Ljeto vam je i više nego radno, a u njemu je bio i jedan neobičan koncert. Nastupili ste u Solinu s gradskom glazbom?
Oni su odlična ekipa, vrhunski glazbenici, i izveli smo neke pjesme koje dosad nisu doživjele to ruho. Čak smo jednu moju novu autorsku skladbu, “Kuća naše pisme”, izveli premijerno. To nikad nisam napravio, a uvijek je izazov raditi nešto prvi put. Valjda je to ta kriza srednjih godina kod muškarca moje dobi… Bilo je ili idem u novu avanturu sa solinskom gradskom glazbom ili kupujem motocikl, ha-ha...
Održali ste i koncert u Visokom, a to nije prvi put da pjevate u bosanskoj dolini piramida?
Da, Vagabundo Band i ja održali smo koncert u arheološkom zabavnom parku Ravne u Visokom. To je zaista jedno prekrasno mjesto, preporučujem svima da ga odu vidjeti, doista je posebno. Mnogi su umjetnici iz cijelog svijeta pridonijeli da taj kutak svijeta izgleda kao oaza mira. To nije lako napraviti ni u svojoj kući, a kamoli u Bosni i Hercegovini koja čak i u imenu ima to “i” u sredini i tu jednu ambivalentnost koja zna rezultirati s manje mira, a više nemira.
Gdje ste još sve bili ovoga ljeta?
Prvi put u životu svirao sam u Komiži. Sve u svemu bilo je jako puno koncerata, Jadranskom magistralom od Dubrovnika do Rijeke, otoci, inozemstvo... Hvala Bogu da je tako, volim ono što radim...
Jeste li uopće stigli od tolikog posla gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju, sudjelovati u euforiji nacije?
Bili smo u Škofjoj Loki za vrijeme utakmice Hrvatska – Argentina, Vagabundo Band, ja i još dvije klape, Cambi i Rišpet. Baš za moga nastupa igrala se cijela utakmica. Iz publike, a bilo je to na otvorenom, 1600 ljudi mi je govorilo što se događa u Rusiji. Pri rezultatu 1:0 umjesto “Tu non llores mi querida” pjevao sam “Tu non llores Argentina”, a do kraja pjesme bilo je već 2:0. Kasnije sam gledao snimku. Ostalo uživo. Čestitam. Bilo je neponovljivo.
Je li to neka tajna veza: kada vi nastupate, naši nogometaši pobjeđuju?
Imam odlično iskustvo s nogometom od prije 20 godina, kad sam prvi put došao na festival Melodije hrvatskog Jadrana. Polufinalna večer na kojoj sam nastupao kolidirala je s najvećom utakmicom te generacije, četvrtfinalom Svjetskog prvenstva u Francuskoj: Hrvatska – Njemačka. Pjesma je bila “Od ljubavi sam duša ranjena”, na kraju kompozicije ima jedan veliki zapjev u visokom B na stihove “da ti skinem križ sa duše”. Taj “križ” je pokojni Zdenko Runjić napisao da bude tenorska heroika i to treba “odvikati” svom snagom. Dakle, na scenu sam izašao kad je bilo 1:0, za nas. To, prema povijesnim podacima, i nije neka prednost kad igrate protiv Nijemaca, tako da je pobjeda bila jako daleko. Došao je taj ključni moment skladbe i kad sam pjevao taj “kriiiiž”, baš u tom trenutku Goran Vlaović dao je gol. Vidim ekran sa strane, vide i cijele tribine, i svi su u publici skočili i digli ruke u zrak. Na televiziji je to izgledalo fenomenalno, kao da su ih pjesma i izvedba ponijeli, ali je ustvari drugi Goran dao gol, ha-ha…
Iza vas je vrlo uspješno razdoblje. Prvo “Naša bila štorija”, a zatim i novi album, “Glas juga”. Jeste li zadovoljni?
Jako zadovoljan. “Naša bila štorija” nastala je tako da je Nenadu Ninčeviću i meni bila zaista plod čiste inspiracije. Promijenili smo samo četiri note i dvije riječi svih tih godina koliko smo radili mjuzikl. Rezultat naše suradnje nije bio jedan plus jedan jednako je dva, već je ispalo više jer su i svi ostali ljudi dali i srce i znanje. Severina, Giuliano, Danijela, Tedi Spalato, Stefan Kokoškov i svi koji su pjevali i svirali, svi su se otvorili, dali nam se potpuno. Nenad Šiškov s aranžmanima i produkcijom, tridesetak odličnih glazbenika, i ispalo je nešto doista sjajno. S druge strane, kad napravite nešto što smatrate dobrim, uvijek je izazov što poslije. Imam odličnu, a istodobno i problematičnu situaciju jer sam imao čast surađivati s pokojnim Zdenkom Runjićem. Tijekom posljednjih šest godina njegova života snimili smo jako puno dobrih pjesama koje su ostale, ljudi ih na koncertima pjevaju kao da je vrijeme stalo, a ima već golemih 14 godina da nas je barba Zdenko napustio. Zrinko Tutić mi je poklonio “Ružo moja bila”, Dino Šaran “Ne šalji lađe”, a ja sam također sve više pisao i glazbu i stihove. Jer “Lipa si lipa” pjevao sam i pjevat ću dokle god ljudi budu htjeli slušati, i “Prozor kraj đardina” i “Dite ljubavi” i “Vagabundo”, “Priznaj mi” i puno drugih pjesama koje ljudi vole. To je blago koje imam, ali novi je dan i želim ići dalje… A to obično znači dublje u srce. Želim pjevati s iskustvima koje živim, o stvarima koje mi znače u ovom trenutku. Album “Glas juga” donio je prirodan nastavak i lakoću jer pjevam o svemu onom o čemu bih sada htio pjevati.
