Za ljubavne pjesme kazao je da nikad nisu iskreno sretne. A čovjek zna o čemu govori jer ih je napisao preko stotinu. Ako u sebi nemaju boli ili tuge onda im ne treba vjerovati. Oduzimaju nam tada ljudskost, smatra legendarni australski umjetnik Nick Cave, baš kao i naše pravo da budemo tužni. A zna Cave dosta i o tuzi. Iz prve ruke. Kad je imao 19, otac mu je poginuo u automobilskoj nesreći. Majka mu je tu vijest priopćila dok je dolazila po njega u zatvor u kojem je završio zbog krađe. Ubrzo nakon toga ostao je i bez jednog od najboljih prijatelja iz djetinjstva. Tu je počeo njegov put autodestrukcije, ali nije to bilo ni blizu onog što je uslijedilo.
Najgore mu se, nažalost, dogodilo dva puta. Prije sedam godina umro mu je 15-godišnji sin Arthur. S prijateljem je uzeo LSD i potom doživio “loš trip” zbog kojeg je pao sa stijene u blizini njihove kuće. Tuga je, napisao je nekoliko mjeseci nakon toga, postala njegov način života. Rekli smo da mu se najgore dogodilo dva puta. Jer prije mjesec dana ostao je i bez najstarijeg sina, 31-godišnjeg Jethra. Službeni razlog smrti nije objavljen, zna se tek da je bolovao od shizofrenije te bio ovisan o opijatima.
Keanua Reevesa prozvali su najtužnijim čovjekom Hollywooda jer ga život također nije mazio, ostao je bez cijelog niza voljenih osoba iz užeg kruga obitelji. Nicka Cavea po tim bismo kriterijima bez problema mogli nazvati najtužnijim glazbenikom današnjice. Iako, nije on samo glazbenik, jer glazba je tek dio kreativne hobotnice njegova karaktera, s obzirom na to da je osim pjesama napisao i nekoliko knjiga, kao i scenarija za filmove, a u nekima od njih je i glumio.
Život mu je u prsa sasuo metke
Stvarao je upravo zahvaljujući tuzi, nije dopustio da ga ona ubije. Život mu je u prsa sasuo metke na koje je taj, kako ga nazivaju, australski šišmiš, izgleda, otporan. Steven Seagal nije, ali Nick Cave jest. Te metaforičke metke pretvarao je u stihove, rafale u strofe, a ratove u albume. Počelo je još dok je bio tinejdžer, a nastavilo se do danas, pola stoljeća kasnije. Kako je jedan glazbeni kritičar napisao 1997. kad je australski glazbenik prvi put nastupao u našoj državi: “Preživio je Nick Cave i svoj prvi posjet Hrvatskoj.” Prije koncerta u Lisinskom održana je konferencija za medije na kojoj je Cave strpljivo odgovarao na pitanja akreditiranih novinara. U jednom trenutku postavljeno mu je pitanje kakvo nikad prije, a bome ni nikad kasnije nije čuo.
– Možete li nam reći kakvu pi*** ima PJ Harvey? – doslovno je ispalio novinar i ostao živ. Samo konteksta radi, Cave je u tom trenutku taman bio prekinuo ljubavnu vezu s poznatom engleskom pjevačicom i kantautoricom, a sve je ispalo još bizarnije nakon što je novinar počeo objašnjavati “da mu nikad ne bi postavio takvo pitanje da su tada još uvijek bili u vezi, ali s obzirom na to da nisu, smatrao je da je to u redu”. Očito mu Cave to nije zamjerio, tko zna, možda je upravo to na neki način bio dio razloga zbog kojeg je zapravo zavolio Hrvatsku. Kažemo zavolio jer je kod nas do sada nastupao već pet puta, a za desetak dana dolazi nam opet kao headliner jubilarnog 15. izdanja INmusic festivala na zagrebačkom Jarunu. Nakon smrti njegova sina počela su nagađanja hoće li uopće doći, ali nije dugo trebalo da potvrdi da hoće, a bit će to jedan od njegovih prvih nastupa nakon tog tragičnog događaja. Kad znamo da su se praktički svi domaći glazbeni kritičari složili da su Nick Cave & The Bad Seeds te 2018. izveli jedan od najpamtljivijih i najemotivnijih nastupa u domaćoj koncertnoj povijesti, možemo se samo naježiti pri pomisli na ono što nas sada čeka. Tko ga god bude slušao, zna da će to biti koncert na kojem može očekivati nešto drugačije i nešto što će pamtiti čitav život. Nick Cave nije samo pjevač, on je istinski umjetnik prepoznatljivog stila koji, dok gotovo šapuće riječi svojih pjesama ispred tisuća ljudi, uspije hipnotizirati svaku osobu na koncertu na kojem se ne čuje ništa osim njegova šaputanja. Šapat u trenutku prerasta u bolni urlik kojim pokaže svu silu svoga glasa, od čega vam se koža istoga časa naježi. Ne čudi to jer publika se gotovo uvijek uspijeva povezati s onim umjetnikom u čijim emocijama prepoznaje i djelić svojih emocija, djelić svoje patnje, tuge ili ljubavi. A rijetko koji pjevač usudi se pisati i pjevati i o onim najdubljim, najružnijim i najmračnijim dijelovima sebe poput Cavea.
