Pozdrav dragi moj Maestro, do skora…

Ponekad te život doista počasti. Uzme ti, istina. Ali prije toga ipak daje, možda da bi više osjetio gubitak onog što ti je dano. Čudno je tako započeti jedan in memoriam, znam…. Ali u ovom trenu, unatoč gubitku nekako bi se okrenuo zahvali tom nerijetko zajebanom životu. U suprotnom očekivalo bi se nešto … pa puno sjete i boli. Onako kako se i osjećate kada ode netko vaš, netko drag, netko tko je bio i postao vaš prijatelj. Kao što je to meni postao Damir Kukuruzović. Još jedna žrtva te prokletinje, koja nas udara sada već godinu dana, objavljeno je na platformi R+.

Ali čini mi se da na taj osjećaj primarne tuge nemam pravo, ili nemamo pravo oduzeti njegovim najbližima. Njegovoj Marijani, bez koje Damira niste mogli u potpunosti upoznati. Njegovoj obitelji. Mi? Mi, barem se meni tako u ovom trenu vrzma glavom, možemo samo tom i takvom životu – zahvaliti. Što nam je stvorio priliku da Damira, koliko god je to bilo moguće steknemo kao dio osobne životne freske. 

U mom slučaju i onom moje Silvije, život je doista bio milostiv. I s pozicije današnjeg dana, gotovo u zadnjem trenu pripustio nas je Damiru. Zahvaljujući jednom sjajnom Tomi Pavleku i njegovu Last Minute Open Jazz Festivalu u Balama. Sretali smo se tamo. Čak svirali s nečim što smo nas par gordo ethno jazz bandom nazvali. Pa nas zadesila svirka prije Damira i njegova Django Group sa Zoranom Predinom. Auuu, kakva je to njihova svirka bila u Kamenim pričama. Nakon koje brzo zaboraviš onu svoju, jako tada tebi važnu. Tada sam od glazbe, onoga što smo se nadali da bi ona mogla biti – odustao. Jer slušajući Damira, njegov Django i Zorana, taj cijeli paket… jednostavno mi se počela sviđati pozicija gledatelja koji u njihovim tonovima uživa.

I tu je na nekoliko godina moja priča s Damirom stala. Do ovog COVID ljeta. Opet u Balama kod Tome. Damirov koncert, opet luđački sjajan, pun energije, humora, osmjeha… Nisam izdržao, sve sam prenosio na R+. Kako sam znao i umio, u tim prvim danima naše platforme. Nije to bio snimak za pohvaliti se, ali se dogodio.

A onda dva dana kasnije, zvoni telefon. „Poštovanje gospon Zuber, Damir Kukuruzović je.“ – čujem ga kako mi persira, govori Vi?! Damir Kukuruzović. „Zovem vas zbog vaše snimke, meni je jako interesantna, nekako je sirova. Bez uljepšavanja, čista. Mogu li je koristiti na svom Facebooku?“ – pitao me odmah. Ja naravno, oporavivši se od prvotnog šoka pristanem i dogovorim da mu šaljem snimku istog dana. „Ali možemo li mi Roberte popiti kavu? Jako ste mi interesantan lik, a nismo imali prilike sjesti popričati.“ – predloži on.

I tako smo to – sada to znamo – njegovo posljednje ljeto u Rovinju proveli u sjajnim susretima njega, njegove Marijane, moje Silvije i mene. O kakvi su to razgovori bili. Posve nešto drugo od onog što je meni taj gitaristički virtuoz predstavljao. „Čuj, ti bi trebao sa mnom i Djangom ponovno zapjevati! Izaberi 10tak pjesama, da iduće godine na Rabu odradimo i taj koncert.“ – bubnuo je za jedne večere nonšalantno. Ja se prenuo, rekao mi da mi ne može to raditi. I da se ne usudim pored njega stati na binu. On se samo smijao, i govorio da tu ima više od običnog straha ili treme. I da ćemo zajedno to istražiti.

