Petodnevne koncerte Olivera Dragojevića u Lisinskom nitko neće moći nadmašiti

Lisinski je najavio još jednu sjajnu sezonu, počevši od monumentalne Mahlerove “Osme simfonije” izvedene na otvorenju 27. rujna u izvedbi Zagrebačke filharmonije, sjajnih vokalnih solista i nekoliko udruženih zborova pod vodstvom maestra Dmitrija Kitajenka.

Ima se tome dodati još štošta, a o svemu tome najbolje zna ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević koji je deset godina na čelu kultne institucije i sigurno je najvažnija osoba u zemlji kojoj se može pripisati popularizacija opernog žanra.
– Uz spomenutu Mahlerovu “Simfoniju tisuće” izdvojio bih još četrnaest drugih koncerata programa Lisinski subotom. Naime, svi ti neprocjenjivi doživljaji, a ima ih ukupno petnaest u ovoj posebnijoj od svih dosadašnjih posebnih sezona, svi su ono što želimo istaknuti i izdvojiti u cjelokupnoj svjetskoj ponudi velikih orkestara, dirigenata, solista… i na hrvatskoj sceni. Ne jedan, nego deset različitih orkestara, pet zborova, dvadeset i jedan solist, umjetnici iz petnaest zemalja svijeta… kakva veličanstvena gužva. To je naša glazbena reprezentacija ove godine. S njom smo potukli sve rekorde u prodaji pretplatničkih ulaznica. Došavši do brojke od više od 1400 ulaznica za Lisinski subotom, morali smo zaustaviti prodaju. 

U međuvremenu, dvorana počinje pripreme za svoj veliki jubilej, pedeseti rođendan, koji će se proslaviti 2023. godine. Što planirate napraviti na njezinoj infrastrukturi do tada, koji su njezini najveći problemi, koliko je novca potrebno?
Novac nije nikada bio problem, novca nema… to je odgovor koji često čujemo od neizmjerno duhovitih čuvara gradskih ili društvenih trezora, naših mecena i dobrotvora u kulturi. A koliko bi nam novca trebalo kada bi novca kojim slučajem ipak bilo? Točno onoliko koliko zaslužujemo svojim radom i poslovanjem. Jer kada bi kriterij raspodjele sredstava bila uspješnost, mi ne bismo svake godine dobivali sve manje, a gubitaši i oni koji posluju s rastućim minusom sve više? Sretni smo što nam redovito i na vrijeme stižu sredstva za plaće i ne gubimo nadu da će se doista poseban i izniman trud djelatnika Lisinskog jednoga dana prepoznati. Program smo naučili gotovo sami financirati, ali taj čarobni štapić nemamo za samofinanciranje cjelokupne infrastrukture dvorane, ulaganje u sve ono što se zove tekuće i investicijsko održavanje, a o poboljšanju kvalitete opreme s kojom raspolažemo da ne govorimo… Sve to, bez potpore Grada, pa i države, ne možemo izvesti sami. Gradonačelnik je obećao da će na pedesetoj obljetnici Lisinski blistati kao nov. Nadam se da će mu u tome pomoći i država, odnosno Ministarstvo kulture. Svi bi trebali shvatiti da je upravo Lisinski u hrvatskoj kulturi onaj nacionalni stadion o kojemu nogometni biznis samo sanja. 

Tko danas u Hrvatskoj može puniti dvoranu i tri tjedna zaredom, poput nekoć primjerice Vice Vukova koji je punio dvoranu deset večeri zaredom?
Vice će ostati legenda i nikada nadmašeni rekorder po broju koncerata u Lisinskom. Bio je to poseban trenutak u povijesti i ostat će u povijesti. Ne želim reći da se više nikada neće pojaviti pjevač sličnih vrijednosti. Hoće pjevač, ali ne ono vrijeme. Puno se toga od tada u društvu promijenilo i u koncertnom životu i u diskografiji. Navest ću samo jedan primjer, detalj vezan za koncertnu djelatnost. U Zagrebu u Vicino vrijeme primjerice nije bilo Arene. Detalj vrijedan od petnaest do dvadeset tisuća posjetitelja na jednome mjestu. Teško će u budućnosti biti nadmašiti i nenadmašnog Olivera, njegovih pet koncerata u Lisinskom 2015. godine.
U čemu je po vama zapravo prestiž nastupa u Lisinskom? Svojedobno je i Tina Turner, kad je prvi put nastupala u Hrvatskoj, pjevala u Lisinskom.
Uf, odličan primjer. Sjećam se tog koncerta. Nekoć je Lisinski bio gotovo jedini veliki koncertni prostor u Zagrebu. Danas se koncertni život ne odvija u ovome gradu samo u brojnim klubovima, nego i u sportskim dvoranama, na igralištima… čak su se i trgovački centri počeli baviti koncertnom djelatnošću. Mame posjetitelje besplatnim ulaznicama za nastupe velikih estradnih zvijezda i potiču ih na kupnju svoje robe!? Glazbu doista možete slušati i oživjeti u različitim prostorima.. vozilu, dizalu, kupaonici, na livadi.. ali pravi doživljaj glazbe možete imati samo u njezinom domu, u Koncertnoj dvorani. Zato govorimo, dođite u Lisinski, on je za glazbu sagrađen, glazba stanuje u Lisinskom, to je njezina adresa. 

