Prije 50 godina Led Zeppelin na koncertu u Tampi na Floridi srušili su stari rekord prodaje ulaznica na jednom koncertu, koji su od 1966. držali Beatlesi. Spram njihovih 55 tisuća ljudi na newyorškom stadionu Shea, Zeppelini su za stadionski nastup prodali 57 tisuća ulaznica i zaradili tada vrtoglavih 309 tisuća dolara. Upravo 1973. Led Zeppelin postali su najveći rock bend na planetu koji je i Elvis Presley zvao u audijenciju u lasvegaskom hotelu, kako bi upoznao ljude čije se ploče prodaju brže i više od njegovih.
Godinu prije na svojoj do tada najvećoj američkoj turneji snimili su koncerte u Los Angelesu i Long Beach Areni, koji će biti objavljeni kao album "How the West Was Won" tek trideset godina kasnije, 2003. Iste godine prekinuli su i poznatu nevoljkost objavljivanja video materijala za vrijeme djelatne karijere, u svrhu održavanja tajnovitosti, kad se napokon pojavila DVD kolekcija s nekoliko sati do tada neobjavljenih video materijala. Upravo je to izdanje, uz spomenuti koncertni album "How the West Was Won", izazvao novu pomamu za Zeppelinima.
To što su s njim stigli na prvo mjesto Billboardove top-liste 2003. bila je samo uvertira u ono što će se (nekoliko puta) ponoviti od 2015. kad je krenula serija reizdanja svih albuma, dovršena 2018. godine. Da vam je to netko rekao kada su prestali s radom 1980., teško biste mu povjerovali. Dapače, 2015. njihov se prvi album kao reizdanje popeo na sedmo mjesto američke Billboard top-10 ljestvice, iako je u vrijeme izvornog objavljivanja 1969. stigao samo do desetog, a sva tri prva albuma grupe došla su na američku top-10 ljestvicu najprodavanijih.
No, masovna publika bila je pažljivo odabrana meta, jer oni koji sve to nisu doživjeli iz prve ruke i uživo - a takvih se novih generacija svake sezone pojavljuje sasvim dovoljno - mogli su izravnije nego ikada prije provjeriti sve priče, mitove i novoobjavljene koncertne snimke u mraku svoje sobe. Upravo naziv "How the West Was Won" svjedoči da su nakon manje od četiri godina rada osvojili Ameriku, a na tri nastupa u newyorškom Madison Square Gardenu snimili svoj jedini koncertni album i film "The Song Remains the Same". I desetljećima kasnije situacija je ostala ista što se tiče zarada i prodaje, pa se spomenuti "The Song Remains the Same" i 2018. ponovno pojavio kao posljednja box set reinstalacija u nizu diskografskih reizdanja.
Te 1973. Zeppelini su promocijom albuma "Houses of the Holy" postali nešto drugačiji, zreliji bend koji je početnu sklonost bluesu zamijenio sofisticiranijim pristupom prvog avangardnog heavy-metal albuma. Promjena težišta jasno se osjetila u najvažnijim pjesmama albuma, poput naslovne "The Rain Song" ili "No Quater", u kojima su suptilnije orkestracije gitara Jimmyja Pagea i mellotron Johna Paula Jonesa odveli grupu prema drugačijem zvuku, čije sidro je još uvijek držao nezamjenjivi bubnjar John Bonham, za kojeg je i Jimi Hendrix par godina prije rekao da bi ga odmah uzeo u svoj bend.
Pomak u fazi na albumu "Houses Of The Holy" iz 1973. nije imao fokusiranost poput prethodnika, ali najzanimljivije spomenute pjesme u sjenu su bacile "sitniš" rifoidnog usmjerenja poput "The Ocean" ili "Dancing Days". Uzgred, jedine video snimke koncertnih izvedbi "The Ocean" i "Over The Hills And Far Away" iz Madison Square Gardena objavljene su tek kao dodaci na spomenutim DVD i Blu-ray reizdanjima filma "The Song Remains The Same", jer izvorno nisu bile ni uvrštene u jedini koncertni film Zeppelina.
Iako se tada izgubila početna čistoća blues inspiracije, na red je došla Pageova sklonost kompleksnijim harmonijskim strukturama, što je proizvelo neke od najtrajnijih i najutjecajnijih doprinosa Zeppelina, poput dvostrukog albuma "Physical Graffiti" iz 1975. gdje su nastavili tim smjerom u klasicima poput "Kashmir", "In The Light" i "Ten Years Gone".