– Autor koji odbija istražiti mračne dijelove svog srca nikad neće moći uvjerljivo pisati o magiji i radosti ljubavi. Moj umjetnički život centriran je oko želje ili, bolje rečeno, potrebe da artikuliram razne osjećaje gubitka i čežnje koji su tijekom života zviždali kroz moje kosti i pjevušili u mojoj krvi – rekao je nedugo nakon gubitka prvog sina.
Ljubav, nasilje i smrt oduvijek su bile glavne teme u njegovim pjesmama čiji se glazbeni izričaj može opisati pridjevima – tmuran, svečan, mističan, pa čak i strašan. Ono što glazbu Nicka Cavea čini posebnom je upravo ta autentična, sirova emocija koju uspiju prenijeti na publiku. Bila ona ljubav, ljutnja ili bijes – svaka emocija u potpunosti je ogoljena i iskrena i to je ono što čini posebnu vezu između Cavea i slušatelja koji mu do kraja vjeruje, upija svaku njegovu riječ, svaki ton, gotovo kao hipnotiziran.
Slomljeno srce
Čak i oni koji nisu bliže upoznati s njegovim opusom sigurno znaju za melankoličnu ljubavnu himnu “Into My Arms”, pjesmu koja ima rijetku sposobnost izazivanja širokog spektra dubokih emocija – od beskrajne tuge do čiste ljubavi. “Into My Arms” danas se smatra himnom boli i čežnje, a razlog zašto uspijeva pobuditi takve emocije u slušatelju je taj što je i sama proizašla iz tuge. Cave je pjesmu napisao nedugo nakon prekida intenzivne veze s PJ Harvey.
– Taj prekid ispunio me luđačkom energijom koja mi je dala hrabrost da o uobičajenim ljudskim iskustvima poput slomljenog srca pišem otvoreno, hrabro i sa značenjem – rekao je jednom glazbenik o nastanku te himne boli.
Kad je u pitanju njegova biografija, teško je bilo što reći i ne ponoviti se s obzirom na to da je toliko toga već napisano. Rođen je 1957. u gradiću Warracknabealu u ruralnoj australskoj Victoriji. Otac mu je bio učitelj engleskog jezika i matematike, a majka knjižničarka u srednjoj školi u koju je Nick išao. Upravo majka mu je usadila ljubav prema čitanju i književnosti, zbog čega je kasnije u svojoj kućnoj biblioteci posjedovao više od pet tisuća knjiga od kojih je veliku većinu pročitao. Unatoč afinitetu prema pisanoj riječi, iz škole su ga izbacili kad je imao samo 13 godina nakon što je pokušao skinuti gaćice 16-godišnjakinji. Imao je sreću što je izbjegao optužbe za pokušaj silovanja s obzirom na to da su roditelji djevojke prijetili sudom.
Majka ga je odgajala u duhu Anglikanske crkve, što je na njega ostavilo trag jer njegov odnos prema religiji zaista je specifičan.
– Institucionaliziranu religiju shvaćam veoma ozbiljno, a vjerujem da bi se i drugi tako trebali ponašati jer ona diktira način na koji se svijet okreće. To mi se čini zastrašujućim. Nisam poklonik nijedne religije niti sam dio neke vjerske institucije, ali vjerujem u Boga. Zato me uznemirava kada se njegovo ime iskorištava za sulude, okrutne ciljeve. Zbog toga osjećam potrebu da pišem o svojoj vjeri i kako je ja razumijem, a inspirira me Bog – rekao je Cave koji je kao dječak svake nedjelje išao na vjeronauk, pjevao u crkvenom zboru u katedrali Wangratti u australskom gradiću u koji se obitelj preselila nedugo nakon njegova rođenja. Upravo se odnosom koji Nick Cave gaji prema religiji u svojoj knjizi “Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi” pozabavio Karlovčanin Davor Kristić.
