već je samo po sebi toliko bogato zvukom i slikom da se možeš poigrati vizualom tako da to bude atraktivno. Ti dinamiku samog priloga, Vijesti ili Dnevnika možeš postizati na puno više načina nego samo na način atraktivnosti riječi kojima pokušavaš nešto imputirati. I tu se najviše griješilo. Na Al Jazeeri je to bio svojevrsni trening vraćanja na ono što smo naučili na fakultetu. I prije svega bih to voljela implementirati. Nije HRT daleko od toga, zaista nije. Ovdje ima puno dobrih i vrijednih ljudi koje samo treba podsjetiti na to. Odnosno, dati im sigurnost da to što smo učili kakvo bi novinarstvo trebalo biti nije krivi način rada. Mi trebamo davati pravu sliku stvari – činjenicama.
Je li se u te tri i pol godine vašeg izbivanja išta na HRT-u promijenilo ili ste zatekli istu situaciju?
Nisam zatekla istu situaciju. Ona je... ajmo reći, malo, malo drukčija. Ništa ne smatram nepopravljivim. Ovdje treba vratiti malo energije, malo samopouzdanja. Ovdje je zaista jedan nevjerojatan kapital i po pitanju produkcije i po pitanju ljudi koje samo treba malo ohrabriti i reći im da je dobro to što radimo i neka zato budu samouvjereniji.
No što su slabe točke IMS-a?
Prvo, organizacija posla. Ono što se meni učinilo kao najveća pogreška to je što se sustavno godinama stvaralo neke nukleuse koji su se u jednom trenutku toliko razdvojili da među njima nije bilo nikakvih poveznica. Znači, bilo je puno malih podjela, puno malih deskova, puno malih i većih emisija, svatko je nešto svoje radio, a međusobne komunikacije nije bilo. To proizlazi što iz međuljudskih odnosa, što iz neznanja. Sve se to sad povezuje. Usto, zatekla sam i svojevrsnu nezainteresiranost, letargiju, pa čak i strah kod mnogih pojedinaca. I to me najviše ražalostilo. Tu uljuljkanost treba prodrmati.
A kako ćete prodrmati i, nadamo se, s ekrana ukloniti onu tako vidljivu političku podijeljenost urednika i novinara?
Postoje načini, grublji i nježniji. Način primjene ovisi o situaciji. Najbitnije je ipak da postoji sustav uredničke kontrole i odgovornosti tako da se na kraju može reći da je ono što je izašlo na ekran cijepljeno od onoga što bi netko trebao iskazivati samo na biralištima. Mene ne zanima tko što promišlja u svoja četiri zida, ali tko god dođe ovamo na posao, treba razmišljati o poslu i o tome za koga radi ovaj posao. A radimo ga za publiku, ne za promicanje vlastitih svjetonazora.
Po povratku ovamo već ste zatekli odluku o radikalnim promjenama u Dnevniku. Da ste došli prije i da vas se pitalo je li potrebno mijenjati termin i duljinu trajanja te način vođenja, što biste rekli?
Da se nisam slagala s tom idejom i tim izazovom i da nisam bila dovoljno racionalna da znam koliko se može i koliko je nešto doista potrebno, ne bih vjerojatno ni ulazila u sve ovo. Promjene je trebalo napraviti. K tome, mogu nama ljudi zamjerati vizualni izgled i grafiku, ali uvijek se sve svede na priču o sadržaju. I naš posao je pokazati što sadržajno možemo i što treba doraditi. A to ne ide preko noći.
No radio je uvijek u sjeni televizije iako ga svi hvale. Kako ćete u želji za objedinjavanjem nadići tu podjelu?
Da, ta je podjela stvarna. Ovdje se ima toliko potrebe dijeliti, čak i po katovima. Radio je na četvrtom, a televizija na trećem katu. Za mene su oba medija jako bitna, kao i web. I ja želim s vremenom sve to povezati, spojiti i ujediniti. Cilj je da se profiliraju ljudi koji mogu raditi za sve platforme i tako moderna televizija treba funkcionirati.
Koliko ljudi spada u IMS?
Gotovo 400.
Je li to puno?
