Potjerin lovac o baltičkim republikama: 'Sve je puno lažnjaka, a jednu stvar posebno ne toleriraju'

Lovac kviza “Potjera” Krešimir Sučević-Međeral poznat je po tome da obožava putovanja, a prije nekoliko godina svi su pisali o njegovu pothvatu kada je od Hrvatske do Novog Zelanda stigao bez upotrebe zrakoplova. Prije tri godine supruga Vanja i on posjetili su pribaltičke zemlje. Godinu prije bili su u Rigi, gdje je Krešo sudjelovao na jednoj konferenciji pa su se odlučili vratiti i posjetiti i druge zemlje.

– Mi smo zapravo iskombinirali pribaltičke republike i Sankt-Peterburg, uzeli smo rent-a-car u Vilniusu i vratili auto u Tallinnu, pa smo završni dio puta odradili autobusom. Naravno, do Vilniusa i iz Sankt-Peterburga putovali smo avionom. Od dva tjedna na putu, deset smo dana proveli u pribaltičkim republikama, sletjeli smo u slikoviti i dražesni Vilnius, glavni grad Litve, odakle smo posjetili i obližnji dvorac Trakai, smješten na otočiću usred jezera. Potom smo krenuli prema Kaunasu, drugom najvećem litavskom gradu i ovogodišnjoj europskoj prijestolnici kulture, koji se u to vrijeme ubrzano uređivao za tu svrhu. Kaunas je zanimljiv jer je za vrijeme litavske neovisnosti između dva svjetska rata bio privremeni glavni grad (Vilnius je bio pod poljskom okupacijom) pa je u tom razdoblju izgrađeno mnogo zgrada u stilu art decoa. Posjetili smo i neobično Brdo križeva na sjeveru Litve, mjesto kamo su stoljećima vjernici donosili križeve svih veličina kao izraz kršćanske vjere. Naime, Litavci su zadnji narod u Europi koji je pokršten (službeno tek 1387.) pa kao da imaju svojevrstan kompleks zbog toga i žele dokazati da zbog toga nisu nimalo manje kršćani. Za vrijeme SSSR-a brdo je nekoliko puta bilo preorano, a križevi uklonjeni, no svaki bi se put vratili u još većem broju. Nastavili smo potom do Klaipėde, jedine prave litavske luke s dražesnim hanzeatskim centrom, pa uz obalu do Liepaje, trećeg najvećeg grada u Latviji. Preko bajkovitog mjestašca Kuldīge stigli smo do Rige, meni osobno najljepše od triju baltičkih prijestolnica. Riga je inače grad koji ima najveću koncentraciju secesijskih građevina u Europi, više od Beča. Usto ima vrlo aktivan noćni život, s mnoštvom mladih turista koji dolaze na vikend zahvaljujući niskotarifnim kompanijama, jedna od kojih je upravo latvijski AirBaltic – kazao je Krešo i podsjetio kako je to vrijeme prije korone kada su i promet i turizam išli nekim drugim smjerom.

