Petar Grašo: Oliver Dragojević je pomaknuo tračnicu mog života

Protekla godina u karijeri Petra Graše bila je prava godina iz snova. Glazbenik je za pjesmu “Ako te pitaju” osvojio sve moguće nagrade, a kruna je bila kada je za nju dobio i dva Porina, prva u karijeri koja traje više od 20 godina. Posljednjih mjeseci nastupa širom regije, a posebno izdvaja veliki koncert na Trgu bana Jelačića u Zagrebu 18. svibnja.

Proteklu godinu obilježila je vaša pjesma “Ako te pitaju” koja je na kraju dobila i Porin. U čemu je tajna ta pjesme?
Tajna je u tome da je kao i sve moje pjesme nastala iz zabave, ljubavi prema glazbi i bez kalkulacije. Kada se tome pridoda talent obitelji Huljić i moja interpretacija, nastaju pjesme koje ljudi osjećaju i to je najljepše u svemu tome.

Nakon više od 20 godina konačno ste dobili i Porin i to odmah dva komada nakon 11 nominacija. Jeste li prijašnjih godina bili bijesni ili ljuti jer vas struka zaobilazi?
Bijes je osjećaj iz kojeg ne proizlazi ništa dobro ni kreativno. Rekao sam na dodjeli da mi je, osim samog sebe, draže da je Porin dobila pjesma koja zaslužuje, jer to nije uvijek bio slučaj te dodao da u meni nakon 11 nominacija i nijednog Porina svih ovih godina nema ni trunke ljutnje. Prije 21 godinu na početku moje karijere bio sam nominiran u 6-7 kategorija i nisam dobio nijedan Porin. U tom trenutku osjećao sam se pomalo izigrano, ali ja nisam tip koji se puno obazire na nagrade tako da sam krenuo sa svojim životom i napravio to što sam napravio. U međuvremenu Porin je imao svoje uspone i padove, ali polako sjeda na svoje mjesto i drago mi je što su me prepoznali nakon 24 godine.

Huljićevi i vi u proteklih 5 godina navikli ste nas na hitove koje svi rado pjevaju - od “Uvik isti”, preko “Moje zlato”, “Srce za vodiča” pa do “Ako me pitaju”. Koja je to tajna veza između vas i najpoznatijeg hrvatskog glazbenog para?
Iza svake pjesme stoji prije svega talent, a potom mnogo rada i oblikovanja kako bi joj se dalo najbolje ruho. Ja u studiju provodim desetke sati tražeći samo jedan ton koji mi nedostaje i to zna biti pomalo zamorno za suradnike, ali izgladimo sve uz čašu, dvije vina kada pjesma bude zgotovljena. Imam sreću da su mi Huljićevi doslovno poput familije, tako da zajedno sjedimo i radimo na pjesmama, što je jedan divan i interesantan proces u kojem ima svih načina komunikacije, od prepiranja, smijeha, povišenih tonova a sve u svrhu da se izvuče najbolje od najboljeg.

Šest godina nije vas bilo na sceni. Rekli ste da ste se tada bili zasitili svega. Kako je izgledao vaš život bez glazbe i koncerata i bojite li se da bi vam se moglo dogoditi da se opet zasitite?
Tih šest godina proveo sam putujući svijetom i posvetio sam se svijetu gastronomije i vina. To znanje prenosio sam u svoj restoran koji smo moja obitelj i ja doveli do statusa jednog od najpoznatijih restorana u regiji na što sam veoma ponosan. Kada se popnem na pozornicu i osjetim da u meni nema one navale radosti i adrenalina koju imam uvijek kada sviram, napravit ću pauzu. Ljudi koji dolaze na moje koncerte znaju da se dajem 150 posto i da sam najčešće mokar do gole kože kad koncert završi. Sve što se događa u pripremi koncerata izuzetno je iscrpljujuće i moj tempo je doista žestok, ali izlazak pred ljude odnosi sav umor. Imam sreću da u okviru ove regije ja i bend živimo kao ozbiljni glazbenici. Sviramo na velikim pozornicama, mijenjamo gradove, kulture, jezična područja i uživamo u tome. Najljepše od svega je da ljudi na koncertima od Skoplja do Maribora pjevaju s nama u glas od početka do kraja. U gotovo svakom gradu regije imam prijatelje koji mi svojim gostoprimstvom pruže osjećaj da sam kao kod kuće.

Uskoro vas očekuje i koncert na Trgu bana Jelačića u Zagrebu?
Koncert na zagrebačkom trgu bit će produkcijski vjerojatno najveći i najzahtjevniji koncert koji sam radio do sada. Brojni glazbenici na pozornici, scenski efekti i ostale sve ostalo što se radi kad se pripremaju tako veliki koncert. Nadam se da ćemo sve realizirati po zamišljenom planu i bude li tako, bit će to koncert kojega se doista ne bi postidjeli ni svjetski izvođači. Jako se radujem.

