Već 15 godina s Hassanom Haidarom Diabom dijelim istu redakciju i znam da je neustrašiv, hrabar i iznimno kolegijalan novinar starog kova koji će svaku informaciju dobro provjeriti i istražiti. Znam i da su njegove reportaže s ratišta, ali i one s običnim ljudima jednako kao i s državnicima uvijek prava poslastica za čitatelja, znam da je rođen u Libanonu, sada živi u Velikoj Buni, ali do ovog razgovora kojem je povod snimanje dokumentarca o njemu nisam znala da je sa 13 godina, dok su se njegovi vršnjaci u Europi igrali kauboja i indijanaca, on uzeo pušku u ruke. Taj dio njegovog odrastanja i mladosti ispunjen je događajima koje nijedno dijete, a ni odrasla osoba ne bi trebala proživjeti i baš zbog toga Hassan nije o tome pričao.
- Naš kolega Robert Bubalo jedini je od mojih prijatelja i suradnika koji zna tu drugu stranu mog života, nisam govorio nikada o svom djetinjstvu jer sam prošao sve i svašta. Desetak godina me Robi nagovarao da snimimo priču o meni, ali ja sam odbijao stalno jer se nisam htio vratiti u taj mračni period u kojem nisam ni imao djetinjstvo i moja igračka je bila puška. Ta epizoda koja je trajala do moje 18. godine i dolaska u Hrvatsku stvorila je brojne rane koje nisam zaliječio i nisam ih htio opet otvarati, ali on je bio uporan i kada mi je pokazao svoj scenarij pristao sam - priča Hassan kako je popustio nagovaranju i otkriva mi nepoznate detalje o sebi zbog kojih se opet pitam zašto je ikada izumljeno oružje.
- Prvi put sam bio ranjen sa 13 godina, i to u glavu. Metak je prošao kroz veliki mozak i nastavio prema malom mozgu i srećom nije ništa oštetio. Prevezli su me u bolnicu i sanirali ranu, a tek dolaskom u Zagreb sam otkrio kako je metak ostao u mojoj glavi punih osam godina. Hrvatska me spasila, kada sam stigao u Zagreb i odmaknuo se od rata vidio sam u što sam se upustio i zakleo sam se kako više nikada neću primiti oružje u ruke - govori mi glavni akter dokumentarca "Hassanovi ratovi" koji autorski potpisuje Robert Bubalo, dok je za produkciju zadužena Olimp produkcija iz Zagreba i glavni producent Marijo Vukadin, a koprodukcija je Kadar iz Širokog Brijega koproducenta Tomislava Bubala. Medijski pokrovitelj filma je Večernji list, a film je sufinanciran sredstvima HAVC-a i Fondacije za kinematografiju Sarajevo.
Robert nam objašnjava zašto je naziv dokumentarca "Hassanovi ratovi" i kakvu priču želi ispričati gledateljima.
- Radni naslov filma je "Hassanovi ratovi" jer govori o stvarnim i emotivnim ratovima i strahotama kroz koje je Hassan prošao u svom burnom životu. Naravno, to ne znači da će ovaj naslov filma i ostati, jer dokumentarac je kao filmska forma nepredvidljiv, može vas odvesti u razne avanture - objašnjava.
A Hassana je njegov život odveo u razne avanture i za Večernji list je izvještavao s ratom zahvaćenih područja i nije mi bilo jasno kako ga nije strah biti u okruženju koje je proživljavao kao dijete i koje mu je stvorilo ružne uspomene.
- Kad idem na ratište, uvijek se sjetim što je moja mama uvijek govorila: Sine neće ti se ništa dogoditi ako ti nije suđeno. K tome ja na ratišta sada idem kao novinar i moj jedini zadatak je izvještavati. Sjetim se tako često i susreta s revolucionarom u Libiji kojem sam rekao kako će požaliti što je ikada uzeo oružje jer ništa nije vrijedno toga i sada mi on pri svakom razgovoru ponovi kako se sjeća tih mojih riječi jer je izgubio toliko dragih ljudi - govori nam Hassan.
Njegovo djetinjstvo obilježeno je ratom i Robert naglašava kako je u Hassanovoj priči bitno promatrati kako na dječaka može utjecati ratna okolina.
- Dok sam ja odrastao, kao klinci smo se podijelili u Winnetouov i Bruce Leejev tabor i stalno se tukli. Jednom je došlo i do malo teže nezgode koju sam ja prouzročio. Dakle, dok smo dječaci, furamo se na borbu, fajt, ratovanje, ne misleći previše o posljedicama. Hassana su kao dječaka naoružali i dakako da je on zbog toga bio sretan. No nakon desetljeća ratovanja kod njega se dogodio fascinantan obrat. Umjesto da ga rat posve odnese dovraga, njemu je zazvonila uzbuna u glavi i u jednom je trenutku shvatio da ne želi život okončati na zelenoj liniji u Bejrutu gdje se borio protiv svojih dojučerašnjih prijatelja. Došao je u Hrvatsku i potpuno promijenio život. Na njegovu preobrazbu utjecao je jedan nevjerojatan događaj, ali taj dio neka gledatelji otkriju u filmu - kaže Bubalo.
Dok se Hassan sasvim integrirao u novu okolinu, kaže nam da to nije slučaj i za sve ostale članove njegove obitelji koji su napustili Bejrut.