”Kad je sredinom 1990-ih Nick Cave prvi put posjetio Zagreb, u kojem je u Lisinskom održao dva koncerta zaredom, mediji su zabilježili da je legendarni australski umjetnik prošetao glavnim gradom Hrvatske. Nitko tada nije pridavao dublje značenje činjenici da je svoju zagrebačku šetnju Cave zapravo sveo na posjet zagrebačkoj katedrali. Obilazak crkava spada u redovitu Caveovu praksu na njegovim stalnim putovanjima svijetom, kojom taj osebujni pjevač, kompozitor, pjesnik, romanopisac, a povremeno i glumac, hrani svoju neutaživu glad za duhovnošću. Caveovo zanimanje za katedralu u Zagrebu eventualno je moglo biti shvaćeno kao još jedna mušica ionako uvrnutog i neobičnog glazbenika, ostavši neshvaćeno za većinu glavnih medija u zemlji”, piše Kristić u svojoj knjizi.
Premda je Nick Cave u Hrvatskoj i svijetu štovan kao vrhunski autor, njegova poetika nadahnuta Biblijom široj publici ostaje uglavnom nepoznata. Iako publika na svakom Caveovu koncertu uglas pjeva neke od njegovih najpoznatijih pjesama, samo rijetki znaju da su one izravno nadahnute Biblijom, bez koje ih je nemoguće shvatiti.
– Moja je kršćanska religioznost za neke ljude zastrašujuća – izjavio je Cave 1997. godine.
Potkraj devedesetih Cave objavljuje tri svoja važna vjerska eseja u kojima iznosi svoja gledišta na Stari i Novi zavjet, kršćanstvo, Isusa Krista, Crkvu i institucionaliziranu vjeru, kao i druga religijska pitanja. Itekako svjestan da u glazbenom svijetu u kojem djeluje Bog ima vrlo lošu reputaciju, kako je to ispričao u razgovoru za londonski The Times, te kako treba novog spin doktora.
– Ja sam čovjek za taj posao – kazao je tada pretenciozno Cave.
”Unatoč Caveovoj otvorenosti u vjerskim istupima i iskazivanju njegova osobnog shvaćanja Boga, na koje je gledao kao na svoju dužnost, čak i onda kada se to drugima činilo staromodnim i odbojnim, Cavea ipak nije jednostavno pretvoriti u običnog vjernika i još jednog tipičnog hodočasnika s gitarom. Njegovi odnosi s crkvom sve su prije nego idilični, a on formalno ne pripada niti jednoj kršćanskoj denominaciji. Anglikansku crkvu u kojoj je rastao Cave kasnije naziva ‘razvodnjenom pobožnošću’, u skladu sa svojim shvaćanjima individualizma, stalno odvajajući svoja vjerska uvjerenja od crkve kao institucije. Cave, čiju je cijelu karijeru obilježio dualizam i razapetost između sakralnog i profanog, raja i pakla, ljubavi i mržnje, ne vjeruje u crkvu, niti u Papin autoritet”, piše Kristić.
Da se vratimo na Caveovo djetinjstvo, koje je ipak više od Crkve obilježilo njegovo društvo. S prijateljima bi se kao klinac od 12-13 godina znao napiti, sakriti u grmlje i potom sačmaricom gađati sve što se miče. Baš u tom periodu Cave se upoznao s glazbom Leonarda Cohena. Danima su sjedili u mraku i slušali njegov album “Songs of Love and Hate”. Nakon što su Nicka izbacili iz škole 1970. roditelji su ga poslali u privatni internat u Melbourneu kamo su se kasnije i sami preselili. Tamo je upoznao Micka Harveyja, Tracy Pew i Philla Calverta s kojima je osnovao bend The Boys Next Door koji su kasnije preimenovali u Tha Birthday Party. Njihova glazba bila je svojevrsna kazna stanovnicima Melbournea, svoju publiku terorizirali su mješavinom punka i rocka koju su naglašavali Caveovi izopačeni stihovi prepuni nasilja. U to vrijeme se počeo stvarati sve veći i veći antagonizam između Nicka i njegova oca Colina. Očevi pogledi na svijet toliko su ljutili i nervirali Nicka da se često htio natjecati s njim u znanju, a sve to kako bi ga provocirao.
– Stalno sam pokušavao pronaći stvari koje on ne zna, rupe u njegovu znanju. Čitao bih manje poznatu francusku literaturu i pitao ga: ‘Jesi li to pročitao?’ Međutim, on je bio previše pametan i svaki put bi me pobijedio u tim mojim igricama. Dobro se sjećam kad bi me otac vodio na svoja predavanja. Gledao bih ga i mislio si kako nije važno što ću napraviti sa svojim životom, samo da ne završim kao moj otac – rekao je u jednom intervjuu.
Koliko mu je tata zapravo značio, shvatio je tek kao devetnaestogodišnjak kada je u policijskoj stanici saznao da mu je otac poginuo.
– Tada sam otišao iz Australije u London. Dugo nisam osjećao ništa, samo sam se isključio. Tamo jednostavno nisam mogao biti miran. U tom razdoblju za mene je sve bilo zbunjujuće – kazao je godinama kasnije.