Dogovorio je i sa rovinješkim ribarima da krenemo jednom od predstojećih jutara na koću. Mučilo ga je što im je sve teže raditi, kako će u koroni preživjeti. „Hajmo napraviti neki serijal, Jak i Jači zajedno na putu?“ – predložio je. Tu sam se već snašao, i odmah krenuo u organizaciju produkcije.

U međuvremenu dogodila se jedna divna večer u tom istom Rovinju, u ulici Đurđe i Voje Šiljka. Okupili su susjede u ulici i napravili večeru poštujući epidemiološke uvjete, kako bismo – pričali. O svemu što je suprotno od socijalne distance. Od naših Jasminke i Kalmana, divnih Ljerka i Dalibora, sjajnog Lacike, s prisjećanjem na našu Miru i Zorana… Bio je to primjer jednog od onih šarmantnih susreta, kakve može realizirati samo taj jedinstveni gospodin Šiljak.

U tom društvu, na moj poziv našao se i Damir. Mislio sam možda neće pristati, kad sam ga namjeravao pitati da nam se pridruži u tom prijenosu na R+. Možda će mu biti previše, onako obično. „Pa što ti je, meni će biti čast pridružiti se vama. Znaš ti što znači da te intervjuira jedan Vojo Šiljak?!“ – ponosno je brzo odgovorio. I s dvije se gitare pojavio u toj maloj ulici. 

Prijenos je bio jedan od onih prvih na R+. Kada smo učili, kada nam se Internet otimao, pa padao i dizao se. Prijenos i snimka, rekao bih nedostojna i Voje i svih gostiju, ali i samog Damira. Ufff, kako mi je krivo bilo. No ekipi, samom Voji, a Damiru pogotovo ništa to nije bio problem. Nisu mi dali da odustanem. Damir je čak u prijenosu izgovorio kako je oduševljen smirenošću kojom odiše taj zapravo iznimno stresan live prijenos.

A onda je predložio da nas dvojica za kraj zasviramo. Nas dvojica? Rekao sam mu i prije emisije kako je meni na bilo kakav stage s njim stati nemoguće iz prevelikog poštovanja. A kud još da sad s tri, dva akorda koje znam odsvirati sviram uz njega. Bio je neumoljiv. „Bit će ti drago, ljudima u ulici. Vidjet ćeš ispast će sjajna uspomena, anegdota za pričanje. Hajde, nemoj se sad izmotavati.“ – razoružao me. A naš Topssy rovinjski divni duh, sve učinio da spasi ton u liveu. I tako smo doista i zasvirali zajedno, ako se to može tako nazvati. Ja sam se skrivao koliko sam mogao, i pokušavao učiniti što više da se njegova a ne moja gitara čuje. I na kraju se ta njegova gitara ipak premoćno (hvala Bogu!) čula.

I zato danas, zahvalan sam tom životu. Što mi je priliku dao da Damira upoznam. Da s njima i Marijanom pričam, provedem jedno ljeto. Sa Silvijom obilježim to ljeto – njima. Zahvalan sam i što je uporan bio i na tom snimanju. Pa danas kako kod trzava i poderana snimka bila, nastala je. Ostala je kako je rekao –  kao jedna prelijepa uspomena, anegdota za pričanje uz osmjeh.

Jer korona nam je oduzela mogućnost da sviramo opet. Onako kako je Damir htio. Ozbiljno, kako je samo on to vidio. No taj zajebani život ipak je stvorio taj tren. Vjerujem kako sa mnom, tako i sa svima onima koji se s puno više prava njegovim prijateljima mogu nazvati.

Zbog toga Maestro ostajem zahvalan, a tek onda sjetan. Da ne poništim sve te trenutke koje si, dragi moj Maestro stvarao. Srest ćemo se mi još, zasvirati i zapjevati. Baš onako kako si ti htio.