Bez sumnje, “Sluškinja” je jedna od najinteligentnijih serija koje smo vidjeli ove godine. Kao da je Netflix sve ono najbolje ostavio za kraj pa je samo u prošlih mjesec dana pustio i “Igru lignje” i “Sluškinju” koje su, barem za ovog autora, među prvih pet ili čak među tri najbolje serije ove godine. Ova je američka serija napravljena po memoarima Stephanie Land, američke autorice koja se ponajviše bavi temom siromaštva, što je jednim dijelom i tema njezine osobne priče po kojoj je napravljena serija. “Maid: Hard Work, Low Pay, and a Mother’s Will to Survive”, sudeći prema seriji, sve je ono što joj naslov i govori. Priča o prekarnom radu, borbi jedne majke da preživi ne samo neimaštinu već i sustav koji kao da je stvoren da odmaže umjesto da pomaže. Sasvim je moguće da ste u ovih nekoliko riječi prepoznali i priče o kojima sada čitamo u vijestima.
Ako jeste, dobro ste procijenili. “Sluškinja” na iznimno upečatljiv način prikazuje valjda maksimum nepravednosti socijalnog sustava u Americi, za koje smo prije ove serije mislili da se takve stvari mogu događati jedino kod nas. Kritika će osim kvalitete serije s punim pravom pohvaliti i iznimnu glumu Margaret Qualley koja tumači glavnu ulogu Alex. Ona je majka koja napušta dečka koji je emocionalno zlostavlja te sa sobom uzima dvogodišnju kćer i kreće u samostalan život, i to s novca nedovoljno za spremnik goriva, ne znajući kakva je kalvarija očekuje. Razmišljajući logično, Alex prvo odlazi u socijalnu službu koja ne može učiniti baš ništa bez službene prijave policiji za zlostavljanje pod kojim oni ne podrazumijevaju ono psihološko. Nema pomoći ni oko smještaja ako nema posla, a jedini je raspoloživi posao onaj spremačice, koji je, dakako, potplaćen.
No za Alex odlazak u domove bogatih na otoku Fisher koji se nalazi odmah ispred Miamija (iako ništa od serije nije tamo i snimano) znači i odlazak u neki drugi svijet, svijet želja i čežnje za onim što se u svakom tom trenutku čini predalekim. Posebno je intrigantna situacija u prvoj kući koju Alex dolazi čistiti, u vlasništvu tamnopute Regine koja je iznimno bogata, ali i iznimno nesretna. Taj potpuni civilizacijski sudar moderne Amerike obilježit će seriju do kraja, a treba pohvaliti Aniku Noni Rose koja doista dobro tumači na trenutke zaista odbojno hladnu Reginu koja postupno doživljava osobni preokret. Iznimno dobro “Sluškinja” prikazuje siromaštvo u Americi, kamperska naselja u kojima žive ljudi koji ili nemaju iluzija ili žive u vlastitom svijetu odvojenom od surove stvarnosti. Monument svemu tome je Alexina majka Paula koju tumači također sjajna Andie MacDowell koja već neko vrijeme gaji solidnu televizijsku karijeru.
