Teško bi danas bilo našem onepismenjenom hrvatskom svijetu objasniti tko je bio Branko Fučić. Ono što bi, možda, jedino mogli razumjeti jest da je bio crkveni čovjek i da nije bio u Partiji. Ali bi li i to razumjeli? Jer Fučić je istovremeno cijeli svoj radni vijek u socijalizmu bio zaposlenik nekih od najvažnijih i najuglednijih kulturnih institucija u zemlji. A pritom sasvim je malo vremena provodio u službenim prostorijama i kancelarijama tih institucija. Naokolo je tumarao, uglavnom je pješačio po istarskim i kvarnerskim zabitima, a zatim i širom Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, baveći se nečim što bismo mogli nazvati poslom kulturno-povijesnog, arheološkog i paleografskog detektiva.
Poput onih čudakinja i čudaka iz britanskih kriminalističkih serija, samo što se nije bavio umorstvima i pljačkama, nego razotkrivanjem skrivene, skrajnute i naslagama vremena prekrivene baštine. Recimo, po zakucima interneta može se naći informacija koja je začudo vjerodostojna: Branko Fučić otkrio je i obradio više od polovice registriranih glagoljaških natpisa na teritoriju bivše Jugoslavije. A ako vas kao turista put navede u Istru, pa bude hladno i oblačnu, i ništa od kupanja, te se odlučite za malu ekskurziju po istarskim freskama, unaprijed možete biti poprilično sigurni da ih je obradio Branko Fučić.
VEZANI ČLANCI:
Povijest umjetnosti i talijanski završio je u Zagrebu 1944. Po oslobođenju zapošljava se u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, pa u Konzervatorskom zavodu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci, da bi ubrzo prešao u Historijski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koji je, istina, sjedište imao u Zagrebu, ali dobra i pametna uprava Fučiću nije branila da sav svoj radni i životni vijek provede na - terenu. I tu dolazimo do onoga za nas najvažnijeg: osim što je bio maran, gotovo fanatičan tragač, otkrivatelj i istraživač, Fučić je bio briljantan pisac. Jedan od najdojmljivijih i najboljih nonfikcionalnih stilista koje je hrvatska književnost imala u dvadesetom stoljeću. Nije sasvim lako odrediti žanrove u kojima je pisao. Premda je bio esejist, pisac kulturno-povijesnih reportaža, monografija i znanstvenih radova, kao i putopisa, crtica i novinskih članaka, Fučić zapravo je bio pisac žanrovski fluidne i sebi posve prilagođene proze. Kao svi veliki pisci, pisao je što je htio i kako je htio.
Njegove knjige bile su lokalni i regionalni bestseleri. Recimo, "Fraške", kojih bi se tek trebalo prisjetiti. Kao i "Terra incognita", koja je objavljena u izdanju Kršćanske sadašnjosti u ona najgora hrvatska knjižarska i nakladnička nedoba iz sredine devedesetih. Već je nakon godinu dana bilo tiskano i drugo izdanje, a ja sam se u ona doba po kaptolskim knjižarama nakupovao primjeraka, koje sam, pun oduševljenja, poklanjao prijateljima i poznanicima za koje sam vjerovao da će se navući na Fučićev način i stil. Neki doista jesu.
Riječ je o vrlo kratkim tekstovima - svi odreda su jednake dužine - jer su svi prethodno morali stati u šest minuta Fučićeve autorske rubrike u emisiji Ljiljane Jerkić na onodobnom Hrvatskom radiju. Premda pješak s ruksakom, i istraživač davno minulih svjetova, Fučić je bio izrazito medijski osviješten: znao je da na radiju mora biti dinamičan i zabavan. Ali njegova dinamika bila je poput dinamike Umberta Eca, bez imalo trivijalnosti i šuplje poučnosti, bez ijednog općeg mjesta.
GALERIJA Znate li kako doista izgleda majka Marka Grubnića bez trunke Photoshopa?
Svaki tekst zapravo je istraživanje po jednog malog, velikog, jedva vidljivog, u vremenu i/ili prostoru skrivenog mjestašca Hrvatske, koje može biti na zemljopisnoj mapi, a može, recimo, biti u tekstu. Recimo, antologijski je, nezaboravan jedan tek malo veći esej u knjizi, naslova "Baščanska ploča", razdijeljen na šestominutna mikropoglavlja, od kojih nam je danas možda i najzanimljivije prvo, naslova "Čitanje Baščanske ploče", koje počinje ovako: "U gimnaziji nam je profesor hrvatskog jezika, Slavonac, štokavac, objasnio značenje Baščanske ploče za hrvatsku povijest. Pročitao nam je i njezin tekst, naravno, s naglascima svoje štokavštine, s naglascima suvremenoga hrvatskog književnog jezika. I danas pamtim početak njegova čitanja: 'V ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine juže da Zvnimir kral hrvatski v dni svoje v Svetuju Luciju', itd. Meni, bodulu, čakavcu, koji sam i kod kuće, u Zagrebu, komunicirao sa svojima na čakavštini, nešto u tom čitanju nije 'štimalo'. Takav jezik Baščanske ploče činio mi se oporim i tvrdim, pomalo barbarskim. Ali autoritet moga izvrsnog profesora odagnao je moje nejasnoće - tako, valjda, to jest i tako to mora biti.
Tek jedan Candide, jedan moj prijatelj iz djetinjstva, rođeni Baščanin, opet me je u zrelim godinama poljuljao svojim bašćanskim pitanjem: 'Ca še žna kako šu u ono vrime opati švete Lucije citali Baščansku plocu? Ca šu glagoljaši prije Ljudevita Gaja bili štokavci?'"
I tu započinje čudesna avantura Branka Fučića, za koje on svome čitatelju, potpunom neznalici, i sebi, u pripovjedačkoj pozi potpunoga neznanja, objašnjava kako valja ući u pitanja akcentuacije teksta, sastavljenog u vrijeme u kojem su živjeli ljudi o čijim akcentima ne znamo ništa. Fučićev put u saznanje jedna je od veličanstvenijih živih gesta hrvatske kulture i književnosti. "Terra incognita" knjiga je o tome.
VIDEO U 89. godini preminula glumica Maggie Smith