Vratimo se na početak vaše karijere. Poznato je da vam je pokojni Oliver prvi dao priliku kad je otpjevao vašu pjesmu “Boginja”. Kako vam je kao dečku od 16 godina bilo čuti da Oliver pjeva vašu pjesmu i biste li postali košarkaš kao i otac da vas Oliver nije otkrio?
Oliver je definitivno pomaknuo tračnicu mog života koja me odvela u smjeru glazbe gdje se nalazim i sada. Kada jedan od najvećih izvođača i pjevača šesnaestogodišnjaku uzme pjesmu, to ne može biti ništa drugo doli najveći motiv. Još sam ponosniji na pjesmu “Vrime Božje” jer mislim da ona doista spada među velike Oliverove pjesme, koju je i on posebno volio. Što bi se dogodilo da nije bilo te situacije i bih li ja bio košarkaš, teško je reći. Vjerujem da je ovako trebalo biti i ne bih mijenjao ni milimetar puta.

Godinama su vas prozivali Oliverovim nasljednikom. Kako ste gledali na to?
Od početka karijere bio sam suočen s tom laskavom, ali jako skliskom titulom. Moj stav je da nema nasljednika, postoji zvuk koji ljude asocira na jedno vrijeme, jedno podneblje i na mediteransku dušu i budi u njima emociju. Prije desetak godina bila je anketa u Sloveniji, a ljudi su odgovarali što ih najviše asocira na Dalmaciju. Sjećam se da je Oliver bio na prvome mjestu, nakon toga more, pa hrana, a ja sam bio na šestom mjestu. To mi je bio golem kompliment, i tad sam shvatio da u mojoj glazbi ljudi doživljavaju taj način života, ljepote, mirisa i okusa koje nudi Dalmacija i Mediteran. Sličnu emociju pružao im je Oliver.

Vaša obitelj godinama je i mala restoran “Adriatic” koji svi i dalje zovu “kod Graše”. Zašto ste prodali restoran i namjeravate li se možda u budućnosti opet baviti ugostiteljstvom?
Nakon 25 godina predanog rada, mojim roditeljima došlo je vrijeme da mirno provedu ostatak života, a ja sam toliko zauzet glazbom koja je moja primarna ljubav i zanimanje da se nisam mogao posvetiti u potpunosti tom zahtjevnom poslu. Ostao sam suvlasnik restorana koji je sada u dobrim rukama mladih i ambicioznih ljudi u koje imam potpuno povjerenje da će nastaviti i unaprijediti sve ono što smo godinama stvarali, tako da često boravim tamo i pratim kako se situacija razvija. Postoje neke iskrice u mojoj glavi vezane za gastronomiju i ugostiteljstvo, no one su zasad samo u fazi ideje.

Čuo sam da ste dobar kuhar. Što najviše volite pripremati?
Nakon toliko godina provedenih u kuhinji i po restoranima bilo bi žalosno da nisam nešto naučio. Šalu na stranu, mogu za sebe reći da dobro baratam namirnicama i da mogu skuhati neka doista dobra djela. Najčešće volim pripremati najjednostavnije stvari, jako volim sirovu ribu i japansku kuhinju, no dobar sam i u kontinentalnim jelima poput sarme ili graha. Za mene je prava gozba komad dobrog sira, maslinovo ulje, dobra rajčica i komad domaćeg kruha.

Jeste li romantičan tip? Što je najromantičnije što ste napravili za svoju Danijelu?
Vjerujem da sam pažljiv i nježan partner. Koliko je to istina, ipak treba reći druga strana. Nisam sklon govoriti o tome u medijima jer mi se čini da je pomalo nezgrapno razmetati se time javno. Ljubav, vjeru i patriotizam čovjek treba nositi dostojanstveno, poput zlatnog lančića, ali ispod košulje.

Što vas može razveseliti, a što naljutiti?
Razveseliti me uvijek može društvo i čaša dobrog crnog vina, a stvari koje me ljute nastojim izbjegavati i držim ih podalje od sebe. Ne volim dvoličnost, licemjerje i kalkulaciju.

Da se možete vratiti u prošlost, što biste savjetovali mladom Petru? Biste li išta promijenili?
Moj put bio je ispunjen usponima i padovima, no sve je to bilo s razlogom. Kada vidim gdje sam sad, sretan sam čovjek i oko sebe vidim puno sretnih ljudi koji vole neke moje pjesme. Ne bih ništa mijenjao. Onda kao i sada slava mi nije pretjerano značila, volim svirati i sve što sam radio i radim prolazi bez previše pritiska i nervoze.

Gdje se vidite u budućnosti? Kako će izgledati vaša idealna mirovina?
Volio bih da me posluži zdravlje i da budem sposoban i u šezdesetima održavati koncerte kao što to rade Sting ili Paul McCartney. Glazba nije posao u kojem imaš staž i nakon kojeg odlaziš u mirovinu. Glazba je način života i teško bih mogao zamisliti sebe kao starca koji ne radi ništa. Druga varijanta kako se zamišljam u tim godinama je jedan mali restoran s nekoliko stolova kao iz serije “Alo, Alo”, gdje bih sa svojim prijateljima provodio vrijeme i stario u miru uz klavir, čašu vina, srdelu i razgovor o svemu i svačemu. No sve su to ipak samo planovi, o tome što će biti i kako će biti ipak odlučuje Onaj gore.