Posijedio sam u trenu kad sam na CNN-u vidio da je bomba pala na moj stan. Tada sam i obolio

Zlatko Pejaković, glazbenik koji je uz svoje prijatelje Jasmina Stavrosa i Mladena Grdovića postao sinonim za dobru zabavu, nedavno je proslavio 71. rođendan. Iza njega je čak 55 godina na glazbenoj sceni. Počeo je u rodnom Osijeku još kao srednjoškolac, a nakon godina u legendarnoj pop-rock grupi Korni grupa krajem sedamdesetih počeo je solo karijeru.

– Prvi nastup imao sam još u trećem razredu, bio sam u dječjem zboru. U srednjoj školi s prijateljima sam osnovao grupu Čarobnjaci, a jedno vrijeme bio sam i član poznate grupe Dinamiti, nakon što je otišao Kićo Slabinac. Međutim, pošto nisam bio baš dobar u školi, otac mi je zabranio da idem na probe. No krenuo sam s pravom karijerom tek u Čarobnjacima.

Kako je izgledao Osijek šezdesetih godina? Je li bilo puno plesnjaka, kao i u Zagrebu?

Da, puno se sviralo u Osijeku. Inače, bili smo dosta osebujni zato što smo bili na rubu između rock’n’rolla i jazza. Dogodilo bi se da u pjesmama imamo tri ili četiri dvanaestice. Oni koji sviraju znat će što je to. Na plesnjacima smo pjevali naše pjesme, a bili smo pravi rokeri.

I odmah na početku karijere napisali ste “Čerge”, pjesmu koja je obilježila vašu karijeru?

“Čerge” sam napisao u jednom dahu, kad sam imao 17 godina. Slavili smo rođendan, bili smo u Čingilingi čardi, vraćali smo se kući iz Dilja i gazili četiri kilometra po snijegu. Otklizao sam u jarak i pao u njega, a prijatelji su nastavili dalje hodati. Vikao sam: “Hej, dečki”, no kako je puhao vjetar, nije se ništa čulo. Stvorila mi se slika u glavi i onda sam iskonstruirao pjesmu o onima koji su najviše na cesti – Romima. Znate tekst, on ostaje sam, a pokraj njega čerge i samo prazna čaša.

Prvu verziju pjesme snimili ste tri godine poslije, zanimljivo tada iz višeg tonaliteta nego u solo verziji?

Čujte, kod mene su tonaliteti bili “niš koristi”. Mogao sam bez problema pjevati i operu, bez ikakva stezanja. Tada sam pjevao onako kako je bilo najbolje svirati, s nama je svirao i pokojni Percl. I što se dogodilo? Pjesma je bila proglašena šundom i na nju se plaćao veći porez. Zbog toga su je izbjegavali puštati na radiopostajama. Malo pomalo i ljudima se sve više sviđala. Nijedna komisija ne može spriječiti dobru pjesmu. Kasnije je pjesma prepjevana na španjolski, a ja upravo spremam i svoju španjolsku verziju “Čergi”.

Nakon Zlatnih akorda osnovali ste grupu Had. Tada progresivni rock nije baš bio popularan u bivšoj državi?

Tako je, no mi smo baš slušali pravi rock. Sa mnom su bili Davor Brkić, Rajko Svilar i Veseli Oršolić. Bili smo ispred svog vremena, no ja sam želio da radimo svoje pjesme, jer sam već imao predugovor s Jugotonom da snimimo ploču. Imali smo repertoar na kojem smo poskidali tada najpoznatije hitove svih svjetskih rock-grupa, a plesnjaci su nam bili krcati. Zbog toga su se oni uljuljali u to i nisu bili zainteresirani da snimimo naše pjesme. Dok smo tako pregovarali, javio mi se Josip Boček iz Beograda i rekao: “Zlatko, bi li ti htio pjevati u Korni grupi?” Rekao sam im: “Pa imate vi pjevača Zdravka Čolića”. Josip mi je odgovorio kako bi Zdravko išao u samostalnu karijeru te da me upravo on preporučio da ga zamijenim. Dodao je i da me se nije sjetio on s kojim sam odrastao u Osijeku, nego je baš Zdravko rekao da bih ja bio idealna zamjena. Korni grupa je tada krenula progresivnijim putem pa su me i zato zvali. Otišao sam u Beograd na probe i ubrzo se preselio. Ispočetka mi je bilo teško, no brzo sam uhvatio tempo. Znate što je tu bitno? Mi smo bili kao pravo poduzeće. Od 10 do 14-15 sati imali smo probe, a Kornelije je to doveo do savršenstva. Onda smo išli na RTV Beograd, gdje smo bili kućni bend. Dakle, nismo samo tezgarili.

