U ono vrijeme sumnjam da bih o ičemu važnom pristao razgovarati s onim tko nije čitao Milana Kunderu. Naročito "Šalu" i "Knjigu smijeha i zaborava". O toj drugoj knjizi, koja izlazi 1982, u lijepom i apartnom nizu Biblioteke Zora, ponekad bih u proteklih četrdesetak godina nešto napisao. Rečenicu-dvije u političkoj kolumni, u eseju u kojem bih se bavio drugim knjigama ili, možda još češće, fotografima i fotografijama. Ali od toga važnije je što sam svih tih godina o "Knjizi smijeha i zaborava" često mislio, i što vjerojatno nije prošao mjesec u tih petstotinjak mjeseci kako mi nije na um pala. Pa bi me, kao vjernika njegovo sveto pismo, usmjeravala na jednu ili na drugu stranu.
"Knjiga smijeha i zaborava", koju su u ovome, nama svakako i najvažnijem izdanju, preveli Albert Goldstein i Dagmar Ruljančić, ima jedno od najdojmljivijih romanesknih otvaranja među svim knjigama, romanima i neromanima, koje sam stigao pročitati. "U veljači 1948.", započinju u hrvatskomu jeziku ugađati Kunderin ton Goldstein i Ruljančić, "izašao je na balkon praške barokne palače komunistički vođa Klement Gottwald da održi govor stotinama tisuća građana okupljenih na Starogradskom trgu. Bio je to prijelomni trenutak u povijesti Češke." Već tu osjeti se tu blago ruganje s kojim će Milan Kundera, svakom svom čitatelju pojedinačno, ulaziti u izražajni kod. Onim darovitijim to će biti važno. Premda u jednom dugom vremenu bio je sveprisutan i vrlo popularan pisac, Kundera traži darovitog čitatelja.
Zatim dalje kreće: "Gottwald je bio okružen drugovima. Tik do njega stajao je Clementis. Bilo je hladno, lepršao je snijeg, a Gottwald je bio gologlav. Brižni Clementis skinuo je krznenu šubaru i stavio je na Gottwaldovu glavu." Milan Kundera nije bio disidentski ni antikomunistički pisac. Nije bio Solženjicin za gospodu intelektualce, kako su ga pogrešno predstavljali. On bio je pisac ljubavnih romana i pripovijetki. Scena u kojoj brižni Vladimír Clementis, čehoslovački ministar vanjskih poslova, skida šubaru, pa je posadi na predsjednikovu glavu, dok ovaj drži povijesni govor, ljubavna je scena. Pritom, Clementis je Slovak, a Gottwald je Čeh, tako da scena ima dodatnu dimenziju. Odjel za propagandu umnožio je fotografiju u tisuće primjeraka. "Fotografiju je poznavalo, s plakata, iz udžbenika i iz muzeja, svako dijete."
Roman je izrazito temporalan žanr. Roman u vremenu obično je poput života kojemu je pridodana književna forma. A svaka forma je i pouka. Roman je duboko religiozan žanr. Pogotovu ljubavni roman. Kundera nastavlja, još uvijek smo na prvoj stranici "Knjige smijeha i zaborava": "Četiri godine kasnije Clementis je bio optužen za izdaju i obješen. Odjel za propagandu odmah ga je izbrisao iz povijesti i, naravno, sa svih fotografija. Otada Gottwald stoji na balkonu sam. Tamo gdje je bio Clementis, prazan je zid palače. Od Clementisa je ostala samo šubara na Gottwaldovoj glavi." Do kraja stranice ostalo je još prostora za početak nove glave, sve s izmjenom vremena radnje i pripovjednoga očišta, te rečenicu: "1971. je godina i Mirek kaže: 'Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava.'" Rečenica je, učinit će vam se, opće mjesto. Ali nije! Tu, upravo na tom mjestu, ono ruganje koje ste uočili pri spomenu prijelomnog trenutka u povijesti Češke, dobiva svoju poantu. Ironija svakog pamćenja je u zaboravu koji na kraju pobjeđuje. Ironija čovjekove borbe protiv vlasti je u čovjekovu konačnom porazu. Boreći se onako zdušno protiv komunističkih vlasti, ljudi su srljali u poraz. O tome danas govori prva stranica "Knjige smijeha i zaborava", koja mi je tako često bila na umu, nakon što su je Albert Goldstein i Dagmar Ruljančić preveli, za izdanje koje će urediti Vjeran Zuppa, pa će knjiga izaći u tipskom dizajnu Biblioteke Zora, koji je djelo Sanje Iveković. Previše toga u samo jednoj rečenici.