– Iz Rige smo obišli i primorsko ljetovalište Jūrmalu i palaču Rundāle, nekadašnji dvor kurlandskih vladara. Kurlandija je bila mala poluovisna kneževina na području današnje južne Latvije, koja je jedno kratko vrijeme imala čak i kolonije u Americi (držali su Tobago) i Africi (jedan otok u Gambiji). Nakon Rige krenuli smo na sjever, posjetivši slikovite gradiće Siguldu (inače centar latvijskog zimskog turizma, gdje se nalazi i staza za bob) i Cēsis, a potom nastavili do estonskog Tartua, sveučilišnog grada koji je drugi najveći u Estoniji. Posjetili smo i obližnje jezero Peipus, najveće u Europi koje dijele dvije države (Estonija i Rusija), a potom preko obalnog grada Pärnua stigli i do Tallinna. Nažalost, boravak u Tallinnu obilježilo je kišovito vrijeme, koje je pomalo pokvarilo dojam toga slikovitog grada za koji upravo mnogi tvrde da im je najljepši od pribaltičkih gradova (no ja ću ipak prednost dati Rigi). Konkretno, što se obale tiče, Baltičko se more nikako ne može mjeriti sa Sredozemljem, obala je pješčana, s dosta trstike, a more je hladnjikavo, s popriličnim valovima. I mnogo je manje slano. Napominjem da ga nisam iskusio iz prve ruke, nego su ovo samo opservacije s obale (O.K., ovo za slanost je enciklopedijska informacija, haha. Ako baš moram usporediti zemlje, meni je nekako u najljepšem sjećanju ostala Latvija, zbog jako lijepih krajolika izvan gradova, na momente sam čak imao osjećaj kao da sam u Francuskoj. Litva je sličnija Poljskoj, dosta je ravna, a Estonija pak po vegetaciji (velik broj crnogoričnih šuma) već vuče na Finsku. Budući da su me sve tri zemlje oduševile, teško mi je izdvojiti nešto što bih nazvao najgorim, iako mi je recimo estonski grad Narva, na samoj granici s Rusijom, ostao u sjećanju kao siv i sumoran, no to je bio tek pogled iz autobusa u tmuran i kišan dan dok smo išli u Sankt-Petersburg. Ostalo je sve bilo stvarno predivno – rekao je Sučević-Međeral i dodao kako će se iznenaditi svi oni koji očekuju nekakve sumorne postsovjetske države.

– Istina, možda ćete još ponegdje, naročito u manjim sredinama, ugledati poneko staro sovjetsko vozilo ili neku od bezličnih socijalističkih zgrada, ali u mnogim elementima postoje veće sličnosti s prekobaltičkim susjedima Švedskom i Finskom, nego s Rusijom ili Bjelorusijom. Ako možete, pokušajte obići sve tri zemlje (bilo automobilom, bilo javnim prijevozom – koji je dosta dobar), prvenstveno zato što su doista poprilično različite – recimo, Estonci govore uralskim jezikom, bliskim finskome, dok Litavci i Latvijci govore međusobno srodnim jezicima, ali koji su ipak toliko različiti da je međusobno razumijevanje nemoguće (rekao bih da su veće sličnosti između portugalskog i rumunjskog nego između litavskog i latvijskog). Što se vjere tiče, Litavci su katolici, Latvijci luterani, a Estonci evangelici, iako je Estonija među zemljama s najmanjim udjelom vjernika u svijetu. Usto, ima i dosta pravoslavaca, uglavnom Rusa koji u tim područjima žive još i od prije SSSR-a. Ruska manjina predstavlja velik problem u tim zemljama jer se teško mire s činjenicom da više nisu u povlaštenom položaju i da moraju naučiti službene jezike tih država kako bi ostvarili pravo na državljanstvo, bez obzira na to što već generacijama žive ondje. Iz tog razloga nije preporučljivo Litavcima, Latvijcima i Estoncima govoriti da su Rusi, čak ni u šali – oni razdoblje sovjetske vlasti pamte po vrlo lošemu, a kada se uzmu u obzir trenutačne okolnosti, svakako treba biti obazriv. S druge strane, ta zajednička ruska prijetnja bila je faktor povezanosti triju država, koje su se uvijek međusobno potpomagale unatoč međusobnim različitostima. Naposljetku je upravo građanski otpor stanovnika pribaltičkih republika započeo raspad SSSR-a, u tzv. Pjevajućoj revoluciji. Ako planirate nabavljati suvenire, svakako treba napomenuti da je istočna obala Baltika poznata po jantaru te ćete svugdje naletjeti na prodavače nakita i različitih drugih figurica od jantara. Savjetujem vam da se prije odluke o kupnji svakako malo raspitate o tome kako izgleda pravi jantar, jer je jako puno lažnjaka, pogotovo na štandovima po gradovima. Ako idete svojim autom ili uzimate rent-a-car, budite iznimno oprezni, naročito u Latviji i Estoniji – prekoračenje brzine se ne tolerira, a zbog ravnog terena teško je odoljeti da vas cesta ne ponese, tim više jer su ograničenja često smiješno niska (recimo, u Estoniji je samo na određenim autocestama, i samo ljeti, dopušteno voziti 110 km/h), pa se znaju stvarati duge kolone – kazao je “Potjerin” lovac. Bitna stavka svih putovanja su gastro doživljaji, a Krešo i njegova supruga probali su i lokalne kuhinje.

