Preživio je bombardiranje, jednom odbio pjevati za Tita, a nadimak je dobio po liku iz crtanog filma

Na današnji datum prije četiri godine napustio nas je Krunoslav Kićo Slabinac, jedan od najpoznatijih glazbenika i pionir rock glazbe na ovim prostorima. Vječno nasmijani osječki bećar ostavio je takav pečat na domaću glazbenu scenu da su ga prozvali i 'hrvatskim Elvisom', a iza sebe je ostavio nebrojene evergreene koji će usmenom predajom nastaviti živjeti kroz nadolazeće generacije ljubitelja slavonske i hrvatske pjesme.

Kićo je završio u bolnici početkom kolovoza 2020. godine zbog konorarne bolesti koja mu ja zahvatila krvne žile. Ugrađene su mu tri premosnice, prve su vijesti bile dobre, no onda je krenulo po zlu. Oporavak se zakomplicirao jer mu rana na prsnom košu nije zarastala kako treba. Uslijedilo je još nekoliko operativnih zahvata, a iako prognoze više nisu bile najbolje, njegovi bližnji nisu gubili nadu. Posljednje je dane života proveo na respiratoru zbog pogoršanja respiratornog statusa. Tri mjeseca obitelj i prijatelji živjeli su u nadi i vjeri kako će se naš legendarni glazbenik othrvati bolesti koja ga je prikovala za bolničku postelju, ali nažalost, srce je prestalo kucati 13. studenog. Preminuo je u sobi KBC-a Zagreb, u kojem je ležao prethodna tri mjeseca. Iza Kiće su ostali njegovi sinovi Pavao (43) i Ivan (41), kao i brojni prijatelji i publika. 

Krunoslav Slabinac rodio se 28. ožujka 1944. godine u Osijeku kao najmlađe od troje djece u obitelji u kojoj se nitko nije profesionalno bavio glazbom, ali Kićo je često govorio kako su svi bili jako muzikalni i da je glazbeni talent najvećim dijelom naslijedio od mamine strane obitelji. Njegov je ujak bio harmonikaš, pradjed Franz je svirao harmoniku, baka mu je pjevala i svirala gitaru i ne čudi što se Kićo još kao mali dječak iskradao iz kuće u Reisnerovoj 138 u Osijeku i bježao k susjedima koji su svirali tamburu. Slušao bi ih sve dok njegovi roditelji ne bi shvatili da ga nema u kući i u panici ga tražili po naselju.

– Rodio sam se u NDH, tako mi piše u krsnom listu. Bilo nas je troje, brat Branko, sestra Silva i ja, kao najmlađi. Brat je bio 17 godina državni atletski reprezentativac i žao mi je što su ga u Osijeku, kao takvog, mnogi zaboravili. Rodio sam se 1944., otac je bio u ratu, a saveznici su taman tad bombardirali Osijek i jedva sam preživio. Doživio sam fras, spasio me jedan osječki apotekar koji je posljednju dozu lijeka, koju je inače čuvao za svoje dijete, dao mojoj majci i tako mi spasio život. Znam u šali reći kako su me bombardirali kad sam se rodio i cijeli me život bombardiraju – i kad kažem ili napravim nešto lijepo i dobro, uvijek se nađu oni koji me pljuju. Ali to je cijena slave – prisjetio se Kićo 2019. u intervju koji je dao u povodu obilježavanja 50. obljetnice karijere. Majka Dragica prepoznala je njegove umjetničke afinitete, a Kićo je uvijek govorio kako joj je zahvalan što ga je upisala na balet jer je tamo stekao osjećaj za ritam, pokret, glazbu, a poslije je i prosvirao u tamburaškom orkestru osnovne škole. Njegov otac Stjepan bio je poznati osječki krojač i, kada je Kićo htio upisati glumačku školu u Novom Sadu, otac mu nije dopustio jer je smatrao kako glumci i operni pjevači slabo zarađuju. Kićo je bio vragolan i promijenio je nekoliko srednjih škola, od gimnazije, poljoprivredne do birotehničke škole. Već je tada dobro zarađivao kao glazbenik i nije mu bilo do škole pa je tek poslije u Zagrebu završio večernju školu.

Zahvaljujući susjedu Alfonsu Hruški koji je bio jedan od najvećih diskofila u Jugoslaviji u tadašnje doba, prvi je put čuo za rock i zaljubio se u taj izričaj. Otac mu je kupio prvu gitaru i tada je počeo po Osijeku svirati s pokojnim Vladimirom Balenom. – Nas dvojica s dvije gitare – bio sam avangarda i prvi rock-pjevač na ovim prostorima. U stanci osječkih plesnjaka pustili bi me da otpjevam dva-tri rock’n’rolla. U Osijeku je u to doba bilo sedam-osam plesnjaka, i to jako posjećenih, gotovo je svaki kvart imao svoj plesnjak. Poslije je ostao samo Radnički dom – kazao nam je Kićo godinu prije smrti.

Još 50-ih je počeo nastupati pod nadimkom Little Rocky. No, nadimak koji je ostao, Kićo, dala mu je sestra prema istoimenom liku iz crtanog filma koji je volio oponašati. Početkom 60-ih osniva rock-sastav Tornado, zatim Kon Tiki i na kraju Dinamite, a kada se vratio s odsluženja vojnog roka, krenuo je u solo glazbene vode i, zahvaljujući skladatelju i producentu, Nikici Kalogjeri 1969. godine nastupio na Splitskom festivalu. Nakon hita “Plavuša”, koji je posvetio jednoj službenici u banci, za koju je tek poslije doznao da bila udana i da ima dijete, počinje njegov streloviti uspon na domaćoj glazbenoj sceni.