Milan Kundera pisac je ljubavnih romana. Humorističkih ljubavnih romana. Humor je ozbiljna stvar. Humor je vrlo tužna stvar. Toliko tužna da se i vješti humoristi protiv tuge često bore lakrdijom. Kundera, međutim, nije htio biti lakrdijaš, kao što nije htio biti ni antikomunist. Nakon što je jednom prestao biti komunist - što je itekako bio! - on je u književnosti i u životu dosljedno nastojao da ne bude više ništa osim onoga što sam po sebi jest. Dakle, pisac humorističkih ljubavnih romana. Tako na kraju nije više bio ni Čeh. Emancipirao se od jezika, što je gotovo nemoguća stvar. Emancipirao se od sentimenta, što je teže nego se emancipirati od jezika. Da bi bio pisac, čovjek mora na kraju ostati stranac.
Ali vratimo se ljubavnom romanu, malo nam je još prostora ostalo: možda Clementis uopće nije volio Gottwalda. Možda je svoju šubaru stavio na njegovu glavu iz proračunatosti. Ili čak iz ljubavi prema samome sebi, i slici sebe koji Gottwaldu stavlja šubaru na glavu. I upravo to ovu priču čini tako neodoljivo ljubavnom: u ljubavi koješta je proračunatost i sebeljublje. Od toga je i "Ana Karenjina". Na kraju, od ljubavi ostala je samo šubara. Clementis je gadno skončao, na vješalima, u zaboravu. Ali tako skončava svaka ljubav. I iza svake ostaje poneka šubara.
Nakon što je komunizam prestao biti aktualan, sad bi to svi mogli razumjeti.
VEZANI ČLANCI:
Seksist
Od nekih doba, ili otkako jedan je šuplji diskurs postao monden, Milanu Kunderi počeli su zamjerati seksizam i mizoginiju. Krenulo je to s anglofonog Zapada, odakle bi drugo, gdje je Kundera u svim tim amerikama i engleskima svojedobno bio među onih tri posto prijevodne književnosti. Bio je veoma monden dok je Susan Sontag harala po preddigitalnim američkim intelektualnim salonima, ali to, naravno, ne znači da se i tada razumjelo o čemu on to zapravo piše. Razumjeli su malobrojni. Recimo, Salman Rushdie je svakako razumio. Pa se onda iz jednog nerazumijevanja rodilo drugo nerazumijevanje. Kundera nije seksist jednako kao što nije ni antikomunist. Idiotizam nedarovitih je, međutim, svemoćan.
Doušnik
Nakon što je na Zapadu otkriveno da je Milan Kundera seksist i mizogin, na Istoku je, u rodnoj Češkoj, otkriveno da je Milan Kundera suradnik komunističke tajne policije. Uvrijeđeni što je pisac digao ruke od zemlje koja ga je prognala i oduzela mu državljanstvo, pojedini su ga Česi nakanili proglasiti kurvinim sinom. Mirno je otrpio i taj bijedni pokušaj likvidacije, koji mu je, međutim, išao u korist. Zahvaljujući idiotizmu nedarovitih Milan Kundera mogao je učvrstiti svoje uvjerenje da je pisac svojim identitetom stranac. Kao i da je oduvijek pisao samo veoma tužne ljubavne romane, u kojima je tuga izbijala iz humora. Iz Clementisove šubare na glavi Klementa Gottwalda.
VIDEO Nikolina Pišek o svađi s Bornom Kotromanić