HRT-ov voditelj otvoreno o svemu: 'Kad smo saznali za tumor, nije nam bilo svejedno'

Skoro 30 godina svako jutro vedri duh HRT-a voditelj i urednik Davor Meštrović pozdravlja građane Hrvatske s Prisavlja, a što je sve obilježilo tri desetljeća na nacionalnoj televiziji i kakvi rituali postoje prije nego se kamere upale uspio nam je otkriti u kratkom razgovoru. Između ostalog, saznali smo kako su se on i supruga Senka upoznali i zbog čega je najviše ponosan na svoje dvoje djece: Martu i Nikolu. Svestrani 52-godišnjak je prije šest godina saznao za zabrinjavajuću dijagnozu zbog koje je morao biti operiran, a kako se obitelj s tim suočila možete pročitati u nastavku.

Na HRT-u radite skoro trideset godina. Kako gledate na ta tri desetljeća? Jeste li na početku karijere mogli to zamisliti?
Da, vrijeme prolazi, nakon trideset godina sada je napokon na meni red da pričam anegdote koje počinju s: Kad smo mi 1990. preselili 3. program sa zagrebačkog Velesajma na Prisavlje, kad smo mi 27. travnja 1992. pokrenuli projekt "Dobro jutro, Hrvatska", kad sam ja ušao u stalni radni odnos 31.12.1997. godine i tako dalje i tako dalje... Kao da je sad vrijeme malo zastalo, najbrže je prolazilo dok su djeca bila mala. Doslovce ne znam za deset godina života tog razdoblja.
 
Imate li neki ritual prije nego što se kamere upale?  
Ne nešto posebno ili fiksno. Zadnjih godina popijem kratki espresso prije same emisije, onako u dva šljuka. 
 
Čuli smo da volite putovati. Koje su vam najdraže destinacije? Zašto?
Najdraže destinacije su one o kojima sam maštao kao dijete. Sjećam se i kad nije bilo interneta, kad su se zrakoplovne karte ispisivale rukom i kad nisi u centimetar kao danas mogao znati koliko je muzej udaljen od hotela, u kojem se shopping centru nalazi koja trgovina i koji je najpovoljniji taksi. Želio sam vidjeti Disneyland, vidjeti najveća stabla na svijetu- sekvoje u nacionalnom parku u Kaliforniji jer je slika bila u dječjoj enciklopediji. Zanimalo me koliko je velika glava kipa slobode u New Yorku, kako izgleda Perl Harbor na Havajima gdje su japanski zrakoplovi izveli strahoviti napad. Nedavno sam sudjelovao u jednom programu za novinare južnokorejske vlade i našao se na mjestu razgraničenja Južne i Sjeverne Koreje - doslovno na istom mjestu gdje će nakon mjesec dana američki predsjednik Trump zakoračiti u Sjevernu Koreju. Ljeti putujemo Hrvatskom - sva ona mjesta kroz koja sam prošao kao dijete prije nego je došla autocesta. Ako krenete od Šibenika prema Vrlici- fantastični krajolici u kojima je ispisana naša povijest - Ivan Meštrović u Otavicama, Krsto Odak iz Siverića, Jakov Gotovac čiji preci potječu iz okolice Drniša, Ivan Aralica, Milan Begović autor priče o Eri s onoga svijeta iz Vrlike. Koliko hrvatske povijesti samo na jednom mjestu i mjesta koje svatko od nas treba obići  ...
 
Pet godina ste zaredom putovali u Ameriku kao obitelj. Kako je to izgledalo? Što vas je prvi put najviše iznenadilo?
Iznenadilo me koliko je jednostavno voziti. Udaljenosti koje su u Hrvatskoj vožnja od Bregane do Dubrovnika tamo smo prelazili u jednom danu- bez umora. To je zemlja putnika i sve je njima podređeno- odmorišta na cesti, putokazi, restorani ... Pridržavanje prometnih propisa, ograničenje 130 km na najboljim prometnicama - a posvuda oko 110 km - sve to utječe na to da se manje umara, da nema natjerivanja na cesti. Ove godine u svibnju  je supruga, stomatologinja- ortodontica sudjelovala na najjačem američkom i svjetskom ortodontskom kongresu a ja sam išao kao turist. U Los Angelesu posve sam slučajno otišao do hrvatske katoličke crkve Sv. Ante. Iako zaključana nisam odustao dok nisam ušao u kuhinju gdje su žene pekle kolače. I onda je počelo - pozivi na večeru, fotografiranja, prepoznavanje voditelja emisije "Dobro jutro, Hrvatska". To je druga stvar koja će vas iznenaditi - posvuda i u najudaljenijim dijelovima Amerike srest ćete Hrvata. Uglavnom, pozvani smo na večeru 200 km od mjesta gdje smo spavali i vozio sam zbog gužve tri i pol sata do tamo. Ne znam kad bih u Hrvatskoj sjeo u Zagrebu i otišao u Zadar na večeru i iste se večeri vratio...

