Upečatljivo otvaranje: otac, zajedno s nekolicinom njih iz brigade HVO-a, malo po vašingtonskom primirju, navraća u Travnik, odakle su protjerani. Prvi kojeg sreće, nekakav Rifet, koji mu je predavao marksizam u Ekonomskoj školi. "Tebe se sjećam", zlurado ga prepoznaje, "Franjo, šta tražite ovdje, što se došli"? Pitanje čiji se smisao već u Zagrebu slabo ili nikako ne razumije, a u njemu je ključ razumijevanja ove knjige. "Šta tražite ovdje, što ste došli"?, pitanje je u kojem je smisao svih bosanskih primirja i mirova, i postavit će ga samouvjereno većinski Rifet kad god mu se ukaže manjinski Franjo. Ali tamo gdje je Franjo većinski, neće mu biti dopušteno da isto to upita Rifeta. I dobro je da neće, ali zašto je onda u onom prvom slučaju to ne samo dopustivo, nego i razumljivo, te na neki način i poželjno? "Došli kući, kažem mu", priča otac, "vratili se u Travnik, svoj grad, on samo šuti. Pitam ga, šta je druže profesore, jesmo li vam to falili, on i dalje šuti". U toj šutnji razlika je između dva šovinizma, i dva modela protjerivanja, hrvatskoga i bošnjačkoga u Bosni i Hercegovini. Jedan će šovinist izgovoriti ono što ljudska usta ne govore, ne bi li komšiju potjerao od njegove kuće. Drugi će šovinist odšutjeti isto ono što prvi šovinist izgovara, i jednako će efikasno komšiju potjerati od njegove kuće. Slučaj je htio, u životnom smislu nesretan, a u književnom sretan, da se Gloria Lujanović zatekne na strani manjine. Štoviše, da se rodi na strani protjerivane manjine. Očeva ispovijest - jer ova knjiga je ispovijest, monolog, poema/roman jednoga glasa - za nju je dvostruko formativna. U njoj je šifra životne situacije jedne malene i poražene zajednice srednjobosanskih (tojest bosanskih) Hrvata, ali u njoj je i šifra njezine vlastite situacije. Glavna junakinja, ona koja savjete prima, čiji se lik baš nešto i ne razlikuje od osobe autorice, rođena je u trenutku poraza. Otac joj govori ono što joj govori, e ne bi li je nekako naveo, ne bi li joj u pamet dao da sad kad je u Zagrebu započne život koji bi bio slobodan od toga kolektivnog poraza.
"Otac" je od onih malih knjiga čija se veličina sastoji u njihovoj potpunoj egzistencijalnoj zadatosti. Jedinstvena poput testamenta, poput pisma samoubojice, poput teksta bezuvjetne kapitulacije, takva knjiga bi se trebala čitati na rubu provalije. Ili barem na rubu ludila, na rubu demencije. Istovremeno, "Otac" je besprijekorno napisana knjiga. Artefakt čije savršenosti njegova autorica ne može biti svjesna. Da može, ne bi mogla napisati ovakvu knjigu.
VEZANI ČLANCI:
Istovremeno, poema/roman Glorije Lujanović nije u se zatvorena, nije nepristojno okrenuta samo sebi i svojima, ne monopolizira ni patnju ni krivnju - što je sve manir poslijeratne književnosti u Bosni i Hercegovini. Pokušajte u svim tim tekstuljcima, pa i ozbiljnim tekstovima rapsoda vlastite žrtve i stradanja pronaći, makar i u fusnoti, makar i da se zadovolje prohtjevi dobrog stila, riječ o stradanju onoga drugog. Je li među tolikim svojim pravednicima bio makar jedan zlikovac? Gloria ima svijest i o stilu, i o pristojnosti. Govori otac: "Mislim, nije Rifet ko Rifet kriv, tako je bilo. I naši su u Vitezu imali kafanu, pisalo na njoj 'Zabranjen ulaz psima i Muslimanima'".
Savjetujući kćer, dajući je u pamet, nagovarajući je da sve zaboravi i da počne ispočetka, da nađe nekoga s kime će roditi dijete, i da tako začne novu pripovijest, koja neće imati nikakve veze s ovom našom, koja je tako tužno završila, savjetujući kćer, nagovarajući je, ponavljajući do u beskraj jednu istu patrijarhalnu matricu, koja je odavno prestala biti to - patrijarhalna matrica, i koja se pretvorila u humornu figuru, u posljednji argument jednoga šarmantnog očaja, u sam očaj poraza, otac kao da je istovremeno moli da učini sve suprotno, da ih sve skupa ne zaboravi, da ne zaboravi njegovu priču, da ta priča ne ode uludu, da ne zaboravi sve svoje, da ne zaboravi taj nespašeni i od Boga zaboravljeni svijet, koji vazda prema Bogu iskazuje onu milost koju on nije iskazao prema njima. Bosanci su u određenim trenucima, bosanski Hrvati su u određenim trenucima, s Bogom na ravnoj nozi. Niti oni od njega, niti on od njih više išta očekuje.
Otac je ograničavajuća figura. Otac je grub i dalek, i to mu se naknadno ispostavlja na račun. Otac je uzročnik trauma, neuroza, strahova i panike. Otac je ono mračno lice uz koje smo živi dočekali čas poraza. Otac je život. Otac je smrt. "Otac" je važna knjiga bosanske književnosti, jedna od posljednjih.
Čija je naša kuća
Naslov je to sedamnaestog pjevanja/poglavlja ove poeme/romana. Guča Gora mitsko je mjesto iznad Travnika, selo s čuvenim franjevačkim samostanom. Poglavlje započinje: "Naša kuća više nije naša, sada je preko Bookinga iznajmljuju turisti. Na Kraban dolaze iz Poljske, Češke, Njemačke, bio je čak jedan iz Amerike. Naša kuća sada ima fasadu, ima i centralno grijanje, i jednu prostoriju za ladanje. Naša kuća više nije naša, iz nje se udaju i žene neki drugi ljudi, a mi im to naplaćujemo…" Pa onda nekoliko redaka, stihova, strofa, odlomaka kasnije: "Otac moju tjeskobu ne doživljava ozbiljno. Kaže mi 'zatrpaj se poslom, sve će proći'". Gloria u književnosti ima to umijeće da ne kaže previše, a da se svejedno razumije sve. U životu, bit će, tako ne ide. Takvo umijeće proizlazi iz nelaganja, koje, bezbeli, nije isto što i govorenje istine. Nelaganje je govorenje o važnom. Iz nelaganja i proizlazi čitateljev dojam da je "Otac" ona jedna knjiga u životu.
Identiteti
Sudbine likova, kao i njihovi identiteti, pripadaju svima koji imaju potrebu da ih prihvate i razumiju. Takvih je u književnosti, kao i u životu, malo. Lijepo je po europama govoriti o postnacionalnim književnostima: bomba-dvije u gradskom metrou, i najednom se o tome više ne govori. "Otac" Glorije Lujanović bosanski je književni tekst, koji je moguć i razumljiv samo unutar književnosti bosanskih Hrvata. Bosanski je, dakle, zato što je bosanskohrvatski. A "Ostali"? Ostali, kao i neostali, kao i Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, kao i svi koji će knjigu "Otac" čitati po zemljama bivše Jugoslavije, knjigu će čitati pristajući na njezin svijet. Biti Ostali ne znači uz vlastito većinsko šovenstvo dopisivati "rođ Londrc". Šovenstvo je nemoć pristajanja na svijet drugoga. "Otac" je lakmus toga pristajanja.