Kornelije Kovač rekao je da je vrijeme kad ste vi bili pjevač Korni grupe najbolje razdoblje te grupe?

On je trebao pjevača koji je imao veliki raspon, koji je imao boju i timbar progresivne glazbe. Sa mnom je mogao što je god zamislio, a onda se iznenadio i kako ja sviram konge. Bio sam svestran. Imali smo dogovor da ne objavljujemo tko je novi pjevač Korni grupe dok ne budemo sigurni jesmo li jedno za drugo. Prvi koncert održali smo u Domu omladine u Beogradu i, kada su vidjeli kako sam nadomjestio Dadu Topića i Zdravka Čolića, svi su me zavoljeli i u Korni grupi sam ostao pune četiri i pol godine, sve do njenog raspada.

Posebno se pamti vaš nastup na Eurosongu u Brightonu 1974. godine s pjesmom “Moja generacija”. Svi znamo da je tada pobijedila Abba s “Waterloo”, no vi ste se tada družili i s drugim zvijezdama. Veliku Britaniju predstavljala je Olivia Newton-John, a Italiju Gigliola Cinquetti?

Tada je Eurovizija stvarno nešto značila u Europi i svijetu. Kada smo vidjeli Abbu, to nam je bio veliki šok. Dobro, i mi smo bili čudno obučeni, slično njima, međutim bili smo konvencionalniji. Kada su oni izašli na pozornicu u onim svjetlucavim raznobojnim kostimima, s velikim čizmama, imali smo osjećaj kao da su se spustili iz svemira. Malo smo se podsmjehivali, ali kasnije smo se navikli. Dosta smo se družili sa svima prije nastupa, a kada smo im čuli pjesmu, rekao sam: “Dečki, ovo je mrak pjesma. Moramo je se čuvati”.

S kim ste se tada najviše družili? Je li bilo kakvih anegdota?

Oliviju Newton-John nismo voljeli. Ona je na svim prijemima išla od jedne do druge delegacije i koketirala sa svima. Mi smo se najviše družili s predstavnicima Izraela. Oni su bili rokeri kao mi i s njima smo najviše razgovarali. U ekipama je tada bilo dosta ljudi koji su bili vezani za operu “Jesus Christ Superstar” pa sam se i s tim ljudima družio. Inače, naša verzija bila je treća po redu postavljena verzija te slavne opere na cijelom svijetu.

Tu ulogu dobili ste zahvaljujući tome što vas je redateljica vidjela na plakatu?

Točno. Mira Trailović prolazila je pokraj jedne zgrade i vidjela je golem plakat na kojem je pisalo “Novi pjevač Korni grupe”. Žena je ostala bez daha, odmah je vidjela Isusa u meni. Jedva je došla na posao u Atelje 212. Odmah drugi dan me zvala, a ja sam joj rekao da se dogovori s Kornelijem oko mog angažmana. Postigli smo dogovor tako da sam vikendima bio na gažama s Korni grupom, a preko tjedna sam nastupao u predstavi. Nije mi bilo lako jer se radilo o teškoj predstavi s puno glumaca, no nikad nije bilo problema.

Čuo sam da ste oduševili Britance, koji su vam ponudili da dođete glumiti u London? Je li bilo stvarno inozemnih ponuda?

Istina, zato što sam bio treći postavljeni Isus. Dan prije premijere imali smo nastup s Korni grupom na jazz-festivalu u Montreuxu i tamo smo se družili s brojnim velikanima. Dobili smo nagradu za najbolju interpretaciju, a uručila mi ju je velika Ella Fitzgerald. To mi je jedna od najboljih uspomena u karijeri.

Kako ste se tada nosili sa slavom? Jeste li se morali braniti od obožavateljica?

Bilo je to dobro vrijeme, ali nije to bilo presudno. Najvažnije mi je bilo da sam stalno bio u pokretu s glazbom. Nisam imao vremena za druge stvari. Svaki dan bile su probe, snimanja, koncerti, a imao sam i probe u Ateljeu 212. Nisam onda imao baš puno slobodnog vremena, a što se tiče djevojaka, bilo ih je uvijek i bit će.

