Ovu sam brošuru jednostavnih kartonskih korica, bez imena pisca i naslova na hrptu, kupio prije dvadesetak godina u jednom ovdašnjem antikvarijatu. Njezin autor, entuzijastični kopenhagenski knjižar od prije sedamdesetak godina, nije ostavio značajnijeg traga u povijesti, pa ga ni Google lako ne prepoznaje. Vjerojatno počiva na kakvom gradskom groblju, odavno pokojni, kao što su zacijelo pokojni i svi koji su sudjelovali u domaćem, zagrebačko-beogradskom izdanju njegova knjižarskog priručnika. Mrtav je, vjerujem, i tajanstveni prevoditelj, potpisan na stražnjoj stranici titularnog lista, inicijalima O. E. A. A za obzor vijeka zašao je i ceremonijal koji se u knjizi opisuje. Recimo ovo: "Po mogućnosti prodavač treba poći mušteriji nekoliko koraka ususret, jer će je to uvjeriti da je dobrodošla." I dalje: "Prijazno lice svakako je umjesno. Pozdravi li mušterija prva, prodavač treba jasno i glasno uzvratiti pozdrav. Poznatu mušteriju može pozdraviti imenom, ali ne tako glasno kao da je želi svima u prodavaonici predstaviti. Mušterija, koju prodavač poznaje tek od viđenja, treba također imati dojam da je se sjeća. Doček nepoznate mušterije bit će, dakako, drugačiji, no nipošto manje uljudan i prijazan." U nastavku, Frøland, u vrijeme pisanja ovoga priručnika knjižar s dvadesetogodišnjim iskustvom, citira: "Poznati knjižar K. R. Langewiesche piše u svojoj knjizi uspomena ovako: 'U prodavaonici treba dočekati mušteriju na jednako uspravan i prijazan način, kao što kulturan čovjek dočekuje dragog gosta u svome domu. To me pravilo sačuvalo od ravnodušnog i neprijaznog načina, kojim neki nepristojni mladi ljudi žele ispoljiti svoje dostojanstvo (a zapravo ga time gube), a jednako i od prevelike poniznosti i servilnosti prema bogatim i moćnim mušterijama.'" Pa nadopunjuje mladi knjižar staroga knjižara jednom od onih sudbonosnih socijalnih formula koja kaže da se ljudima nikad ne obraćamo pitanjem što želite, nego pitanjem čime vas mogu poslužiti. Poniznosti - ne onoj fudbalerskoj, koju propovijeda don Zlatko Dalić, reprezentativni monsinjor - čovjek se uvijek uči pred manjima, a ne pred većima od sebe. Lako je pred većim ponizan biti.
Najdraži dijelovi ovoga priručnika za knjižare-samuraje ovom su čitatelju oni u kojima se autor bavi motivima i razlozima za kupovinu knjiga. "Govori se da se steznici kupuju jer žene u njima izgledaju vitke ili strunjače zbog ugodna ležanja. Iz sličnih razloga, dakle užitka, kupuju se detektivski romani jer im je sadržaj uzbudljiv, knjige o stranim zemljama jer nadomještaju vlastite putne doživljaje, humoristične knjige zbog smijeha i razonode itd." Dalje nas autor uči da se knjige ne kupuju uvijek na osnovu dobrovoljne odluke, recimo školski udžbenici. I onda slijedi precizna klasifikacija motiva za kupnju, redom ovako: Samoodržanje, Taština, Erotika, Nekoga obradovati, Stjecanje većih prihoda, Želja za užitkom, Želja za zabavom, Želja za znanjem, Strast sabiranja, Uređivanje stana, Znatiželja, Mecenatstvo. Pritom, Frøland nas uči da je taština "odvajkada i svugdje najvažniji motiv kupnje". I onda ovako kaže: "Često će tašta mušterija biti polaskana ako joj prodavač predloži knjige koje zahtijevaju osobito znanje, profinjen ukus ili puno novčarku. No, kad prodavač apelira na taštinu mušterija, nikada se ne smije služiti nezgrapnim sredstvima i metodama. Primijeti li to mušterija, bit će zacijelo neraspoložena, a možda će čak i odustati od namjeravane kupnje."
Primjerak knjige koji posjedujem na mnogo je mjesta olovkom ispodvlačen. Na stražnjoj stranici titularnog lista, te na još nekoliko mjesta u knjizi, pečat je knjižnice Školskog centra za stručno obrazovanje kadrova u trgovini Zagreb, pa mogu pretpostaviti da je moj primjerak služio kao udžbenik ili obvezna literatura nekim davnim trgovcima ili knjižarima. S naročitom pažnjom čitam podvučene retke. Zamislim se nad rukom koja ih je podvlačila. Dolaze mi u pamet sva pretpostavljena razočaranja koja su uslijedila po naučenome. Život je suprotan onome što piše u priručnicima za život. Ali ovakve su knjižice dragocjene. Čitajući ih lako zamišljamo kako su ljudi nekada živjeli. Razgovaramo sa svojim mrtvim precima, maštamo. Knjiga "Posluživanje mušterija u knjižarama" dragocjena je romanopiscu ili pripovjedaču. Ovakve knjige bude u nama mnoge pozaspale priče, koje su vrijedne da se dovrše.
Anka Žagar, knjižarka
Suprotno službenom mišljenju i stavu, ovaj će čitatelj reći da je Anka Žagar najvažnija i najostvarenija pjesnikinja u hrvatskoj književnoj povijesti. Njemu svakako najdraža. Nekad davno, Anka je radila u knjižari Mladosti u Ilici. Bilo je to u zlatno doba hrvatskoga knjižarstva i nakladništva, kada je u Zagrebu postojalo barem pet respektabilnih knjižara i isto toliko dobrih antikvarijata. Danas, antikvarijata je još više, ali knjižare nema nijedne. Postoje trgovine u kojima se prodaju knjige, neke i vrlo solidne, ali knjižara nema. A pogotovu nema velikih i reprezentativnih knjižara i knjižarki. Pamtim dan kada sam upoznao Anku Žagar, knjižarku i meni najvažniju i najdražu našu - ne samo hrvatsku - pjesnikinju. Prirodno skromna, u se zatvorena, činila je svoju knjižaru katedralom. Danas, tu se, gdje je bila Mladost, trguje nekim smećem. Knjige, međutim, žive u onima koji knjige čitaju.
Stipe Vilić, knjižar
Sve do smrti korisnik jednoga zagrebačkog umirovljeničkog doma. Koščatoga, uspravnog starca, posljednji put sreo sam ga ispred Ljevakove knjižare na Jelačić placu. Bio je nekako izgubljen, duh ga je pomalo napuštao, ovo nije bio njegov grad, niti je ovo više bio njegov svijet. Ali ipak me je prepoznao. Bio sam netko iz njegove prošlosti. I onda mi je govorio živo o knjigama koje su upravo izašle, nabrajao je imena pisaca i izdavača, pravilno i bez greške, onako kako to više ne zna nijedan knjižar. Baš kao da smo obojica u Sarajevu, a on je još uvijek šef knjižare Svjetlosti u Titovoj ulici. U tom trenutku tako se osjećao. Trudio sam se da što duže ostanem tu s njim, da iluzija potraje. Tad sam ga posljednji put sreo.
VIDEO Atmosfera u Dohi