Malo prije očeve smrti Nick je upisao studij slikarstva, ali ga je brzo napustio kako bi se mogao posvetiti glazbi uz koju se navukao na heroin. U engleskoj prijestolnici 1980. upoznao je Anitu Lane s kojom je započeo romansu. Ljubav je trajala tri godine, točnije sve dok ona nije htjela imati djecu, što Caveu koji je duboko zagazio u drogu nije bilo ni na kraj pameti. U tom periodu raspao mu se bend, zbog čega je pomislio da je to kraj njegove karijere. Međutim, Mick Harvey ga je nagovorio da osnuje novi bend koji su nazvali imenom iz Knjige psalama – The Bad Seeds. Glazba koju su izvodili bila je manje agresivna i puno mirnija. S druge strane, Caveovi stihovi i dalje su otkrivali njegovu opsjednutost ljubavlju, smrću, religijom i nasiljem, ali su ovaj put bili praćeni gospelom, rockom, bluesom i neopunkom. U međuvremenu, dok je njegova karijera išla uzlaznom putanjom, napisao je svoju prvu knjigu “King Ink”, dobio prvu filmsku ulogu i napisao prvi filmski scenarij, snimao albume, Cave je sve dublje tonuo u probleme s drogom.
Urbana je legenda kako je nekoliko svojih pjesama osamdesetih pisao krvlju s heroinske igle, a dokumentirano je i kako se tukao s novinarima, završio više puta u zatvoru zbog heroina i bio žrtva oružane pljačke pokušavajući kupiti drogu u getu Los Angelesa. Ovisnosti se pokušao riješiti 1988., nakon što je bio uhićen zbog posjedovanja opijata, ali bezuspješno. Nakon veza s nizom žena, među kojima je posljednja bila već spomenuta PJ Harvey, upoznao je englesku ljepoticu crne kose i zelenih očiju, nekadašnju muzu dizajnerice Vivienne Westwood, Susie Bick koja mu je napokon pomogla da se sredi, iako je on na to kazao:
– Volio bih da mogu reći da me je Susie zaustavila, ali prava istina je da ti nitko ne može pomoći ako ti to sam ne želiš.
Prezire “woke” kulturu
Vjenčali su se 1999., a godinu dana kasnije dobili su i blizance Arthura i Earla. Cave je jedan od rijetkih, ako ne i jedini svjetski poznati glazbenik koji danas izravno komunicira sa svojim fanovima. Ne putem društvenih mreža i različitih dogovorenih kampanja, nego izravno, na svojoj stranici The Red Hand Files koju je otvorio 2018. godine. Tamo mu oni postavljaju pitanja, a on im direktno odgovara, bez ikakvih posrednika, a dotiče se cijelog spektra tema. U jednom od tih odgovora objasnio je i zbog čega mu prije nekoliko godina nije bilo ni na kraj pameti bojkotirati nastupe u Izraelu, na što su se tada odlučili mnogi drugi glazbenici kao znak solidarnosti prema Palestincima zbog izraelsko-palestinskog sukoba.
– Ja ne podržavam trenutačnu vladu Izraela, no ne prihvaćam ni to da je moje sviranje u nekoj zemlji znak podrške politici vlade te zemlje – napisao je Cave te dodao da podržava Palestince, no da smatra da će patnje Palestinaca biti okončane jedino ogromnom političkom voljom s obje strane. Kazao je i da je upravo bojkot nekih glazbenika razlog zašto svira u Izraelu – ne kao znak podrške nekom političkom entitetu, već iz principa kojeg se drži i kroz koji se oštro protivi svima koji žele maltretirati ili ušutkati muzičare.
Cave je jedna od rijetkih slavnih ličnosti koja je izrazila svoje neslaganje s tzv. cancel kulturom (kulturom otkazivanja) koja, kako kaže, ima gušeći učinak na kreativnu dušu društva, dok istodobno smatra da je politička korektnost postala najnesretnija religija na svijetu. Distancirao se od takozvane “woke” kulture koja ne dopušta drugačije razmišljanje, ali i od većine religija, ateizma i radikalnih dvostranačkih političkih sistema. Međutim, iako ga nazivaju i mračnim princom, on sam za sebe kaže kako nikad nije bio depresivac, nego optimist koji je svjestan veličanstvene ljepote svijeta. Uostalom, jedna od njegovih najpoznatijih izjava je ona “kako u paklu ima puno više raja nego što nam kažu”.
VIDEO>>Sarah Ferguson posjetila Vukovar i naučila još jednu hrvatsku riječ
Elvis Sprečić, odličan članak, puno detalja koje nismo znali, hvala! Javite se češće.