Niste onda imali vremena ni za poroke koji idu uz rock’n’roll?

Nikad u životu! Korni grupa valjda je jedina grupa koja nikad nije imala spornih trenutaka jer smo valjda bili okupirani radom. Uvijek kažem, Kornelije Kovač bio je moj prvi i jedini profesor. Četiri godine rada s njim meni su bili poput akademije.

Grupa se raspala nakon što ste otišli u vojsku?

Mi smo 1975. održali koncert u Novom Sadu, oprostili se s publikom, rastali se kao grupa, ali smo ostali povezani. Već sam imao 24 godine i morao sam ići 10 mjeseci u vojsku. Nakon što sam izašao, Kornelija sam non-stop gnjavio da se opet skupimo, da se poboljšamo, da nas ima više. Međutim, on je promijenio diskografsku kuću, a i ja. Zbog toga mi je ispred nosa izmakla pjesma “Pjevam danju, pjevam noću”, koju je na kraju otpjevao Čola.

Dobro, ali Kornelije vam je napisao pjesmu “Ove noći jedna žena”, s kojom ste počeli solo karijeru, a koja je i danas jedan od vaših najvećih hitova?

Što mi je rekao, to je i ostvario. Rekao je da će mi napraviti hit s kojim ću početi solo karijeru pa ćemo vidjeti hoćemo li nastaviti s Korni grupom. Ne mogu vam opisati što je značila ta pjesma. Recimo, išao sam u Sarajevo i ulazim u dućan. A na naslovnici svakog lista, bez obzira iz koje tadašnje republike, stoji moj portret. Moram vam priznati da mi je bilo jako neugodno, nisam se naviknuo na to. Ljudi su išli za mnom, pjevali su moje pjesme. Punio sam najveće dvorane, pjesma je pokorila cijelu bivšu državu.

Imali ste i pobjeda na Splitskom festivalu u njegovim najboljim godinama. Svi još pamtimo pjesme “Ljetu je mome kraj” ili “Zaboravi Espanju”?

To su pjesme koje su ostale i koje se i dalje pjevaju jer su bile vrlo upečatljive. Srećom da su ih svi htjeli dati meni da ih otpjevam.

I vama je u karijeri pomogao Tonči Huljić, kada vam je počeo pisati pjesme početkom 90-ih?

Tonči Huljić svirao je u mom pratećem bendu, dva puta pratio me na turneju po Sovjetskom Savezu. Bili smo kumovi, i dan-danas smo dobri. Bila je 1991. godina kada mi je rekao da bismo mogli skupa snimiti ploču. Tada mi je i moj prijatelj Dražen Zečić donio pjesmu za koju mi je rekao da je idealna za mene. Bila je to pjesma “Ako odem, prijatelji”. Tonči je napravio još nekoliko pjesama i sve su bile hitovi – “Nesretnik sam od rođenja”, “Živio bih kao kralj”, “Nećemo noćas doma”...

Živjeli ste u Beogradu do 1990. godine. Kako ste doživjeli početak rata?

Te sam 1990. otišao u SAD. Bilo nam je dosta teško. Ljudi su govorili da pjevamo dok ljudi ginu, no mi smo našim iseljenicima pjevali domoljubne pjesme za dizanje morala, da im zahvalimo na pomoći za našu zemlju. Pjevao sam u vrhunskim restoranima, dolazilo je puno bogatih ljudi. Na kraju sam pjevao u Las Vegasu i, vjerujte mi, da nije počeo rat u Hrvatskoj, mogao sam napraviti svjetsku karijeru. U jednom sam trenutku vidio na CNN-u Christiane Amanpour da govori skrivena ispod jednog ulaza preko puta moje zgrade u Osijeku. U tom trenutku bomba je pogodila moj balkon. Tada sam šokiran naglo posijedio i dobio dijabetes. Odmah idući dan vratio sam se kući.

Sa suprugom Majom Marijom u braku ste više od 20 godina. Ona je isto pjevačica, ali vam je i napisala dosta pjesama. Imali ste, dakle, zanimljiv poslovni odnos prije ljubavnoga?