Rekli bismo da je upravo mladost glavnih likova također važna tema, Alex ima tek 25 godina, njezin dečko Sean, tumači ga također jako solidno Nick Robinson, također tu negdje. Već u toj dobi, kada je obično vrijeme završetka fakulteta i kretanja u neki organiziran život, ljudi iz nižih američkih društvenih staleža kreću iz teškog minusa. Porok ili neka pogreška mogu ih gurnuti preko ruba preko kojega se nerijetko više ne uspijevaju popeti natrag. Okrutna je to igra života koju odluči zaigrati Alex, kojoj se već u prvih par epizoda dogodi takav niz nesretnih događaja da se gledatelj neminovno mora upitati – pa ima li tome više kraja. Da se razumijemo, ovo nije prva serija (ili film) koja govori o borbi protiv loše kobi individualca s malo ili nimalo šansi za uspjeh. Sjećamo se još “U potrazi za srećom” s Willom Smithom koji je ispao jednim doista dobrim “feel good” filmom. Ovdje stvari izgledaju puno realističnije, više u stilu Kena Loacha i njegovih filmova, ali s dužnim poštovanjem prema Alexinoj volji i energiji da pobijedi sve što je nemilice ometa u konačnom cilju, da osigura egzistenciju za kćer Maddie. Emocionalni ringišpil kroz koji ova serija vodi gledatelja, u kojemu svaki svijetao trenutak gotovo trenutačno biva zasjenjen s nekoliko nevolja, snažan je adut “Sluškinje” koju zbog toga jednostavno odbindžate. Malo je lijepog u svijetu niže američke klase kroz koji se kreće Alex sa svojom kćeri, daleko je više kontinuirane borbe koja kao da nema kraja te se i gledatelju ostavlja malo nade da će se tu išta dobroga na kraju dogoditi.
Ali onda shvatite da su ti rijetki trenuci istinske sreće u pronalaženju onoga što svi mi ostali uzimamo zdravo za gotovo zapravo to što život i čini. Bez sumnje “Sluškinja” ruši floskulu da novac nije važan, u ovom svijetu svakako jest, no novac bez bilo čega drugog ne znači previše, odnosno ne znači ništa. Posebna je tema “Sluškinje” zlostavljanje. Vrlo se zorno i eksplicitno prikazuje kako nasilje u obitelji ne mora biti fizičko, no jasno se govori kako je fizičko nasilje jedino što će sustav priznati kao prekršaj. Ta je situacija vrlo slična onima ponekad mediji izvještavaju i koje su nam često pred očima, a na njih najčešće ne reagiramo. Također, posebna je vrijednost serije oblikovanje likova koje je rijetko viđene dubine. Situacije u koje ih priča smješta, i glavnu junakinju i praktički sve oko nje, ne ostavljaju im previše prostora da do kraja zadrže svoj moral i integritet, oni nestaju praktično u trenu kada u pitanje dolazi gola egzistencija. Bez problema će i sama Alex prekoračiti tu liniju jer zna da joj pomoć nema otkuda doći.
Ono gdje se možda moglo dodatno poentirati genijalne su opaske o vlasnicima kuća koje Alex čisti, a koje bez previše krzmanja u jednoj ili dvije riječi karakteriziraju članove američke gornje srednje klase za koje rade oni s društvenog dna, koji su za njih odbačeni pa ne smiju previše koštati niti su vrijedni sjećanja duljeg od nekoliko dana. “Sluškinja” je zastrašujući podsjetnik na današnju Ameriku koja je i dalje imovinski snažno podijeljena te koju financijska kriza nije previše toga naučila, a ostaje vidjeti je li u tome uspjela ova pandemijska. Vrijednost je romana Stephanie Land uočila i velika hollywoodska zvijezda Margot Robbie koja je jedan od producenata serije. Dodatna je vrijednost serije iznimno dobar odabir lokacija, scenografija i kostimografija koji su često posloženi tako da vrlo eksplicitno kontrastiraju bogatstvo i siromaštvo i fizički razdvajajući bogate od siromašnih.
U toj podvojenosti čak i nema licemjerja, nego akter priče jednostavno prihvaćaju činjenicu predodređenosti zbog pripadanja jednoj ili drugoj strani. U tome se Alex nekako snalazi, no Qualley raspolaže i s viškom energije da svojeg lika odnese kroz svih deset epizoda s rasponom emocija adekvatnim situacijama kroz koje prolazi, a one sežu od blaziranosti sustavom koji za takve poput nje ne mari pa do iskrene sreće u rijetkim trenucima pobjede nad okolnostima u kojima gotovo da i nije imala šanse. Ponajbolja serija ove sezone koja je preokrenula prilično neobećavajuću televizijsku godinu.