Pjevač Električnog orgazma: 'Vole nas i u Zagrebu i u Beogradu, a djeca me ne smatraju rock zvijezdom'

Legendarni beogradski bend Električni orgazam po drugi put će ove godine svirati pred zagrebačkom publikom, na koncertu koji će se održati u Tvornici kulture ove subote. Orgazam će tako obilježiti 40 godina od izlaska kultnog albuma "Paket aranžman", na kojem su osim njih svirali i Idoli i Šarlo Akrobata. Frontmen grupe Srđan Gojković Gile (60) prisjetio se njihovih početaka, ali i otkrio nam koliko mu se promijenio život u epidemiji koronavirusa. 

Drugi put ove godine svirati Zagrebu, u čemu je posebnost između vas i zagrebačke publike? Čini se da vas više vole kod nas nego u Beogradu?

Pa ja bih rekao da nas vole i u Zagrebu i u Beogradu, što je dobro. Za nas su to uvijek na osobnoj razini dva najvažnija koncerta koja sviramo. Još davne 1980 prvi nastup benda je bio u Beogradu, a već drugi u zagrebačkom Lapidariju. Evo i sad, kad bend slavi 40 godina rada i 40 godina našeg prvog albuma i Paket Aranžmana, 9.12. svirali smo u Beogradu a dva dana poslije, 11.12. Tvornicu u Zagrebu. Već na tom prvom koncertu u Lapidariju je uspostavljena neka dobra kemija, veza između zagrebačke publike i Električnog orgazma i to traje sve ove godine. Koliko mi volimo Zagreb, toliko i on voli nas

Ove godine obilježili smo 40 godina legendarnog albuma "Paket aranžman". Kada vas je te 1981. Siniša Škarica okupio na jednom albumu jeste li se mogli nadati kako će taj album doživjeti takav kultni status?
 Jesam, naravno nisam mogao bas predvidjeti kako će to točno biti i koliko će trajati. Ali dobro sjećam kad mi je pokojni Enco Lesić (producent albuma) prvi put pustio cijeli album u studiju. Sjećam se koliko sam bio oduševljen i da sam mu rekao: „Ovo je remek-djelo! Prodat ćemo 100 000 albuma“. Enco me je nježno zagrlio i rekao:“Gile, nećete prodati toliko, u ovoj zemlji živi 20 milijuna seljaka, al snimili ste odličan album“. I naravno bio je u pravu, taj album se originalno prodao u ne više od 30 000, ali je njegov utjecaj nemjerljiv.

Bivša zemlja je u 80-ima bila uz bok svjetskoj produkciji. U čemu je tajna da se na tako malom prostoru okupilo toliko kvalitetnih bendova?

Ta zemlja je imala svojih loših, ali i dobrih strana. Sama ta pozicija da smo bili otvoreni i prema zapadu i prema istoku i da smo, barem sedamdesetih godina, kad smo mi odrastali, mogli svuda putovati, je dovela do toga da su svi pokupili različite utjecaje. Također, Titova smrt je dovela do neke situacije koja je u političkom smislu bila kaotična, ali je i dovela do toga da su se počele osvajati neke slobode u kreativnom smislu, koje su prije toga bile nemoguće.

Neizbježno je pitanje o devedesetima, kada ste s kolegama digli glas protiv Miloševićevog režima. Kako vam je tada bilo biti rijetki glas razuma u zemlji u kojoj su bacali cvijeće na tenkove koji su išli prema Hrvatskoj?

Da, nije bilo lako, iako nismo mi bili jedini koji su pružali otpor Miloševiću i njegovom režimu. Uvijek postoji taj građanski dio u Srbiji, koji je na žalost u manjini. I danas je tako, ali čini mi se da je tako zapravo u mnogim zemljama, da je razum uglavnom u manjini, a da primitivizam i ludilo dominiraju. Osobno ja, a i ostali glazbenici iz Rimtutituki banda, smo navikli biti manjinska opozicija, ne samo u političkom, već i u kulturološkom smislu. Dugačak je to proces i vjerojatno ima puno toga vezano za evoluciju ljudskog roda na planeti zemlji. Ali čini mi se, ne preostaje nam ništa drugo nego da svi mi prije svega radimo na sebi i tako pokušamo napraviti ovaj svijet malo boljim mjestom.

Kako ste protekle dvije godine doživjeli pandemiju koronavirusa? Koliko je to utjecalo na vaš život i rad?
Utjecalo je na sve, pa naravno i na bend i mene. Veoma čudno razdoblje u životima ove generacije. Ja se uvijek trudim da ne promatram situacije takve vrste kao nešto što je univerzalno loše, pokušavam nešto naučiti iz toga. I o sebi i vlastitim reakcijama na to, ali i o onome što se oko mene događa.

Kako gledate na aktualne podjele u društvu oko korone?

Čudno je to, a zapravo se to uvijek ponavlja. Mi i oni, tko god bili mi, i tko god bili oni. Uvijek se ta vrsta podjele pravi među ljudima, kroz cijelu ljudsku povijest. Ovo je samo još jedan novi povod, a povoda će uvijek biti. Mene zanima psihološka pozadina toga, što je to u ljudskom umu što ga postavlja u takve situacije i kako izaći iz te vrste zamke.

Prilično, neposredno prije toga, zapravo možda i neko duže vrijeme, ja bi svoju situaciju opisao kao manje više, totalni kaos u glavi. Zapravo još od tog krvavog rata, i načina na koji se raspala Jugoslavija, mene je to totalno izbacilo iz ravnoteže. S obzirom na to da budizam zapravo nije sistem vjerovanja, već više sistem vježbanja i prakticiranja, od kad sam počeo time se baviti, i malo po malo čistiti vlastiti um, situacija se počela bitno popravljati. 

Otac ste 13-godišnjeg Uroša i trogodišnje Tare. Jeste li popustljivi prema djeci? Kako oni gledaju na vaše pjesme i status rock-zvijezde?

Ma njih uopće ne zanima to što sam ja kao tamo neka rock zvijezda i dobro je da je tako. Za njih sam ja samo tata. Vjerojatno jesam popustljiv, kad dođe do neke zategnute situacije i postavi se izbor hoću li primijeniti silu ili popustiti, ja uvijek popustim. Vjerojatno to nije najbolje, ali još nisam uspio pronaći bolju taktiku. Nije lako biti otac, a ni majka.

Ušli ste u sedmo desetljeće života, znam da kod rockera nema penzije, no razmišljate li o mirovini ili imate još motivacije? 

Pa o mirovini kao o onom trenutku kad ti svakog mjeseca legne neka lova, definitivno razmišljam. Ja nikad to nisam imao u životu, uvijek sam bio slobodni umjetnik i nikad nije bilo garantirane love. Što si upecao, to si upecao. Nekad ima više ribe, nekad manje, nekad je nema uopće. Ali sam sam birao tu situaciju i ne žalim se. Što se tiče kreativne mirovine, za mene to nije neka opcija, dok god zdravstveno budem u prilici da sviram koncerte, putujem i snimam nove albume, to ću i raditi. Nekad je to bila nepoznanica u ovoj profesiji, ali sad već znamo da Dylan, Stonesi, Neil Young ili Paul McCartney već u osamdesetim godinama života to rade pa što ne bi i mi.

VIDEO Sanela i Edin se zaručili u zadnjoj epizodi Braka na prvu, no stvari su se promijenile