Prince, pravim imenom Roger Nelson, umro je u 58. godini života na svom imanju Paisley Park u Minnesoti. Prije nekoliko dana prisilno je sletio zrakoplovom i završio u bolnici zbog simptoma gripe, ali već idući dan fotografiran je zadnji put kako se vozika starinskim biciklom.
Ono što su The Beatles bili za svijet glazbe u šezdesetima, a Bowie u sedamdesetima, bio je Prince u osamdesetima. U jednoj dekadi, osamdesetima, uspio je promijeniti zvuk pop svijeta. Na stranu megauspjesi poput „Purple Rain“, imao je Prince puno drugih aduta u rukavu; raskošan talent i čitavu serija ludo dobrih albuma i singleova Princea su predstavili kao najzanimljivijeg novog glazbenika osamdesetih, koji je potom osvojio srednju struju i top-ljestvice širom svijeta, usprkos provokativnim novotarijama.
Da je netko drugi, nepoznat, došao u diskografsku kuću s pjesmom „Kiss“, vjerojatno bi mu rekli da je lud i da ta minimalistička pjesma nema šanse za uspjeh. No, Prince je bio u pravu i dopuštao si je sve. Zadnje desetljeće objavljivao je albume uz novine, napunio je londonsku 02 Arenu dvadesetak puta 2006. i „pustio“ Stonesima dvoranu jednu večer između svojih multipliciranih nastupa.
U odnosu na Michaela Jacksona i druge potamnjele mega pop-zvijezde osamdesetih ostao je – cool. Po klubovima je „prijateljski“ svirao s Milesom Daviesom i mnogima drugima. Pomirio je umjetničko i komercijalno kao malo tko u pop glazbi. Bio je velik bez obzira na nizak rast, gorostas talentom. Bio je i inovator, šmeker kojeg su cijenili ozbiljni glazbenici.
Gledao sam ga četiri puta uživo, prvi put u bečkoj Stadthalle 1987., nakon legendarnog dvostrukog albuma „Sign 'O' The Times“. Može li bolje? Može, a može i drukčije, pa sam ga iduće godine ulovio na „Lovesexy“ turneji u Rimu. Krajem devedesetih malo se pogubio u sudaru s hip hopom i novim tamnoputim zvijezdama, ali se pred šest, sedam godina vratio po svoje. U Beču je 2010. održao sjajan koncert, vrativši se starom zvuku, zajedno sa Sheilom E u pratećem sastavu, nakon skoro desetljeća i pol provedenog u skrivanju od samog sebe i onoga što je bio.
Čak je i ime bio promijenio u The Artist Formerly Known As Prince, bježeći od obaveza prema staroj diskografskoj kući. Zadnji put gledao sam ga u Stadthalle 2014., kad se u pratnji ženskog tria, s retro-frizurom, tzv. „mikrofonkom“, vratio i elektronskom zvuku sa samih početka karijere, kad su ga kao predgrupu Rolling Stonesa na njihovoj američkoj turneji 1981. iz publike gađali svime i svačime. No, ubrzo su zažalili, jer je s albumima „1999“ i „Purple Rain“ uskoro postao megazvijezda koja je obilježila osamdesete, favorit masovne publike.
Godine 2014. proslavio je rođendan na bečkom koncertu, najavljenom u javnosti samo osam dana ranije. Na toj turneji neke je nastupe, poput londonskog, najavljivao isti dan, a u nekim gradovima svirao je tri puta isti dan. Prince je bio dovoljno mlad, jer počeo je kao tinejdžerski vunderkind, a dovoljno star da je iza sebe imao kolajni i bogatu povijest. Njegov utjecaj protezao se daleko izvan komercijalnog dosega njegovih hitova i albuma. Upravo zbog mlađe dobi, vijest o njegovoj smrti iznenadila je još više nego ona Davida Bowieja. Dva velika inovatora i popularizatora otišla su iste godine. U pjesmi „Sometimes It Snows In April“ 1986. napisao je: „Ponekad pada snijeg u travnju, ponekad se osjećam loše, ponekad želim da je život beskonačan, ali sve dobre stvari, kažu, ne traju.“ Njegova je trajala prekratko.
>>Posljednja poruka: 'Pričekajte prije nego što počnete trošiti svoje molitve na mene'
>>Poznati se opraštaju od Princea: 'Bio je istinski genije i glazbeno daleko ispred svih nas'
Nije nestao 90-ih nego se nije smio pojavljivati. Sony records bio je vlasnik svih njegovih pjesama kao i imena, i najzad su njegovi advokati pronasli nacin da se opet pojavi, prvo samo pod simbolom, a kasnije i pod imenom The Artist Formerly Known As Prince. Naravno, "stare" hitove nije smio pjevati, a pojavila se i nova generacija potpuno drugacijih crnih glazbenika pa je i Prince nestao.