Režim, HBO Max
Kako odlično je vidjeti jednu od tri danas najveće svjetske glumice na malom, manjem to jest, ekranu. Svojevrsni je to povratak istinske dive jer je, kao i svaka britanska glumica, i krenula s televizijskom dramom. U međuvremenu, sjećamo se, napravila je i odličnu krimi seriju Mare of Easttown. “Režim” je, međutim, odgovarajuće ambiciozna serija koju potpisuje ni manje ni više nego Stephen Frears, ime koje ne treba posebno predstavljati, stvar je opće kulture znati da je riječ o jednom od najvećih živućih dramskih umjetnika, i kada se o kazalištu i o televiziji i filmu radi. Ovaj eksplozivan spoj dogodio se u političkoj satiri koja se bavi fiktivnom srednjoeuropskom autokracijom kojom vlada nestabilna kancelarka koja je tron naslijedila od svojeg oca kojem, čini se, nije previše nalik kada se o političkom talentu radi. K tome je i prilično paranoidna, prepuna je mana koje je ne čine osobito prikladnom za vođenje neke zemlje. Ali ona vlast voli i spremna je manipulirati i obitelj i suradnike i narod i strane sile da bi na vlasti ostala. Kao neočekivana pomoć pojavljuje se Herbert Zubak, vojničina kojem kaleme ozbiljan zločin, pa počinje igra njih dvoje u kojoj je ulog vlast, dakako. Sve ovo djeluje stereotipno pa se očekuje neka subliminalna priča. Ali Frears je odlučio drugačije. Elena Vernham, kako se zove glavna junakinja, doima se čistokrvnom Engleskinjom, kao što i sve u njezinoj palači više podsjeća na engleska ladanja umjesto na nekakve transilvanijske ili tračanske pustopoljine. Sugerira li Frears kako je lako i iz stare demokracije zapasti u tiraniju? Moguće. A sasvim je, za nas barem, sigurno da je ovdje i dalje prekrasna Kate Winslet personifikacija moći kroz politiku, koja je podjednako privlačna bilo gdje i zavodi svugdje na isti način. I u tome uspijeva unatoč bilo kakvoj mani. Nije Frears ovdje išao s bilo kakvim oklijevanjem već je sve prikazao izravno, da sve bude savršeno jasno, shvativši valjda i sam, a iskusan je čovjek sa 82 godine, da je došlo vrijeme kada se sumnja i u najočitije. Razgolitio je zloporabu moći do kraja, imajući medije kao čimbenik, ali ne presudni, a izbjegavši potpuno društvene mreže, ne dopuštajući tako nikakva skretanja s osnovne ideje koja se odvija stoljećima i stoljećima. Ne može biti bolje glumice od Kate Winslet koja ima onu vrstu ljepote koja može po potrebi biti privlačno hladna ili magnetično topla, čak i kada joj lik mora, uz sve drugo, imati i neku očitu manu, Elena govori iz kuta usana, vjerojatno da bi se pojačala ta neograničena privlačnost moći. Iznenađujuće dobro parira joj belgijski glumac Matthias Schoenaerts u razmjeni koja na kraju i završava logično - moć nema cijenu, a moćni su zapravo redovito slabi i opasni za svakoga koga njihova moć privuče.
Alexander: The Making of a God, Netflix
Rijetko ambiciozan projekt prikaza cjelokupnog života jedne od najpoznatijih osoba u povijesti, Aleksandra Velikog, privukao je puno pozornosti i gledanosti. No, nije opravdao visoka očekivanja. Igrano dokumentarni koncept obično zna biti jako efektan i učinkovit, a i ovdje je cijeli niz stručnjaka koji govore o Aleksandru. Međutim, iz nekog razloga u seriju se nije krenulo s nekim uvodom o njegovom ocu Filipu II i njegovoj važnosti, Aleksandrovom odrastanju i utjecaju njegove majke Olimpije u tom razdoblju nego se krenulo s onim najdvojbenijim, a to je tvrdnja da je Aleksandar bio homoseksualac. I to je izazvalo veliki bijes u grčkoj javnosti, gdje se oglasila i ministrica kulture koja je optužila ni manje ni više nego Olivera Stonea za pokretanje mita o Aleksandrovoj homoseksualnosti. Možda se i to loše odrazilo na konačnu ocjenu, ali činjenica jest da smo od ove serije očekivali bitno više. Ipak, dovoljno je povijesnih detalja da ju se može pogledati bez obzira na lošu ocjenu i negativan publicitet.
Žena u zidu, SkyShowtime
Magdalenine praonice jedna su od najcrnjih epizoda katoličke crkve. Najprije upravljane od protestantske, a onda u cijelosti od katoličke crkve, te su praonice služile kao utočišta za pale žene u 18. pa gotovo do kraja 20. stoljeća. I to se, naravno, odnosi na nekadašnje prostitutke ili djevojke koje bi zatrudnjele izvan braka ili naprosto djevojke iz siromašnih obitelji u kojima za njih više nije bilo mjesta. A tamo nije bilo lako, radilo se praktično bez nadnica, za skroman obrok i krov nad glavom, ali nerijetko s uvjetima gorima od zatvorskih. Na kraju je na tri kontinenta otvoreno 300 takvih mjesta. Ova serija bavi se upravo tim praonicama u jednoj pomalo pomaknutoj priči gdje Lorna u svojoj kući pronalazi tijelo mrtve žene za koju nema pojma tko je, zašto se našla u njezinoj kući, a pogotovo ne kako je umrla i ima li ona nešto s tim. A sama mjesečari još otkako je bila u jednoj praonici, onoj u za seriju izmišljenom samostanu u Kilkinureu. Ruth Wilson posebno je dobra kao Lorna, pogledajte prvu sezonu, uskoro će i druga.
Domina, Epic Drama
Vrlo intrigantna povijesna serija temeljena na vjerojatno vrlo istinitoj priči o Liviji Druzili, supruzi rimskog cara Gaja Cezara Augusta, poznatog i kao Oktavijan. Livija Druzila bila je Augustova treća žena, a za njega se udala nakon što su struje njezina muža izgubile bitku za vlast upravo protiv Augusta. No, čineći to, postala je životnim neprijateljem Skribinie, žene koju je zamijenila u Augustovoj postelji. Tako nekako je to bilo, uz još niz spletki, smrti i samoubojstava, čini se da je povijest prilično sigurna u rekonstrukciju Livijina života, a to su producenti ove serije dosta dobro iskoristili. “Domina” je vrlo gledljiva serija, dosta bogato producirana, s vrlo solidnom i atraktivnom poljskom glumicom Kasiom Smutniak, spomenimo i da je u ekipi i nekad vrlo perspektivna Claire Forlani. Povijesne serije imaju i više nego dobru prođu ne samo u nas, dakle mit je da jedino u ovim krajevima prekomjerno vole povijest, a ova serija u startu ima vrlo privlačnu priču kojoj je zapravo osnova politika koja se, čini se, ne mijenja milenijima.