Feđa Štukan: Blank Izdanje autor, Sarajevo 2019.
Povremeno se, svakih dvije-tri sezone, pojavi hrvatski megaseller, knjiga koja se preko knjižarskih lanaca, pa i mimo njih, proda u desetak ili više tisuća primjeraka, o kojoj se govori na televiziji, ne samo u programima iz kulture. Nešto rjeđe takva se knjiga pojavi kao regionalni fenomen, istovremeno se prekomjerno prodaje na cjelokupnom našem govornom području, a njezin autor, ili češće autorica, uzraste u odistinsku, istina kratkoročnu, lokalnu zvijezdu. Obično takva knjiga nema previše slova, obično se bavi nečijom žalosnom sudbinom, ili su u njoj recepti za individualni ili kolektivni spas čovječanstva. A skoro nikad takav megaseller niti je za čitanje, niti je za ikakav ozbiljni razgovor. To je ona pojava za koju čekaš da prođe, i za koju znaš da je se nikad više nitko neće sjetiti. Između ostaloga i zato što megasellere u Hrvatskoj (uglavnom i u regiji) u pravilu kupuju ljudi koji ne čitaju knjige. I malo je vjerojatno da su pročitali i tu koju su upravo kupili. "Blank" Feđe Štukana po svemu bi trebao biti jedna takva knjiga.
Prodaje se, baš masovno, od Sutle, preko Bosne, sve do Timoka. Na Štukanove nastupe dolaze stotine znatiželjnika, o televizijskim emisijama u kojima se s njim razgovara priča se po čekaonicama, na kolodvorima, u tramvajima. Ovaj je glumac, zahvaljujući knjizi, postao zvijezda. "Blank" je crna sveščica od jedva dvjestotinjak stranica, rahloga sloga i velikih krupnih slova, koju je autor premijerno objavio u vlastitoj nakladi, i u nizu ponovljenih izdanja, od kojih su neka izašla kod regularnih izdavača. Nemoguće je reći što je "Blank" u žanrovskom smislu. Započinje, i na prve 34 stranice razvija se kao vrlo krvav i drastičan ratni, ustvari antiratni roman. Potom se naglo pretvara u izvještaj iz ludnice. A onda, nakon kratkog egzilantskog intermeca, postaje roman heroinskog ovisnika. Da bi se na kraju sve ono što je na takve načine započinjalo ulilo u autobiografsku pripovijest o društvenom aktivizmu, glumi i letenju, koja je u nekoj vrsti srodničkog odnosa s knjigom beogradskoga glumca Sergeja Trifunovića. Najbolje bi bilo reći da je "Blank" knjiga jednog života. Biva takvih knjiga, pa čak biva i takvih bestselera, ali po dvije je osnove "Blank", ipak, jedinstven. Životnu knjigu obično tom izuzetnom pojedincu, filmskoj ili svejedno kakvoj zvijezdi, proslavljenom nogometašu, mučeniku, karizmatiku ili čudaku, uvijek napiše netko drugi. Feđa Štukan ju je napisao sam. I drugo: takva knjiga obično je zanimljiva po svojoj faktografiji, a ne po stilu i načinu na koji je napisana, niti po autorovu pripovjedačkom umijeću.