Teško je u ovom poslu reći je li to puno ili malo. Stvar je u tome što se proizvodi. Može postojati emisija na kojoj radi 20 ljudi, a da se to na van ne vidi i ne vrednuje. A može postojati emisija na kojoj radi dvoje ljudi, no ako to dvoje radi kako spada, onda se to na van i te kako vidi. Nismo tvornica cipela da se mjere sati. Nisu mi sati rada presudni pokazatelj kako netko radi – ali su svakako pokazatelj angažmana, niti mi je veći broj ljudi garancija da će proizvod biti bolji. Važni su dobri, kreativni, pošteni i vrijedni ljudi.
Kako želite postaviti i ustrojiti IMS?
Imam planove jer oni za IMS ionako već postoje po pitanju strukture i funkcioniranja, sada se implementiraju. No zbog situacije koju sam zatekla neki mi se planovi pomiču, ali imam rokove. Ne odstupam od njih, samo pokušavam rješavati jedno po jedno. Konačni mi je cilj da IMS, odnosno radio, televizija i web profunkcioniraju na pravi način i da svi koji rade u IMS-u proizvode puno kvalitetniji program. No najvažnije mi je da se vrati samopouzdanje, spoznaja da radimo dobro, a ne tako loše kako neki govore, u što su ljudi na HRT-u neopravdano povjerovali. Nije presudno što rade drugi – ali jest ono što radimo mi, i to nam treba biti važno i jedino mjerodavno. Željela bih da počnemo vjerovati u sebe, pa čak i onda kada pogriješimo, trebamo stajati iza te pogreške i truditi se ne ponavljati je.
Pogreške ste učinili i s HTV-ovom emisijom Inauguracija. Koliko ste za njih i vi odgovorni?
Elizabeta Gojan je moj izbor i iza njega odgovorno stojim, no to ne znači da grešaka nije bilo. Tko radi, taj i griješi. Zrelo je priznati pogrešku. Ali je cijeli tim koji je sudjelovao u tom zahtjevnom projektu i za TV, radio i web dobio priznanje većeg dijela publike koja je odlučila upravo uz javni servis pratiti svečanost inauguracije. I to znači da ljudi imaju povjerenje u nas. Koje svakako treba iz dana u dan profesionalno opravdavati.
Na HRT-u ima kolega koji su se debelo ogriješili o pravila struke. Što sad s njima? Puštati ih i dalje na ekran ili nešto drugo?
Ne bih se zamarala time što je bilo. Više volim pružiti ljudima šansu pa vidjeti. Radije se ja sama opečem nego nekoga diskriminiram samo zbog nekih glasina.
Jeste li u ova dva mjeseca, zbog funkcije na kojoj ste i njenog utjecaja, iz političkih ili gospodarskih krugova imali poziva koji su bili neprihvatljivi jer se od vas nešto tražilo, zahtijevalo?
Moje je da štitim IMS i struku. Je li bilo nekih poziva? Da. Jesu li uspjeli? Nisu. I to mi je najbitnije.
Jesu li gledatelji HTV-a brojem emisija i načinom obrade vanjskopolitičkih tema dovoljno informirani o situaciji u svijetu, brojnim svjetskim žarištima od kojih su nam neka bliže, a neka dalje, o mogućim posljedicama svega...?
Ne. Toga nam zaista jako nedostaje. Članica smo EU i sve što se događa u EU, ali i u svijetu, treba nam postati bitno. I mi upravo te teme pokušavamo nametnuti i educirati ljude, jer misija HRT-a je ljude informirati, educirati i zabaviti. A što se informativnog programa tiče, zabava može biti u estetici slike i tona kojom pričamo priču i formama kojima ih obrađujemo. Svakako treba biti više vanjskopolitičkog sadržaja, i to ne samo u tjednim nego i u dnevnim informativnim emisijama.
>>Za 6 mjeseci nitko se neće ni sjećati da je Dnevnik ikada išao u pola 8
>>Novi Dnevnik HTV-a: Pokusni kunić koji eksperiment može, ali i ne mora preživjeti
>>Elizabeta Gojan i Hloverka Novak Srzić dobile otkaz na HTV-u
Kada i gdje objavljen natječaj na kojem je ona zaposlena na Hru?