Sredinom 70-ih odlazi u Ameriku, ali glazbenu karijeru preko bare nije ostvario jer, kako je i sam rekao, tada su glazbeni sindikat bio snažan u Americi i strancima se nije bilo lako probiti. – Nisam, zapravo, otišao sasvim, povremeno sam boravio u Americi, gdje sam imao intimnu vezu s mojom “crnom ženom” iz New Yorka, i u tom sam gradu unajmio apartman. Nakon turneja po Sovjetskom Savezu, koje su bile gotovo svake godine, otišao bih u New York i ostao dulje vrijeme u tom apartmanu. Ona nije mogla doći u Jugoslaviju, a ja nisam mogao u Ameriku jer sam ovdje imao zavidnu karijeru – ispričao nam je Kićo u intervju i otkrio u kakvom je odnosu s Mirjanom Antonović, kojoj je posvetio legendarnu skladbu “Zbog jedne divne crne žene”.

– S obzirom na to da smo se Mirjana i ja rastali jako ružno, meni je bilo žao, a nju je pekla savjest. Priznala je i u svojoj knjizi, što mi je drago, da je njezina najveća životna ljubav bio ipak Kićo Slabinac. Prekinuo sam sve odnose s njom jer, jednom kad me se povrijedi, teško se vratiti natrag, pogotovo ako znam da sam u pravu. U njoj je pak svih tih 40 godina tinjala želja da se pomirimo, a ni ja nisam indiferentan jer ipak smo imali nešto zajedničko pa, ako ništa, da barem ostanemo prijatelji i ne umremo posvađani – rekao je tada. Govorio je i kako nije imao sreće sa ženama u životu i ponavljao kako se pjevači i glumci uopće ne bi trebali ženiti, već bi poput svećenika trebali živjeti u celibatu. Kao najtežu godinu u životu uvijek je izdvajao 1989. godinu kada mu je preminula majka i kada se rastao od supruge Dubravke, s kojom je imao sinove Ivana i Pavla, na koje je bio jako ponosan i sretan što nisu krenuli njegovim stopama.

– Moj je posao stresan i težak, a shvaćam sad i bivšu suprugu. Ako me nema dva mjeseca, onda ona nije mogla dočekati da mi sve ispriča od problema koji su se dogodili do lijepih trenutaka, tako da je mojoj obitelji bilo jako teško. Odlučio sam da je najbolje i za moju djecu i za mene da se ne mučimo, da žive svoj život s majkom. Te godine rastali smo se u proljeće nakon 12 godina braka. Kada sam djecu vozio do majke da ih predam, ona su plakala i ispitivala me što će sad biti. Rekao sam da će od sada imati dvije kuće i dvije adrese. Kad god želite, dođite k tati, mama će vas dovesti, iako nismo više zajedno na okupu, uvijek ćemo biti obitelj – rekao je jednom. Tri je puta u svojoj glazbenoj karijeri nastupao za Josipa Broza Tita, a kada su ga četvrti put zvali da mu pjeva, Kićo je to odbio.

GALERIJA: Brojne regionalne i hrvatske zvijezde u prepunoj Laubi prisjetile se bezvremenskih Massimovih hitova

– Ako vas netko zove tri puta, znači da drži do vas. Zvali su me i četvrti put, ali odbio sam jer mi nisu platili ni ona tri nastupa. Je li me iskoristio protokol ili agencija preko koje sam radio, ne znam. Valjda su mislili da se neću buniti, ali ja sam im lijepo rekao da više neću pjevati, što je bilo hrabro i riskantno. No ja sam takav, uvijek idem težim putem, a tako skupljam i neprijatelje... – rekao nam je u intervjuu. Pokojnog predsjednika Franju Tuđmana upoznao je dok se noćnim vlakom vraćao sa Splitskog festivala 1969. godine i tada mu je otvoreno govorio o tome kako je odbio nastupiti četvrti put za Tita te protiv sustava i države, pa mu je Tuđman na izlasku iz vlaka rekao kako mora paziti što pred kim govori. Predsjednika Tuđmana susreo je opet 1990. godine na njegovu prvom skupu na Trgu Francuske Republike u Zagrebu, a ubrzo je dobio i njegov poziv da se uključi u politički život, no Kićo je to odbio, a odbio je i njegov drugi poziv da uđe u politiku koji mu je uputio 1993. godine. Treći poziv nije odbio i na molbu prijatelja Vladimira Šeksa uključio se u politiku te između 1995. i 1999. bio zastupnik HDZ-a u Saboru. Kićo je uvijek bio iskren i bez suzdržavanja je govorio o svome ljubavnom životu, političkim stavovima, pa je tako otvoreno govorio i o svojim primanjima i financijskoj situaciji.

– Reći će ljudi: ima debelu saborsku mirovinu, a meni, zapravo, nisu ni tri mirovine dovoljne da pokrijem sve troškove svog posla jer financiram sve sam, od odjeće do prijevoza. Nakon što sam toliko uložio u kvalitetu, mislio sam da ću pod stare dane manje raditi, a biti cijenjen i imati dobar honorar. Međutim, nikad u životu nisam toliko radio za tako malo novca. Nemam cijenu za koncert, ona je od badava do onoliko koliko smatraš da trebaš ili možeš platiti. Nisam krumpir da koštam. – iskreno nam je rekao.

Danas ga se prisjećaju kolege koji su s njim dugo surađivali, ali i oni koji su ga samo sretali na koncertima i glazbenim druženjima. Osim što će ga pamtiti kao osobu iznimnih glazbenih sposobnosti, svi se slažu u jednom: Kićo je bio najveći zafrkant i ljudina na glazbenoj sceni. 

VIDEO: Dramatičan sukob Bilmana i Tomčić u 'Supertalentu': 'Stvarno mi je dosta toga'