- Moj moto je kako se uvijek treba prilagoditi i poštivati običaje zemlje u koju dolaziš. Ali nismo svi isti, recimo moj brat koji živi u Danskoj nije se prilagodio tamošnjem načinu života i živi dosta zatvoreno. I pitanje vjere je u našoj obitelji ponekad tema rasprava koje se ja trudim izbjegavati jer to nigdje ne vodi - iskreno će Hassan, a autor filma nam opisuje dinamiku obiteljskih odnosa kod Hassana kojoj je i sam svjedočio dok je bio u Bejrutu.
- Njegov obiteljski život je sve samo ne dosadan. Mislim na njegovu braću i sestre, njih je ukupno 11 i raspršili su se posvuda po Bliskom istoku i Europi. I svatko je od njih priča za sebe. Kad sam bio s producentom Marijom Vukadinom u Bejrutu u listopadu 2019. uoči pandemije, upoznao sam dio njegove obitelji. Jedne večeri Hassanova sestra priredila nam je libanonsku večeru sa mnoštvom zdjelica u kojima su bila razna jela. Za stolom su u tom trenutku sjedile žene koje su bile gotovo potpuno prekrivene, ali i žene u minjacima. I sve su iz iste, šire Hassanove obitelji - prisjeća se.
Hassanova prilagodba na život u Hrvatskoj i put koji je pri tome prošao je također važan segment priče ovog dokumentarca.
- Europa se prilično teško nosi s migrantima jer je arapske zajednice getoizirala i učinila ih građanima nižeg reda. A Hassan je primjer potpuno integriranog migranta iz jedne arapske zemlje u jednu državu Europske unije. Kad čujete Hassana, njegova je kajkavština prirodnija nego ona pokojnog Bandića. Integrirati se ne znači odbaciti svoje korijene, nego poštovati državu koja ti je otvorila svoja vrata i primila te u svoj dom. Hassan je jedan od najzanimljivijih primjera integriranog migranta, a kad znate kakvu je burnu ratnu prošlost imao, onda je ta njegova transformacija još čudesnija. I nadasve filmska. I takav čovjek, kojemu je arapski maternji jezik, dobije u Hrvatskoj nagradu za najboljeg novinara u pisanom novinarstvu. Arapi jedva razlikuju slova p i b, pišu i čitaju zdesna nalijevo, i onda jedan od njih pomete hrvatsku konkurenciju, pa to je maestralno! - objašnjava autor dokumentarca koji je dijelom sniman u Hrvatskoj, a dio će se ovog proljeća snimati u Bejrutu gdje će kamera zabilježiti mjesta koja su bila važan dio Hassanovog odrastanja.
Dio tih lokacija Robert Bubalo već je obišao prije dvije godine kada se film i trebao početi snimati, ali je zbog pandemije odgođen, i stvorio jasnu sliku kako će biti dočarane u filmu.
- Hassan je rođen u Sabri, to je dio Bejruta koji je zapravo palestinski logor. Sabra je nevjerojatno živopisna, kompletna se ekonomija odvija na ulici, automehaničar rastavlja mercedes pred zgradom, pokraj njega sjedi javni bilježnik s knjigama, do javnog bilježnika je ulična tvornica tepiha... A o tržnici da ne govorim, to je pravi mravinjak događaja. U filmu želim pokazati sudar dva Hassana i njegove unutarnje i vanjske ratove kroz koje stalno prolazi, želim da film bude s daškom poetike koja će biti kombinirana s brutalnim događajima iz prošlosti. I da gledatelj bude stalno pod adrenalinom. Direktorica fotografije je Bojana Burnać, jedna beskrajno zanimljiva osoba koja je bila reprezentativka Hrvatske u ronjenju na dah, hrabra i lucidna, puna ideja i života, pa očekujem da će film, osim što ima razornu priču, imati i nesvakidašnji vizualni okvir. Osim u Bejrutu vjerojatno ćemo snimati i u Jordanu. I dakako, još nekoliko dana u Zagrebu i Velikoj Buni pokraj Velike Gorice gdje Hassan danas živi sa suprugom Ljiljanom. U rukama imamo priču koja ima svjetski potencijal, nadam se da ćemo biti u elementu i napraviti veliki film. Pun nade polažem i u glazbu Ivice Vučka, vrhunskoga glazbenika koji je u Parizu prošao sve - priča nam Bubalo koji je s Hassanom proživio, kako sam kaže, burne dane i noći i ta intenzivna druženja rodila su neraskidivo prijateljstvo i Hassan je prigrlio Robijev Široki Brijeg i tako se osjeća kao kod kuće, baš kao što Robi takav osjećaj ima kad dođe u Libanon.
- Bilo je zgodno kad je prvi put došao kod mene u Široki Brijeg, tada se u gradu spletom okolnosti našla i jedna brojna kuvajtska obitelj, pa je Hassan uletio kao prevoditelj. Grad koji nikad nije vidio Arape odjednom je bio pun Arapa. Hassan je Kuvajćaninu, iako je musliman, preporučio da ode u Međugorje, i ovaj ga je poslušao. Kasnije se javio iz Kuvajta i rekao da je Međugorska Gospa uslišala njegove molitve i da se pomirio s bratom. Neobičan je osjećaj da ću snimati film o čovjeku s kojim se tako intenzivno družim, a ponekad imam osjećaj da ništa ne znam o njemu - zaključuje Robert.