Kakav iznenađujući, glup, šokantan i mračan zaokret. Prije četiri dana svijet je slao čestitke Davidu Bowieju za 69. rođendan i hvalio njegov najnoviji album “Blackstar”. A jučer vijest – Bowie je umro. Zar je moguće da je genijalni kameleon rock-glazbe tako dobro tempirao svoj finalni zaokret? Ili se tek sudbina poigrala na tako ironičan i jezovit način?
Posljednjih dana trudili smo se artikulirati hvalospjeve za novi udar kreativnosti koju je iskazao na albumu “Blackstar”. Obično nam je lako suditi o velikim umjetničkim djelima s određene vremenske distance, ali dijelovi “Blackstara” toliko su očito fantastični da su Bowiejevi poklonici, vjerojatno prvi put u tridesetak (za neke i više) godina, koliko je prošlo od njegovih posljednjih toliko plodnih i intrigantnih albuma, mogli osjetiti privilegiju što su uhvatili još jedan komad umjetničke punine karakteristične za najznačajnije dijelove njegove karijere.
Ziggyjev pokop
Kao umjetnik brojnih lica i faza, svaki je njegov obožavatelj imao svoje favorite. Možda je najviše onih koji najupečatljivijom smatraju prvu fazu s početka sedamdesetih koju je započeo začudnim singlom “Space Oddity” (1969.) i doveo do vrhunca inkarnacijom legendarnog Ziggyja Stardusta kojega je spektakularno pokopao 1973. godine. Najavljujući posljednji koncert, na sreću, nije odjavio i sebe, iako mu je u tom trenutku to možda i bila nakana.
Sredinu sedamdesetih proveo je u utjelovljenju zvijezde po klasičnim kriterijima (američkog) šoubiznisa; snimio je jak soul album “Young Americans”, motao se sa zvijezdama po Hollywoodu i Beverly Hillsu i žestoko se navukao na kokain. Ovo posljednje nije spomenuto zbog razine trača, nego tek kao obrazloženje velikih mentalnih i fizičkih isklizavanja koja će ga odvesti na “čišćenje” u hladni Berlin, gdje je pod utjecajem njemačkih elektroničara (“Neu”, “Kraftwerk”) napravio genijalne albume “Low” i “Heroes” kojima je usmjerio rock u doba koje traje do danas. On je naravno, na neko vrijeme izmakao iz tog zagrljaja rocka i elektronike.
Poruka “mladima”
Album “Let’s Dance” označio je fazu njegove najmasovnije popularnosti, fazu u kojoj je do kraja prigrlio srednjostrujaški pop, ali ni približno da bi se toga trebao sramiti. Štoviše, obilježio je i to polje naslovnim megahitom, “Modern Love” i “China Girl”.
Za sebe je često govorio da je kompilator; uzimao je odavde, odande – zapravo je riječ o legitimnom nadahnjivanju – ali briljantnim izborom suradnika (Mick Ronson, Brian Eno, Tony Visconti) znao je iz sebe izvlačiti najdublje umjetničke porive i stvarati autentične originale kojima se svrstao na listu ne samo najvećih glazbenika 20. stoljeća nego i najvećih stvaraoca u području umjetnosti uopće. Na jučerašnje pitanje za anketu radijske postaje u povodu Bowiejeve smrti, kako bih objasnio mladima koji nemaju pojma tko je on bio, učinilo mi se da si to mogu objasniti samo oni sami. Živimo u vremenu kada se uspješnost glazbe mjeri učincima na brojke, umjesto učincima na “duši”. Bowiejev novi album “Blackstar” neusmnjivo će dobiti propagandni vjetar u leđa i biti prodan u više primjeraka nego da je Bowie ostao s nama. Ali, sigurno neće razbiti rekorde Adele i industrijskih projekata lišenih sadržaja i trajnijeg smisla. Dakle, tko je Bowie u svijetu u kojem se okreće glava tek za onima koji prodaju pet, deset ili dvadeset milijuna primjeraka albuma? Bowie je, dakle, čovjek koji je stvorio “Space Oddity”, “The Man Who Sold The World”, “Changes”, “Ziggy Stardust”, “Sound And Vision”, “Heroes”, “Ashes To Ashes”, “Modern Love”, “Blackstar”... A vi, ne znate li što to znači, provjerite. I, ako vam je suđeno da znate, sve će vam biti jasno.
>> Njegova smrt bila je baš kao i njegov cijeli život - pravo umjetničko djelo
Jeli se Bowie našalio s nama ? Volio sam ga iako nisam njegove pjesme doživljavao fanatičnim . Jednostavno mi je bio simpatičan prihvatljiv neobičan . Šteta , njegov osebujan stil teško će netko ponoviti ili zamijeniti ,a u isto vrijeme biti prihvaćen što znači kako je njegov život imao poruku.