Gdje biste još voljeli otputovati? Što vam je privlačno i neistraženo?
Australija, Indija, Japan... hahaha ne bismo do kraja života sve stigli...
 
Vi i supruga Senka imate dvoje djece; Martu i Nikolu. Čime se oni trenutno bave?
Marta je treća godina psihologije na zagrebačkom filozofskom fakultetu a Nikola je ove godine upisao pravo. Ponosan sam na puno toga, ali najviše na djecu. Kako je sada vrijeme upisa na fakultet iza nas još uvijek smo pod dojmom. Nikola je primjerice bio drugi na upisnoj listi fakulteta političkih znanosti - gotovo da je upisao novinarstvo ili politologiju... Od Martinog izbora ostalo mi je u sjećanju kako je bila prva na upisnoj listi za francuski jezik filozofskog fakulteta u Zagrebu ...
 
Kako ste se vi i Senka upoznali?
1996. odlučio sam se na ortodontsku terapiju i preko veze sam došao u njenu ordinaciju. Za odličan rezultat ortodontske terapije moraš se dobro raspitati i pažljivo odabrati vrhunskog ortodonta jer terapija traje dvije godine i mora teci besprijekorno. To je uključivalo puno kontrola i s vremenom smo se zaljubili...
 
Koliko se Marta i Nikola razlikuju po osobnosti? Tko prvi popušta u svađi?
Kako su sve sretne obitelji nalik jedna drugoj tako i mi - posvađamo se i vičemo, ali se i pomirimo. Nema otvorenih nezavršenih svađa i dugih neraspravljenih i neodgovorenih pitanja. Mislim da smo u prosjeku i postotku jednaki u popuštanju. Od dvoje roditelja uvijek će jedan biti mirniji kad je drugi poludio, a tako je i kod djece.
 
2013. godine su vam pronašli tumor veličine polovice zrna riže u nosu te ste ga uklonili, bez obzira na to što je bio benigan. Kako ste se osjećali kad ste saznali za to i kad ste se morali zaputiti na operaciju?
U tom trenutku to je izgledalo kao bradavica u nosu. Tek rezultat biopsije i najava operacije unese nemir. Imao sam odličnog otorinolaringologa, profesora Vladimira Bedekovića iz bolnice Sestara Milosrdnica koji je operaciju obavio vrhunski. Dva puta godišnje se javim profesoru na kontrolu da se ponovno ne bi pojavio, a na operaciju me podsjeća ožiljak na desnoj ruci- odavde je profesor uzeo komad kože da rekonstruira kožu u nosu.

Kako je obitelj reagirala?
Pa nikome nije bilo svejedno, ali je sve dobro prošlo. Šalim se da je meni predodređeno u životu više zdravstvenih problema i da ću zbog toga živjeti duže. Jer s godinama su se pomaknuli diskovi u vratu pa diskovi u kralježnici pa fizikalne terapije i tako... ovdje sam zahvaljujući fizijatrici Blaženki Nekić izbjegao operaciju.
 
Otkrijte nam kako započinje dan jednog od najdugovječnijih HRT-ovih voditelja.
Kada vodim- u 5.10 zvoni budilica a navinuti su još mobitel i iPAD. Da ne zakasnim. U 6 sam na poslu, presvlačenje, šminka i frizura, espresso i u 6.30 studio. Emisiju smo pripremili dan ranije, prošli imena gostiju, teme, pitanja, najave i sad se samo čeka 6.55 kad emisija počinje. Kad imam uredničku smjenu s našim dnevnim urednicama i šeficom Anom Milić nekoliko dana unaprijed prolazimo teme, a onda dolaze dogovori s gostima, pisanje pitanja, istraživanje... Dan uoči emisije urednik ima dogovor s voditeljima, redateljem, čuje se s kolegama reporterima u tv centrima i dogovori s njima teme, ako je potrebno koristi televizijsku arhivu, dogovara se s glazbenom urednicom i još stotinu stvari ...