Strašno mi se sviđao njen glas i kako je radila. Bila je vrlo ozbiljna i to mi je prijalo zato što sam posao shvaćao vrlo ozbiljno. Prvo sam je vodio sa sobom na turneje u Kanadu i Australiju, a tamo smo se upoznali malo bolje. Onda smo počeli izlaziti i dogodila se ljubav. Ostalo je povijest.

Imali ste i loših trenutaka u karijeri. Prije 15-ak godina ušli ste u građevinski biznis, a onda i bankrotirali. O tome ste otvoreno govorili za medije?

Čujte, kasnije su to ljudi iskoristili za gluposti koje nisu postojale. Svi ti koji su htjeli uzeti stan kod mene su moji prijatelji. Dogodilo se to da sam ja kao poštenjak čekao sve papire da bih počeo prodavati stanove. Onda je došao ekonomski slom, banka je tražila svoje. Tražio sam produljenje kredita, nisu mi dali. Onda su uzeli stanove i prodali ih kako bi se namirili. Mi smo se odmah iselili iz stana, prije nego su oni to i zatražili na sudu. To vam je cijeli moj bankrot.

Kako ste doživjeli proteklu godinu nakon početka pandemije koronavirusa, kada su vam odjednom stopirani svi nastupi?

Cijepio sam se dvjema dozama i, ako bude trebala treća, ponovno ćemo, i supruga i ja. Ne možete tražiti stalno od nekoga da vam se daje a da ne pružite ništa zauzvrat. Ja sam od ljudi koji poštuju ovu državu i slušaju struku. Nisam od onih koji će drugima govoriti da se moraju cijepiti, svatko neka radi kako misli da je najbolje za njega.

Posljednjih godina dosta nastupate sa Stavrosom i Grdovićem kao Tri mušketira? Vas trojica ste kao dobitna kombinacija zabave?

Nas trojica volimo nastupati, a držimo i svojevrsni rekord jer nam je jedan koncert trajao sedam i pol sati i nitko od 5000 ljudi nije otišao. Tada smo shvatili da nam je dobro zajedno i zbog toga smo lani i izdali zajednički album.

Lani ste postali djed, budući da vam je kći Marija u Beogradu rodila unuku. No niste je još vidjeli, sigurno vam nije lako?

Na svu sreću imamo pametne telefone pa se bar možemo tako vidjeti. Ona raste iz dana u dan, to je nevjerojatno i nešto što puno utječe na čovjeka. Joj, trebate čuti njene visine, mogla bi me naslijediti.

Sin Marko živi u Sloveniji, gdje je poznati DJ?

On je u elektroničkim vodama i stvarno je zvijezda tamo. Malo je sumnjičav po pitanju cijepljenja, no nadam se da će se opametiti.

Čime se bavite u slobodno vrijeme? Je li istina da volite igrati kompjutorske igre?

Najviše volim slagati slagalice kao što je sudoku, a na kompjutoru znam zaigrati pucačine. Bila je jedna koju sam obožavao, zvala se “Brothers In Arms”. Onda sam se odmaknuo od tih nasilnih igara i sad sam više za ove mirnije.

Znam da se ne može planirati toliko unaprijed, ali koji su vam planovi? Ima li šanse da vas, kada prođe ova situacija s pandemijom, vidimo na nekom velikom koncertu, primjerice u zagrebačkoj Areni?

Sve je bilo već isplanirano za moj solo koncert i koncert Tri mušketira u Areni. Htio sam tako proslaviti 50 godina karijere, no sve je stopirano. Čekat ćemo da se ovo završi pa ćemo onda napuniti Arenu. Drago mi je da se ne gubi interes za mojim pjesmama, to je nevjerojatno. Nastojim svaki mjesec izbaciti neku pjesmu, da se zna da živim i postojim i da sam itekako agilan. Obećavam vam da ću, čim bude moguće, obići sve arene.

Kod vas glazbenika nema mirovine, vi pjevate i u osmom desetljeću života?

Baš smo o tome razgovarali. Ljudi dolaze na moje koncerte i ne vjeruju koliko imam godina. Kažu mi kako ima puno mlađih od mene koji stanu kao mile Gere i ništa od njih. A ja se na koncertu volim šaliti, volim skakati, nisam od onih koji će biti na jednom mjestu i mahati rukama. To je u meni još od Zlatnih akorda i Korni grupe. Ja ne znam biti miran.

VIDEO Dean Dvornik iskreno o životu u Americi i poslu: "Nije me sramota zbog onog što radim"