Preslušali smo novi remiks "Bitange i princeze", jednog od najboljih domaćih albuma svih vremena

U ovo doba kad je uobičajeno da se mnogi antologijski rock albumi u svijetu redovito remiksiraju i nude publici u novim izdanjima, te prodaju u ogromnim nakladama, skoro je nevjerojatan podatak da nikada do sada nijedan domaći rock album nije doživio sličan tretman. Sve do sada, kad je ta odluka pala na jedan od najboljih albuma domaćeg rocka uopće, "Bitangu i princezu" Bijelog dugmeta.

Nedvojbeno složen zadatak, ali i zahvalan, jer je upravo "Bitanga i princeza" prije 45 godina ponudila drugačije, modernije i promijenjeno Bijelo dugme. Drugim riječima, ima više elemenata s kojima se moglo raditi, od općeg ugođaja do sjajnih pjesama i drugačije svirke grupe u koju je stigao bubnjar Điđi Jankelić i bitno odredio zvuk. Radeći s originalnih višekanalnih vrpci Goran Martinac u studiju Croatia Recordsa napravio je sjajan posao, što ne čudi znamo li za njegov dosadašnji rad i "obuku" koju je prošao, pa i u studiju Abbey Road gdje je asistirao na mnogim remasteriranim vinilnim izdanjima iz kataloga nekadašnjeg Jugotona.

Nije u ovom slučaju bitno je li bolji stari ili novi miks - jer su, kao i oni u svijetu, sasvim drugačijeg zvuka - već mogućnost da na različit način čujete legendarni album. Širina i čistoća zvučne slike, isticanje nekih elemenata svirke koji su ostali skriveni u miksu iz 1979., osnovne su prednosti novog miksa albuma koji će se uskoro pojaviti na vinilu. Posebno su dobro prošli vokali Željka Bebeka, koji je majstorski otpjevao album, ali i gitare Gorana Bregovića, koje je on sam "sakrio" u originalnom miksu, ne želeći se gurati ispred benda. No, Goran je (tada) bio vraški dobar gitarist i to se sada jasnije čuje, kao i aranžer, jer pjesme na "Bitangi i princezi" bogate su mnogim detaljima.

Fascinantno je koliko je bila dobra svirka benda u tonskom studiju, a u novi miks uključeni su i neki detalji poput pratećih vokala Maje Odžaklijevske i Bebeka koje ranije niste mogli čuti. Uglavnom, radi se o izuzetno zanimljivom "slušanju" koje baca drugačije svjetlo na pjesme koje odavno poznajete, ali ih nikada niste čuli u ovakvim "jasnijim" tonskim verzijama punijeg zvuka. Tadašnji problem ovisio je i o tome kojeg ste se "presa" vinila domogli, da li boljeg prvog, ili nekog kasnije koji je zvučao mutnije i lošije. Današnjom boljom formulacijom vinila bez ondašnjeg šuma, takvi problemi svedeni su na minimum, pa možete računati da će većina ploča imati isti zvuk kakav remiks i zaslužuje.

"Bitanga i princeza", objavljena početkom 1979. godine, dočekana je kao ponajbolji domaći album do tada, ploča koja je proširila načine i mogućnosti govora u domaćoj rock glazbi, na kojem se nova zrelost uklopila u promijenjen, sofisticiran zvuk albuma kojim je Bijelo dugme "odraslo". Već se na prethodnom albumu "Eto, baš hoću!" osjetila promjena vizure, a pjesme poput "Sanjao sam noćas da te nemam" najavile budući zvuk. Goran Bregović prethodnu je 1978. godinu proveo na odsluženju vojnog roka, a introspektivne teme uvukle su se u autorski rukopis dojučerašnjeg bekrije i zamijenile poskočice ranog Dugmeta odraslim temama.

Upravo je Željko Bebek svojim prvim solo albumom, objavljenim 1978. u vrijeme stanke u radu Dugmeta zbog Goranove vojske, najavio ono što ćemo čuti na "Bitangi i princezi". Na "Skoro da smo isti", uz korištenje Zagrebačkog gudačkog kvarteta, prisutan je bio i Điđi Jankelić, uskoro novi bubnjar Dugmeta, čija je prozračna svirka te 1979. godine bila i možda najvažnija razlika spram prethodnog "udara" Ipeta Ivandića.

Dugme se na "Bitangi i princezi" prestrojilo u sasvim drugačiju sviračku mašinu, a Điđijeve eskapade odlično je sa svoje strane podržao basist Zoran Redžić. Efektne Bregovićeve solaže i pamtljivi rifovi nudili su staru vatru, ali i novi tip pjesama koje su se razlikovale od prošlih uspjeha grupe. Prvi put nakon dva prethodna albuma "Bitanga i princeza" nije snimana u Londonu - kamo je Dugme redovito putovalo kao najisplativija domaća rock postava - nego u beogradskom studiju, s producentom Nigelom Harrisonom. Priča oko promjene originalnog omota stalnog dizajnera Dragana S. Stefanovića i cenzura nekoliko stihova samo su dodale općem zanimanju javnosti, nakon dvije i pol godine stanke od posljednjeg studijskog albuma Dugmeta. Tada je to bila čitava vječnost, pa su mnogi zloguko spekulirali da Bijelo dugme možda više neće biti što je bilo, kao što su se u prethodne dvije godine mnogi s tadašnje rock scene pokušavali bezuspješno uglaviti na njihovu poziciju. Uz dizajnersku asistenciju Dragana S. Stefanovića koji je na svoj prepoznatljiv način napravio efektne omote za albume Smaka i Vatrenog poljupca.