Što vas uvijek može oraspoložiti?
Mene je lako oraspoložiti... kad nakon emisije zaključimo da smo odradili dobar posao, volim kupovinu i pratim sniženja i akcije - gotovo šest mjeseci sam pratio jednu torbu i bila je moja u trenutku sniženja na 70%. Volim šampanjce i posebno sam sretan kad pronađem šampanjac koji stoji petnaestak eura. Jer ne moraju svi francuski šampanjci biti skupi. Kako su djeca velika češće putujemo i odemo primjerice do Beča u operu. Takve stvari moraš planirati dva mjeseca unaprijed kako bi dobio dobre ulaznice za umjeren novac. Kazalište me veseli i doslovce opčinjava.
 
Što vas najviše može nanervirati?
Kako stalno putujemo, kupujemo, koristimo različite usluge - susretnemo se sa zastojima, kašnjenjima, pogrešno naplaćenim iznosima. To onda znači dopisivanje sa službama korisnika, reklamacije, prigovore ... i ovdje trebaš biti uporan pristojan i temeljit. Koji puta moraš desetak dana nazivati, pisati, ostajati pribran da bi postigao cilj. Odgovori su često tipski, nejasni i trebaš strpljenja da bi objasnio i postigao cilj. To me najviše nervira. Već unaprijed znam kad se dogodi takva situacija da će trajati ...
  
Kakve filmove volite gledati?
3. program HTV-a po izboru filmova moj je "đir". Navest ću vam dva filma koja su vezana uz putovanja - Bijeg iz Alcatraza s Clintom Eastwoodom i Mostovi okruga Madison isto s Eastwoodom. Zatvor Alcatraz smo posjetili u San Franciscu, a natkrivene mostove Madisona smo posjetili na putu prema Chicagu, skrenuvši za gradić Winterset u Iowi. Oba mjesta kao da su tog trenutka izišla iz filma- toliko je sve ostalo sačuvano i opisano da zaista imate osjećaj kako će iz kuće uz neasfaltirani put izaći sama Meryl Streep.

Imate li neostvarenih želja i snova? Koji su to?
Je l' biste vjerovali - ništa posebno! Kad bi se život nastavio ovim tempom ne bih imao ništa protiv. 
 
Gdje se vidite za deset godina? Jeste li još uvijek na HRT-u ili organizirate vlastite turističke ture po Americi?
Meni je do mirovine ostalo sedamnaestak godina. Ne previše i ne premalo. Mislim da je za veće promjene sad malo kasno- a kod nas je trenutačno ugodno raditi...
 
Kad biste se zaputili na pusti otok, koje tri stvari biste ponijeli sa sobom?
iPAD, internet opcija i kubanske cigare...
 
 Koja vam je najdraža uspomena iz djetinjstva?
Ljetovanja s roditeljima, kupanje na bolskom zlatnom ratu i boravak u odmaralištu Tvornice električnih žarulja. Ili drugi dio ljeta - odlazak kod bake u Ilok i stvari kakve postoje samo na selu - konji, vožnja na kolima sa sijenom, Dunav, Lovka, Principovac i tatin kum koji je imao slastičarnu. Kad bi finiširao kremšnite, rezao je neravne krajeve kolača i te smo ostatke dobivali zamotane u bijeli papir. To je okus djetinjstva...

 Za kraj, možete li nam otkriti tko je za Vas najveći heroj?
Divimo se super zvijezdama a zaboravljamo da svijet pokreću obični svakodnevni ljudi. Upravo sam se takvih nagledao u gotovo trideset godina emisije "Dobro jutro, Hrvatska". Govore o rezultatima rada s učenicima, obrtima koje čuvaju od zaborava, sportskim rezultatima za koje ne dobivaju milijune eura, školskim vrtovima, zaboravljenim receptima, izumima, brizi za osobe s invaliditetom, siromašne, usamljene, brizi za branitelje. Treba se diviti tim herojima jer oni pokreću svijet.