Gdje je nestao onaj žestoki roker iz Big Bluea?
Nije nestao, samo se razvio. Rock-glazba fenomenalno je sredstvo izražavanja i još uvijek kad me spopadnu bjesovi poleti iz mene. Moj jedini stvarni problem u odnosu s tom vrstom glazbe jest to što se ne mogu ljutiti više od 15 minuta jer se nemam zašto dulje ljutiti. Da bih bio iskren u rock-glazbi, morao bih poticati tu žlijezdu ljutilicu, a nemam zašto, voljen sam i volim. Meni se u životu dosta želja ispunilo. Eto, ni karet ni rošule ne vozim više…
Picigin igrate?
Picigin igram. On je radost igre. Određene stvari u određenom vremenu pristaju, a u drugom ne pristaju. Kad bih pokušao obući radno odijelo iz tih godina u rocku, koje se sastojalo od tajica, rasparanih majica, patika, a kosa se tapirala, vjerojatno bih danas ljude isprepadao. Uglavnom, ne volim da me stavljaju u jedan škafetin jer imam stvarne interese u različitim kategorijama. Na koncertima volim pjevati i klasiku, to je ista strast kao u rock-glazbi, samo je kanalizirana na drukčiji način. Godine 1995. prestalo mi je biti bitno koja je vrsta glazbe. Tada sam radio mjuzikl “Sarajevski krug”. Bilo mi je bitno jedino osjećam li emociju i mogu li je prenijeti. Tada sam naučio da je forma sekundarna, a samo sadržaj bitan.
Kada ćemo opet moći gledati “Našu bilu štoriju”?
U ovom trenutku, zbog niza organizacijskih izazova koje treba rješavati da bi na istom mjestu pjevali Severina, Danijela, Tedi, Giuliano i svi drugi, ne znam. To je pitanje za menadžment, sigurno će Branko Paić naći način da na jesen ponovno zapjevamo tu divnu priču. Premijerno uprizorenje “Naše bile štorije” u Splitu najljepši mi je dan u glazbenom životu. Sve je lebdjelo od čiste ljubavi. Da je u tom trenutku Bog dragi odsvirao kraj, da je išla odjavna špica, ja bih rekao da je bilo sretno i sve skupa hepiend. No, budući da smo ostali tu, očito nam valja još neke stvari napraviti.
Kako napreduje knjiga koju pišete?
U glavi je sasvim gotova. Na papiru je otprilike pola, ostalo čeka… U glavi je i čeka. Ha, trebam samo sjesti i pisati, ali za to mi treba dva-tri mjeseca mira i posvećenosti. Eto, izmislio sam sebi posla za još tri godine unaprijed.
Dugo već pišete tu knjigu. Jeste li malo previše perfekcionist?
Nisam previše. Samo koliko mogu i koliko znam. Od sebe tražim koliko u tom trenutku mogu dati, radilo se o zabavi ili poslu. Onda se mali cvrčak u srcu smiri jer zna da smo se dali do kraja. Možda dogodine budem znao bolje, sada je bitno učiniti sve što sada mogu. Po mojem mišljenju, to je recept za cjelovit život: kad spavaš, spavaj najbolje, kad ljubiš, probaj još bolje.
Je li istinita priča koju sam nedavno čula, da u kombiju kojim putujete s bendom imate pravu knjižnicu?
Kombi Vagabundo Banda vozim najčešće ja. Putovalo se zaista nadaleko i naširoko. Išli smo u Rigu u Letoniji, u London smo također vozili… Ma, svuda.
U Poljskoj smo ove godine održali čak deset koncerata, a imamo još sedam planiranih, u Slovačkoj smo lani nastupili devet puta. Imamo jako dobar auto koji je već prešao puno klilometara, ali je i dalje sasvim pouzdan. U kombiju imamo i literarne sadržaje da te sate ne izgube oni koji ne voze, ako ne spavaju, ha-ha.
Kakvu sve literaturu “vozite” na turnejama?
Svega tu ima: od struke i beletristike do duhovnosti. Otvorit ćemo uskoro i tečaj pletenja za starije članove benda.
Često nastupate u inozemstvu. Na kojem jeziku pjevate?
Najčešće i daleko najviše na hrvatskom. Tu i tamo se dogodi, ako je neki duet ili bude takav moment, miješanje jezika. U Poljskoj smo kombinirali poljski i hrvatski. Radili smo jako puno za wellness industriju. I, premda ta publika dolazi iz svih krajeva svijeta, mi sviramo sve što i inače radimo, možda dodamo par klasika: “Nessun dorma”, možda kancona à la “O, sole mio” ili “Granada”. Ljudi na moj hrvatski program, oko osamdeset posto koncerta, reagiraju sjajno. Odgovaraju na energiju koju ta glazba nosi, na emociju, pa čak i na geografiju koja se čuje. To je ta prednost glazbe, koa se ne može izgubiti u prijevodu. Iako ljudi ne razumiju riječi, jasan im je svaki detalj glazbe i emocije od prve sekunde pjesme. Dalmacija je zbog jasnog i čistog emocionalnog naboja melodije hrvatski izvozni proizvod koji je internacionalnoj publici vjerojatno najlakši za konzumaciju.
Koliko uspijevate u životu raditi baš ono što vam se radi?
Maksimalno. Trenutačno živim onako kako mi je najdraže u životu. Živim za stihove i glazbu i od njih. Struka mi je poziv, ljubav i zanimanje. Ja sam doista slobodni umjetnik, spadam u vrstu koja sama sebi plaća socijalno i zdravstveno. Ne živim na teret društva, nego od ljubavi onih koji slušaju moje pjesme.