Nekad davno, dok su u dnevnim novinama postojale kulturne rubrike, a jednom tjedno u svakom bi listu izlazio i specijalni književni dodatak, i u Hrvatskoj se moglo znati koje pisce i knjige vrijedi čitati. Tada su, barem u Zagrebu, a možda i u ponekom drugom hrvatskom gradu, postojale ozbiljne i bogate knjižare u kojima, i ako ne bi bilo koje od dobrih a skrajnutih knjiga, svaka bi se kod ozbiljnog i odgovornog knjižara mogla naručiti. Knjižari danas u Zagrebu ne postoje.
Ovaj lament nije samom sebi svrha, nego ćemo preko njega stići do jedne dobre i važne knjige, koje neće biti u zagrebačkim knjižarama, niti će se o njoj pisati i govoriti u hrvatskim medijima. Pritom, i knjiga, i pisac su hrvatski, osim što su bosanski, tako da u komesarijatima za rasnu i kulturnu čistoću turalije kuralije i ostali hitreci nisu u prilici reći da nehrvatske knjige u hrvatskim novinama i knjižarama narušavaju integritet i nacionalno samopoštovanje.
Sedamnaest Jukićevih priča o običnim ljudima i njihovim neobičnim životima dijelom će se u različita vremena odviti u Bosni. Drugim, pak, dijelom i neće. Slično kao i u Andrićevim knjigama priča - a Ivo Andrić je, treba li i napominjati, najvažniji pisac kosmosa kojim se kreće ovaj pisac - ono najvažnije, ili gotovo sve u Bosni je i iz Bosne, ali uvijek postoji barem jedna ili više priča koje se zbivaju negdje daleko, u nekom kraju koji pomalo kao da ima mitski značaj za pisca i njegove likove. Pritom, koliko god Bosna bila u se zatvorena i zaključana zemlja, kod Jukića se, kao i kod Andrića, a onda i kod većine vajkadašnjih najboljih bosanskih pripovjedača, svijet koji se u Bosni zatekao slegao sa svih strana, sa svojim nevoljama, nadama i strahovima.
Tako, recimo, u priči "Sveta tjelesa", jednostavnoj a tajnovitoj, koja se, kao i većina Jukićevih priča, temelji na nekoj istinitoj, dokumentarnoj osnovi. Po svoj prilici, naime, rečena priča odvija se 1921, u vrijeme obnove samostanske Crkve svete Katarine u Kreševu, provedene prema projektu Čeha Karla Pařika, sarajevskog arhitekta. Dogodi se to da se u kripti ispod oltara, među brojnim neidentificiranim kostima sahranjenih prošlih ljudi ("Ko je od njih završio u raju, ko u paklenskoj vatri, a ko je još uvijek bio na čekanju, nije se moglo znati pa nije bilo ni važno."), pojave dva neraspadnuta tijela. Osim što to u čaršiji izazove stanovitu pomamu, vjerski zanos na rubu histerije ("'Sveci! Sveci!', brujala je gomila"), u srcima i dušama pojedinaca nešto se pokrenulo, svatko će za sebe znati, ili možda i neće znati, što je to, te se dogodi nešto što Milo Jukić majstorski predstavi. Nije prepričljivo, ali je važno i dragocjeno pročitati.
GALERIJA Ove djevojke natječu se za titulu Miss Universe
"Sveta tjelesa" jedna je od kraćih priča, ali ona će, kao i svaka Jukićeva priča, a onda i kao većina doista dobrih bosanskih kratkih priča i pripovijetki, biti izvedena u filigranski preciznom suodnosu ispričanog i prešućenog, onog što je pripovjedaču poznato i onog o čemu ni on ne zna ništa. Da bi takvo što bilo moguće, pisac mora vladati različitim umijećima i zanatima unutar svoga velikog i sveobuhvatnog posla. On mora imati savršeno definiran pripovjedački glas - što je u suvremenoj, a možda i u nesuvremenoj hrvatskoj književnosti poprilična rijetkost - mora do krajnjih instanci vladati stilom i pravilima pripovijedanja koja si je sam zadao - čega u suvremenoj hrvatskoj književnosti izvan Bosne zapravo ni nema - i mora, recimo, biti siguran i do kraja istinit u imenovanju likova.
Središnji lik "Svetih tjelesa" je palir Divišek. Takvim ga znamo. Palir je glavni zidar, zidarski nadzornik, poslovođa gradilišta, onaj najstariji i najiskusniji među zidarima, možda starac koji više ništa i ne zida, ali pazi da sve bude dobro i precizno sazidano. Genijalni, veliki Vladimir Anić ovu riječ, koja je (vjerojatno) nastajala u Bosni po dolasku Austrije 1878, ima u svom "Velikom rječniku hrvatskog jezika", uz dvije napomene: da je riječ o regionalizmu i zastarjelom izrazu koji se, možda, više i ne koristi. Takve riječi u književnosti su dragocjene, ako se pisci njima umiju koristiti. Liku palira Divišeka ne saznajemo ime.
Njegov identitet u kreševskoj je priči uokviren dvostrukim, vrlo autoritativnim stranstvovanjem. Te je palir, te je Divišek. Način na koji ga se, tako bezimenog identificira, u sebi ima nešto od nedodirljivosti careva i kraljeva, njihovih zvanja i titula. Ali i nešto od one krajnje tajnovitosti. To da se zove upravo palir Divišek, čitatelja uvjeri da je priča do srži autentična. Premda je možda izmišljena. Ali zar je nekoga za to briga? U tačnosti i vjerodostojnosti njegova imena kao da se ovjerava i sama priča. Istina je to, i ništa drugo! Osim toga, u tom "palir Divišek" najmanje je još jedna priča, ili čitav roman.
Pođite u Tešanj. U samom središtu grada, u nekadašnjoj zgradi društveno-političkih organizacija, tamo gdje je i općina, potražite Amira Brku. Lako ćete ga naći, tu je svaki dan. Kod njega možete kupiti ovu vrijednu knjigu, i još mnoge druge.
VIDEO Marko Perković Thompson najavio novi koncert! Evo gdje će nastaviti povratničku turneju