Na jednoj od četiri dodatne pjesme filma "The Song Remains the Same" u publici se vidi i Mick Jagger široko otvorenih usta koji u Madison Square Gardenu gleda jedan od tri koncerta snimana za film, i svoje prijatelje s kojima su Stonesi uvijek bili u dobrim odnosima. Tih godina Mick Jagger u pjesmu "Starfucker" Stonesa uključio je i stih "Jimmy Page is quite a rage", kao referencu na poznati raskalašeni životni stil grupe koja je u svijetu rasla jače i brže od bilo kojeg britanskog imena nakon Beatlesa, Rolling Stonesa i The Who. Dapače, godinu kasnije, 1974., upravo će suradnja Keitha Richardsa u kućnom studiju Ronnieja Wooda s Jimmyjem Pageom, koji je navratio, proizvesti pjesmu "Scarlet" koju su Stonesi objavili tek 2020. na remiksiranom albumu "Goats Head Soup", uz gromoglasnu reklamu da solo gitaru svira Jimmy Page, pa se i singl i album popeo na prva mjesta britanske top ljestvice.
Pedeset godina nakon što su snimke nastale, popudbina Pagea i Zeppelina još uvijek izaziva ogromno zanimanje, iako se radi o grupi koja se razišla 1980. nakon iznenadne smrti bubnjara Johna Bonhama. Jimmy Page od tada do danas nije snimio ništa važno, a tri preostala člana ozbiljno su se osramotila već 1985. lošim nastupom s bubnjarima Philom Collinsom i Tonyjem Thompsonom na Live Aidu, zbog čega nisu niti dali dozvolu za njegovo objavljivanje na DVD kolekciji Live Aida.
No, kako je to izgledalo u originalnim vremenima sedamdesetih, moglo se provjeriti na spomenutom DVD izdanju iz 2003., u 25 minuta snimke s četiri pjesme iz Madison Square Gardena 1973., kao i na 50 minuta snimke iz londonske dvorane Earls Court 1975. i isto toliko s povratničkog nastupa Zeppelina u britanskom Knebworthu 1979.
Kao i rekordi iz 1973., sva tri video primjera pokazala su pomak u koncertnoj produkciji i prezentaciji. Pored povećane scene prvi video ekrani s "prijenosom" koncerta kamerama na pozornici korišteni su upravo na jedinim britanskim nastupima Zeppelina u Earls Courtu. Dvogodišnja stanka nakon tragične smrti Plantova petogodišnjeg sina 1977. prekinuta je snimanjem zadnjeg studijskog albuma "In Through the Out Door", čija je promocija na dva koncerta u Knebworthu 1979. privukla oko 400.000 posjetilaca. I Knebworth kao poodmakla faza karijere, a pogotovo Earls Court, na "Led Zeppelin DVD" snimkama puni su spektakularnih prizora rock ekscesa u punom naletu. No, glazba potvrđuje da je scenska poza bila sekundarna osnovnom sviračkom poslu, ali više ne u tako pročišćenom izdanju kao na početku karijere. S bučnim hedonizmom i pozama u prvom planu, na djelu su bili nešto tromiji, masivniji i "masniji" Zeppelini, pušteni s lanca na vrhuncu leta sedamdesetih.
Bili su ubojita, precizna mašina kojoj je sve polazilo za rukom, a očito polazi i danas. Upravo je Jimmy Page zadnjih godina s definitivnim reizdanjima svih albuma Led Zeppelina, na vinilima i na CD formatu, napravio najveći posao za njih. Bila je to opsežna operacija s podizanjem BDP-a zemalja uključenih u proizvodnju vinila. Čitava ta operacija kuracije zaostavštine Zeppelina izvedena je vrlo pažljivo, objavljivanjem dvostrukih i trostrukih albuma s pridodanim neobjavljenim snimkama, u skupim box setovima ili jednostrukim izdanjima kojima je Page još je jednom podignuo spomenik samom sebi i grupi, čime su potvrdili da balon Zeppelina nije pukao niti nekoliko dekada nakon razlaza grupe.
Bez obzira na to što Page doslovno ništa pametno nije napravio od raspada Zeppelina 1980. - izuzev jednog albuma i par turneja s Plantom, kad su 1997. i 1998., na početku i kraju turneje dva puta posjetili i Zagreb - i samo se bavi reizdanjima bolje prošlosti. Stoga ne bi trebalo čuditi ako uskoro sve krene ispočetka, ovaj put s remiksiranim i 5.1 verzijama davnih albuma Zeppelina, što je taktika koja je zadnjih godina donijela milijune Beatlesima i Stonesima.
VIDEO Najpoznatija vozačica ZET-a objavila da se udaje: 'Jako sam sretna i uzbuđena'
Najjača verzija ikad , stvarčine Stairway to Heaven je ona iz Pariškog teatra.