Knjiga Feđe Štukama publici je atraktivna i zanimljiva upravo po ovom drugom. Napisao ju je darovit čovjek. Bosanci, naročito Sarajlije, ljudima iz drugih gradova bili su zanimljivi jer bi umjeli lijepo pričati, jer bi od svake budalaštine znali stvoriti priču, jer bi pretjerivanja u takvoj priči priču činile još boljom i slušljivijom. I umjeli su se, pričajući, predstaviti kao dragi i dobri ljudi. Feđa Štukan vlada tom rijetkom i dragocjenom vještinom - izuzetnom i među proslavljenim profesionalnim piscima - da piše upravo onako kako govori. Nijedna riječ u "Blanku" nije suvišna, ni s jednom ni najslabiji čitatelj ne gubi koncentraciju. "Blank" je poput kazališne predstave pred koju su dramaturg i redatelj nemilosrdno štrihali tekst. Glavni je lik na početku specijalac u Armiji BiH, na položajima oko opsađenog Sarajeva. Shvativši da je besmisleno njegovo ratovanje, naumi uteći iz vojske preko psihijatrijske klinike. Do tog trenutka "Blank" je remarkovski katarzičan tekst. Premda Štukan ne prilagođava svoj diskurs onima s druge strane fronte, dakle ratnom neprijatelju, to je tekst s kojim se lako i do kraja sužive i jedni, i drugi, i treći. Štukan ih izbjegava zvati Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Umjesto tih imenica, ili pridjeva iz imenice izvedenih, on govori o muslimanima, pravoslavcima i katolicima. Efekt je da čitatelj, skupa s piscem i njegovim glavnim junakom, inače radikalno areligioznim tipom, stječe gotovo fatalnu prisnost s prijateljima i s neprijateljima. Štukan sjajno sklapa anegdotu, ima dar za frazu, za živi govor, za sažimanje života u riječi. I pritom je razočaravajuće dobronamjeran. "Nismo vjerovali u rat. Mi, ljudi iz gradova." Blisko mu je to prvo lice množine, stalno se traži u nekom zajedništvu, ali to zajedništvo u "Blanku" nije ni nacionalno, ni vjersko, pa čak ni sarajevsko. Zajedništvo Feđe Štukana i njegove knjige, prvo lice množine "Blanka", pripada nekoj vrlo osjetljivoj zajednici svih ljudi.
U tome je, otpočetka do kraja knjige, i kroz njezinu ludničku, i kroz narkomansku dionicu, nešto u najdubljem smislu remarkovsko. Grehota je što se "Blank" pojavio tek četvrt stoljeća nakon rata, jer bi ovakva knjiga prije dvadesetak godina doista mogla biti važna, utjecajna i temeljito pročitana. A opet, milina je kako su se toliki ljudi sami od sebe danas prepoznali u "Blanku" da je knjiga postala takav megaseller. Negdje u knjizi je ranoposlijeratni razgovor glavnog junaka sa srpskim generalom, i to na njegovom teritoriju, na Jahorini. General se prijatno iznenadi da mu se ovaj odvažio doći na noge, ne skrivajući da je bio dolje, u Sarajevu, i da je ratovao protiv njegovih. "Svaka ti čast momak! - reče, poslije duge pauze - Ako ti išta bude trebao, samo reci. Ja sam mislio da ste svi vi Turci ista govna. - Mora da je došlo do neke greške. Mi nismo Turci. Turci imaju brkove i veliki nož za "doner kebab'." Iz ove fraze pokušajte naslutiti kakav je Feđa Štukan. Kakav dragi, dobri lik! Pisac, meni za dušu!
Magnum 44
Jednom, bilo je to u Njemačkoj, glavni junak u šetnji s curom nalazi žensku torbicu punu novaca. Osvrne se oko sebe, nigdje nikog. Potraži dokumente, nađe ime gubitnice i adresu. "Nismo puno razmišljali, pročitali smo adresu, pozvonili i vratili torbu bakici. Uzela je torbu i zalupila mi vrata pred nosom. Nije se ni zahvalila. (…) Pomislio sam da pokucam opet, bakica bi otvorila, ja bih izvadio svoj niklovani Magnum 44 i raznio nezahvalnoj bakici glavu, ubio šlogiranog dedu u kolicima, dvije komšinice i malog psa, uzeo pare iz torbe i nestao. Ali ja nemam niklovani Magnum, volim životinje i slab sam na starije ljude - krenuli smo dalje."
Žućo Crnobijeli pas Žućo, "tako se zvao kod nas, kod njih se vjerovatno zvao Srboljub", jer je obično šetao i njuškao po livadi između dva rova. Poginuo od improvizirane mine koju je postavio glavni junak. "Mogao je da prepozna vibraciju tačno tog minobacača koji je okrenut prema našim položajima, onda bi cvilio i trčao u krug dok se svi ne sklonimo. Žućo je tako spasio stotine života. Nije znao da smo mi gore podijeljeni na muslimane, pravoslavce i katolike, spremne da se ubijamo za mitove, narative i neplodne livade po kojima je on slobodno trčkarao, malo kod jednih, malo kod drugih. On nas je volio sve, za njega smo svi bili isti i nije nas pitao za ime. Danas sam ga ubio."