No, razina poboljšanja i promjene koju je Bijelo dugme postiglo na "Bitangi i princezi" prekinula je bilo kakve sumnje i ponudila jedan od najboljih albuma u ukupnoj povijesti domaćeg rocka. Svojim najzrelijim radom do tada odustali su od štos-pjesama koje su im osigurale najmasovniju popularnost i došli do slojevitih iskaza, čak i odsviranih na drugačiji način. Smjer razvoja naznačen je već na prethodnom albumu Dugmeta "Eto, baš hoću!" iz 1976., ali važan pokazatelj novog smjera rada bio je i prvi samostalni album "Skoro da smo isti" Željka Bebeka, objavljen u ljeto 1978. Od tada skoro zaboravljen, nastao za vrijeme stanke u radu Dugmeta i Bregovićevog boravka na odsluženju vojnog roka, upravo je Bebek na zanimljivom prvijencu, najboljem albumu čitave samostalne karijere, koketirao s gudačkim orkestrom i sofisticiranijom formom pjesama, pri čemu se, kao i na "Bitangi i princezi", osjetio očiti utjecaj zadnjih albuma Genesisa "And Then There Were Three" i "Trick Of The Tail".

I Bregovićev boravak u "izolaciji" vojske zasigurno je utjecao na introspektivne teme tekstova pjesama i ukupan ambijent koji je samo malim dijelom bio "luda noć", a većinski "kasno je sad". Klatno koje se njihalo od jednostavnosti pastirskog rocka i hit singleova, pomalo je prešlo na stranu simfo-rocka i zrelih pjesama "Bitange i princeze", pri čemu se za novi zvuk benda i sofisticiraniju svirku ključnim činio dolazak modernog bubnjara Điđija Jankelića (također ga je Bebek zaposlio na "Skoro da smo isti"). Prozračna svirka, poticajni ritmički obrasci, odlične pjesme i, prije svega, sasvim drugačiji kontekst pjesama, pokazali su da Bijelo dugme više nije tinejdžerska atrakcija nego samovoljno odrasli bend.

Možda je bilo anakrono u vrijeme novog vala koristiti simfonijski orkestar u pjesmama poput "Kad zaboraviš juli" ili "Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš", ali tematsko uozbiljavanje pratili su i "ozbiljni" simfoničari ozbiljne glazbe i zbor u aranžmanima Ranka Rihtmana i Vojkana Borisavljevića. Pomak je bio i u temama, u introspektivnim ljubavnim pjesmama o srazu bitangi s princezama, o emocionalnim dilemama u krevetu, izvan kreveta i na zadnjem sjedištu nečijeg auta. Poetska eksplikacija o Kristu koji "je bio kopile i jad" cenzurirana je iz pjesme "Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin i šaš", kao i izvrstan omot stalnog dizajnera Dragana S. Stefanovića, zamijenjen inferiornim vizualnim rješenjem.

Umjesto zabranjenog sjajnog dizajna Dragana S Stefanovića, zamjenski dizajn bio je banalan, samo je ženskom licu dodao dugme kao naušnicu. A upravo je taj Stefanovićev dizajn, koji sad imate priliku napokon vidjeti, bio možda najuspješniji u nizu koji je priču o bitangama i princezama objasnio najbolje. S obzirom na šokove koje je Dugme priređivalo ranije, činilo se to bespotrebnim, jer niti prije niti poslije nije sve na nekom domaćem albumu srednje struje, pa još od najvećeg jugoslavenskog rock sastava, posložilo tako dobro kao na "Bitangi i princezi". Omotnice albuma Bijelog dugmeta uvijek su bile posebna priča. Ne postoji slična suradnja kod nas, a u tih deset godina od 1974. do 1983. ljepota dizajna omotnica LP ploča i nedostižna serija omota Dragana S. Stefanovića dovela je do toga da se glazba i gledala, te itekako pridonijela stvaranju ukupnog konteksta, doživljaja i dojma. Precizan vizualni identitet Dugmeta, pamtljiv logotip, razvoj priče/priča u suglasnosti s temama ploča, bili su dio kompletne kampanje u kojoj je vizualno bilo jednako vrijedno kao i zvuk koji ste čuli.

Ta suradnja minirana je samo jednom, upravo 1979. godine, zbog agilnih cenzora. Srećom, sada smo doživjeli i popravak, tj. povratak poznatog zabranjenog dizajna Dragana S. Stefanovića na kojem ženska noga princeze udara bitangu tamo gdje najviše boli. U razvoju vizualnog identiteta omotnica albuma Bijelog dugmeta ova epizoda bila je možda i najslojevitija, te je instantno progovarala o sadržaju glazbe koju ste na albumu mogli čuti. Nažalost, ostala je sakrivena 45 godina i sad se vraća s remiksiranim albumom. Sve skupa opet dokazuje da je "Bitanga i princeza" s glazbom i originalnim omotom bila i ostala zaokružena epizoda koja i danas, kad je preslušate i pogledate, otkriva zašto se radi o jednom od najboljih albuma ukupne povijesti domaćeg rocka.