Strašno mi je teško ovih dana uoči večeri pjesama Momčila Popadića koja se pod nazivom “Svoju zvizdu slidin” večeras održava na 56. Splitskom festivalu. Kako me tko nazove, suze mi počnu teći. Najradije bih legla i pokrila se – sjetno nam otkriva njegova udovica Tonka Čović-Popadić. To je, znaju svi, ona Tonka kojoj je Pope, legendarni splitsko-korčulanski pjesnik, novinar, boem, preminuo u studenome 1990. godine, i autor niza hitova, napisao stihove “Tonka, reci cvrčak. Tonka, reci more” jer nije mogla izgovoriti “r” pa ju je zafrkavao.
Bio je čovik od novina
Tonka ni danas ne može čisto reći “r”, ali tvrdi kako joj je od svih Popinih pjesama ta najbliža. Njezina i Popina ljubavna štorija započela je kad ih je Joško Kulušić, glavni urednik Slobodne Dalmacije, poslao u Staniće pokraj Omiša. Momčilo je morao napraviti razgovor s Milovanom Stanićem, a ona napisati likovnu kiritiku. – To je veza “s terena”. Družili smo se cijeli dan, gledali... Sutradan oko osam sati nazvao me i pitao je li gotov tekst. On je bio radoholičar, a ja nisam znala ni kako se zovem! Popili smo kavu u “Basketa”, kafiću u kojem su se okupljali novinari, i svi su sve skužili prvo jutro. Znali su da smo zajedno – prisjeća se Tonka. Ona bi napisala tekst, a Pope bi ga, kao pravi novinarski znalac, crvenim flomasterom debelo iskrižao. Tonka bi plakala.
– Pope je bija čovik od novina, a ja nisam bila on! Nije tako jednostavno biti on – veli. Putovala je s njim puno, najviše po otocima, ali i u Sarajevo na Zimske olimpijske igre. Pisao je i o Bakovi (borbi bikova na Kozari).
– Tamo se pila šljivovica. Pope je za mene naručio “malu, malu”, a za sebe i fotoreportera “normalnu”. Meni su je servirali u boci od Pipija, a njima u bocama od piva – prisjeća se.
– Pjesmu Tonka napisao je 1983. U dva sata ujutro nazvali su me Rajko Dujmić i Pope i otpjevali mi je. Bili su kod Rajka u Maksimiru. Rajko ju je uglazbio za tri minute. Kad sam je ujutro čula na radiju, proplakala sam – kaže Tonka i dodaje: – Lako je pisao pjesme, strašno brzo su nastajale. Puno je surađivao s Mirkom Krstičevićem, kojem se svidio naslov “Da mi je biti morski pas”. Pope mu je to na brzinu napisao, pjevao ju je Japa, izvodila grupa Metak.
Album Novih fosila “Budi uvijek blizu” na kojem su njegova “Tonka”, “Košulja plava”, “Ključ ispod otirača” i druge, prodan je u 750 tisuća primjeraka – ističe. Rajko i Pope su se obožavali. No, Rajko je uvijek morao “izmoliti” pjesmu. Kad je htio jednu o cvijeću, nastala je “Neveni žuti, žuti”. Tonka i Rajko plivali su na bazenu Mornara, a Pope je u kafiću pisao. U čast pokojnom Moki napisao je “Naš stari”. Uvažavao je Zdenka Runjića kojem je “kućni tekstopisac”, slikovito će Tonka, bio Jakša Fiamengo. Pope mu je napisao “Oprosti mi pape”, “Ča je život vengo fantažija”, “Svoju zvizdu slidin”... Jedno vrijeme njih dvojica nisu razgovarali, ali su se beskrajno uvažavali i voljeli. Zdenko bi nazvao Tonku i pitao ‘Ima li koja?’ Ona bi mu izdiktirala stihove.
– Najviše je volio Olivera. On mu je bio broj jedan. Oliver je na Radio Splitu čitao njegovu prozu “Život u strpjenstvu”. To je neponovljivo. Oliver je Lučanin, Pope Blaćanin, Jasna Zlokić, koja je pjevala puno njegovih pjesama, a najpozatija je “Skitnica”, Luška je, a Meri Cetinić Blajka. Pope je jako cijenio Stipicu Kalogjeru, Ranka Bobana, Mirka Krstičevića i Joška Banova, tvrdi njegova udovica. U životu mu je najvažnije bilo pisati. Njegov je moto bio “Živjeti se ne mora, ali pisati se mora!” Puno su putovali, a kad nije išla s njim, stalno joj je slao kartoline. Po pet-šest u jednom danu, iz istog mjesta. Na njima bi naznačio: broj 1, broj 2 i tako redom.
Zaplesali smo samo jednom
– Pisao je pjesme na svemu što mu je bilo pri ruci. Otkupljivala sam stoljnjake po restoranima na kojima bi pisao stihove. Posljednji s jednim sonetom darovao mi je 20. studenoga 2015. (na godišnjicu Popine smrti) Andro Damjanić koji ga je čuvao 30 godina – emotivno će Tonka. Od spize najviše je volio brujet i slatko, kolače. I sam je dobro kuhao, ali bi upotrijebio dvadeset lonaca i deset kuhinjskih krpa, pa bi nakon njegova kužinjanja dobro došao odred za čistoću! Bio je temperamentan. Tipični Dalmatinac. Brzo bi planuo, još brže se ugasio. Volio je ići na peškariju i tržnicu. Često bi joj kupio cvijeće.
– Nije volio plesati. Sa mnom je zaplesao samo jednom. Na dobrotvornoj večeri kad je pjevao Vajta. Bio je neki sentiš. Zagrlio me, i ja njega, i reka ‘baš je lipo plesat’. A nije se ni maknuo – sa smješkom će Tonka. Rado govori o Plivačkom klubu Grdelin u kojem je trener. Obožava plivanje. Tonka Čović-Popadić bila je najmlađa državna rekorderka u bivšoj Jugoslaviji, s 14 godina tukla je apsolutni rekord na 100 metara leptir. I Rajko Dujmić plivao je leptir u mladosti. Imao je sjajan ritam. Jako je veseli što će Rajko na večeri posvećenoj Momčilu dobiti posebnu nagradu. “Tonku” će pjevati klapa Kampanel, pridružit će se Dujmić. Svi izvođaći na kraju će zapjevat “Ča je život vengo fantažija”. Ona će sjediti u drugom redu. U prvom ne želi biti. Kao što nije ni Pope volio. Volio je festivale, ali bio je uvijek iza pozornice.
>> Tri muškarca u kući i samo jedna žena – to je moja životna priča