“Za ljubitelje opere i sve one koji će to tek postati”, koliko ste puta tu kultnu rečenicu izgovorili u 25 godina vođenja i uređivanja emisije Opera Box? 
Ono što me veseli jest da ta rečenica nije ostala smo dosjetka, nego se i ostvarila. Toliko sam potvrda dobio u proteklih dvadeset i pet godina od onih koji su odrastali uz Operu box, da su upravo zahvaljujući tom programu, trudu mojih brojnih prijatelja i suradnika na Hrvatskoj televiziji, postali ljubitelji opere. Neki čak i operni pjevači! 

Kako je čovjek bez formalnog glazbenog obrazovanja tako strastveno zaglibio u operni žanr?
Nisam imao izbora. Rodila me operna pjevačica. O operi sam učio s njom od djetinjstva i nikada nije bilo potrebno tražiti drugog učitelja. Boljega ne bih mogao ni naći. Zato sam, kad je došlo vrijeme, odlučio studirati komparativnu književnost i filozofiju, o glazbi sam ionako mislio da već sve znam. 

Kao mali ste pisali zadaće u garderobi HNK, kazalište vam je bilo drugi dom... Kako ste kao dječak reagirali vidjevši, recimo, da vam majku, opernu divu Nadu Ruždjak, “ubijaju” na pozornici kao Gildu u Verdijevu “Rigolettu”, jednoj od njezinih najvažnijih uloga?
Moj prvi susret s operom koji živo pamtim zbio se upravo na “Rigolettu” davne 1965. godine. Bila je to prava noćna mora, a ne kao kod onoga mladića u školi. Dakle, ne metaforički. Metaforički sam se tada povezao s operom, a u zbilji doživio traumu. Te sam noći u snu vikao: „Bježi, mama, bježi, ubit će te!”. Baš neobičan način da vas obuzme opera zar ne? Mamu sam poslije Gilde gledao i kao Traviatu, Mimi, Adrianu Lecouvreur, madamu Butterfly.. Sve te priče loše završe, ali ljubav koju mi je s njima darivala ostaje i sve pobjeđuje.

Bili ste tinejdžer kad se vaša majka udala za tada već slavnog baritona Vladimira Ruždjaka. Kako ga pamtite?
Priče o Vladimiru Ruždjaku ili stričeku Vladi, kako sam ga zvao, ne staju u jedan intervju, pa makar on bio velik kao cijeli vaš Ekran. Njegov utjecaj na mene bio je golem, nemjerljiv. Sjećam se sitnica koje život znače. Nikada za vrijeme ručka ili večere nije sjeo za stol prije nego što je sjela i moja mama. Stajao bi i nju čekao. 

E, sad, operu ste na mnogo načina popularizirali, “Aidu” na Peristilu i režirali, ali nikada niste zapjevali. 
Tko kaže da nisam, ali jao onome koji je to čuo. Često sam govorio da bih kao Faust i dušu bio spreman prodati vragu samo da mogu biti operni pjevač. Moja je sreća da te grešne misli vrag nije nikada čuo. Ili možda ipak jest pa se i on prestrašio. Bogu hvala! Operne strasti trenutačno najstrastvenije hranim opernom režijom. Poslije “Aide”, slijedila je “Madama Butterfly” i “Moć sudbine” u splitskom HNK. Nadam se nekom novom naslovu.