– Hrana je ukusna, ima i dosta ribe, kao i drugdje u sjevernim zemljama, posebice lososa. Uglavnom jedu raženi kruh, od kojega se u Latviji radi i jedna vrsta deserta, kao nekakav puding od mrvljenog raženog kruha sa šumskim voćem i slatkim vrhnjem, a tu je i kvas, specifično piće od fermentiranog raženog kruha karakteristično za čitav bivši Sovjetski Savez. Okusom je možda najbliži našem gvircu, s tim da više ima okus po prženoj karameli, a ne medu. Meni je ukusan, ali mnogima ne paše. Litavci su poznati po svom jelu cepelinai, što su svojevrsni valjušci od krumpira, obično preliveni vrhnjem i posuti nasjeckanom slaninom. Tu je i šaltibarščiai, što je zapravo vrlo slično boršču, dakle gusta juha od cikle s povrćem, vrhnjem i biljem, samo što se ova jede hladna. Kao i svi sjevernjaci, jako vole raznorazne bobice i šumsko voće, a u slasticama dosta figurira i rabarbara. Onima koji idu u Rigu svakako preporučujem da posjete središnju tržnicu (Centrāltirgus), smještenu u četiri hale koje su nekada bile hangari za cepeline. Svaka je hala specijalizirana za određenu vrstu namirnica (meso, riba, mliječni proizvodi), a zanimljivo je promatrati i nama neuobičajeno voće i povrće. Svojevrsni suvenir Rige je biljni liker Rīgas balzams, koji se proizvodi po tajnoj recepturi, a u prošlosti se koristio kao univerzalni lijek za sve, od zaustavljanja krvarenja do liječenja skorbuta i psorijaze. Danas se pak primjenjuje u rasponu od koktela do preljeva za sladoled ili dopune vrućoj čokoladi. Okus mu je gorkasto-slatkast pa oni kojima je prejak mogu isprobati neku od verzija s dodacima, poput one s crnim ribizom. U središtu Tallinna posjetili smo restoran u kojem se hrana priprema po srednjovjekovnim mjerilima, što znači da nema povrća koje nam je došlo iz Amerike (krumpira, graha, rajčice, bundeve…), a služe i vrlo ukusno pivo s dodatkom meda. Jest da je vrlo turistički, ali bio je to zanimljiv kulturno-kulinarski doživljaj – kaže Krešo kojem su putovanja smisao života.

– Ako se zapitam koji je smisao moga života, onda ću odgovoriti da je to davanje obličja svim onim silnim krajevima koje su prikazivali zemljovidi i planovi koje sam proučavao od malih nogu. Oduvijek sam jako volio zemljopisne karte i planove gradova, čak su mi i u udžbenicima jezikâ najdraže bile one lekcije gdje netko pita za put od točke A do točke B, jer bi se tamo uvijek našla neka karta. Da nisam lingvist, bio bih geograf, a da mi bolje ide crtanje, bio bih kartograf. A taj osjećaj kada se napokon nađete na mjestu koje ste dotad poznavali samo kao pojam na karti, kada šećete njime i dajete mu sadržaj, to je meni fantastično. I sumnjam da će ikada Googleov Street View to uspjeti nadomjestiti – zaključio je Sučević-Međeral.

VIDEO: Ukrajinac zapjevao na koncertu Coldplaya nakon što ga je, dok je pjevao na ulici, čuo Chris Martin