Petnaest godina ljubavi: Sa suprugom uživam u zajedničkom odrastanju

Room N°13 novi je projekt koji se nadovezuje na "Room N°7" premijerno odigran prošle godine u suradnji Dance Company & M i Judite Franković.

Inspiriran je pričom novinara Gaya Talesea o Geraldu Foosu, Amerikancu koji je 1966. godine kupio motel na čijim je stropovima izbušio rupe i promatrao svoje goste punih trideset godina, svjedočeći, među ostalim, i ubojstvu koje nikada nije prijavio. Predstave govore o potrebi promatranja i gledanja koja je u današnje vrijeme uistinu postala kruh kojim se hranimo. U “Room N°13” gledatelji će imati priliku svjedočiti kako nas dvoje glumaca u ulogama profesionalnih ubojica Mr. i Mrs. Smith pronalazimo nanovo strast, ženi koja se čini čvrsta, ali se raspada i oporavlja, bullyingu koji je sve češći u našem društvu te mnogim drugima”, govori glumac Marko Cindrić o predstavi.

“Room N°13” premijerno će se prikazati 26. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru, a iako je glumac dosad odigrao više od šezdeset uloga, to mu je prva plesna predstava.

“Kako se snalazim u koreografijama, najbolje bi vam mogle reći cure jer ja ne mogu biti objektivan, ali neke stvari idu mi lakše od drugih. Za neke sam pokrete prekrut, a neke nisam nikada u životu svojim tijelom izvodio pa mi je to izazov. Taj mi proces samo potvrđuje koliko sam se odvojio od tijela i koliko se svakim danom nanovo vraćam u njega i ponovno osvješćujem njegovo kretanje kroz vrijeme i prostor. Nastojim birati projekte iz kojih mogu učiti kao glumac i čovjek, bio to pokret, odnos, emocija ili bilo što drugo, jer ako nema izazova i pritiska, nije mi zanimljivo. Mora biti izazov, tako jedino mogu rasti”, govori Zagrepčanin kojem je na ovom
projektu plesna i glumačka partnerica Judita Franković.

“Prošle godine na Pula Film Festivalu zajedno smo gostovali u jednoj emisiji gdje smo razgovarali o filmu. Taj je razgovor dobro prošao pa smo počeli slagati filmsku priču kojom se zapravo još nismo detaljno stigli baviti, no cure su me u međuvremenu kontaktirale bih li želio raditi s njima plesnu predstavu, što mi se odmah učinio kao izazov kojem nisam mogao odoljeti. Juditin rad pratim već godinama i zaista sam s njom htio raditi jer je ona u punom smislu riječi glumica. Volim ljude koji cijene naš glumački zanat”, opisuje kako je došlo do zajedničke suradnje.

Marku su dani trenutačno ispunjeni probama, a i posljednji mjeseci bili su prepuni novih glumačkih izazova. Snimio je pilot za seriju “Dragi susjedi” gdje je ponovno surađivao s Asimom Ugljenom, s kojim je napravio predstavu “A je to” koja je nastala prema istoimenom crtiću.

“Ovo nam je dvadeset i neka suradnja na profesionalnim projektima. Snimili smo pilot, trebao sam snimati i ostale epizode, ali, nažalost, zbog drugih dogovorenih obveza nisam mogao snimati seriju. Obožavam raditi s Asimom jer je to kao dobar hakl na kvartu. Uvijek radimo punom parom, ali se i zezamo. Kod njega nema filozofije, brzi smo obojica i brzo se dogovorimo što ćemo i kako ćemo. “A je to!” posebna je priča, obojica obožavamo tu predstavu, igranjem se razvila u predstavu koja daje djeci i odraslimadozu humora, veselja i poleta. Nakon svake izvedbe čini mi se da će dvorana eksplodirati od entuzijazma. Svaka izvedba donosi nešto novo.

Na setu moramo biti brzi i vjerovati svojoj intuiciji i znanju jer nema reprize, kad se kadar snimi, snimi se”, opisuje Marko koji je radio i na dokumentarno-igranom serijalu “Doba uskoka” u kojem se vratio u 16. stoljeće, gdje se prema svemu sudeći odlično proveo.
“Domagoj Burić fenomenalan je lik, to što je on posložio sa svim suradnicima nešto je nevjerojatno. Da se tako nešto snima kod nas, zaista je predivno. Kad imate kadar u kojem su tri jedrenjaka, 60 kostimiranih uskoka, vatre na sve strane, "Igra prijestolja" može se sakriti. Fenomenalno iskustvo, sektor šminke i kostima me oduševio. Kolega Tvrtko Jurić i ja izgledali smo kao da smo ispali iz tog vremena ili,da budem precizniji, iz nekog jarka jer smo igrali rovinjske pijance”, opisuje snimanje nakon kojeg je svratio u još jedno povijesno razdoblje - Drugi svjetski rat - koji je na duhovit način opisan u seriji “Konak kod Hilmije”.

“Igram Krešimira, ustašu iz Zagreba koji je prema mom mišljenju kombinacija Del Boya iz "Mućki" i Fulira pokojnog Relje Bašića. Brz je na jeziku, voli lovu i žene. Da može, prodao bi vlastitu majku ako to znači da će dobiti kakvu pinku. Bogatstvo je te uloge ne samo rad s glumcima i ekipom iz cijele regije predvođenom redateljem Elmirom Jukićem te glumcima Emirom Hadžihafizbegovićem i Tarikom Filipovićem nego i jezik koji koristim u seriji. Pokušavam govorom i manirama biti što bliže 1942., što znači da sam napokon dobio priliku iskoristiti rječnik Agramer koji mi je punica darovala prije tri-četiri godine. Ubacujem puno posuđenica iz njemačkog jezika koje se danas više ne koriste ili ih samo koriste najstariji građani Zagreba”, opisuje 34-godišnjak koji je tijekom snimanja nekoliko tjedana boravio u Sarajevu. Takva privremena preseljenja nisu mu problem.

“Volim rutinu, a ona se često izgubi na snimanjima. S druge strane, uvijek je dobro napraviti odmak od svoje sredine, pa makar na dva dana. Obožavam svoj posao tako da mi ništa ne smeta, ali na trenutke je naporno, pa i suludo jer nitko normalan ne boravi u vlažnom rovu, ne hoda u kratkim hlačama po snijegu ili stoji na kiši i vjetru 12 sati”, govori prvi hrvatski glumac s diplomom Oxforda.
Osim njega, na cjelodnevna noćna snimanja i putovanja morala se naviknuti i njegova supruga Rea, za koju ističe da sve odlično podnosi i uživa u životu. Nakon 13 godinaveze par se vjenčao u studenome 2016. godine, no je li brak što promijenio u njihovu
odnosu?

"Nije, dapače. Čak smo u nekim stvarima postali zreliji te dalje uživamo u zajedničkom odrastanju”, zaključuje dramski umjetnik koji za ljetne mjesece priprema put, “ali je zasad ruta cesta u nepoznato”.