Produhovljeni roker otvoreno o svemu: 'Tražio sam Boga, glava je bila puna svega'

Na naslove na internetskim portalima kako je “Rafo zapalio Arenu” nakon subotnjeg koncerta Laudato televizije “Progledaj srcem” u zagrebačkoj Areni, Rafael Dropulić Rafo, kojega inače više nema na našoj glazbenoj sceni, samo vrti glavom i priznaje da se zbog toga osjeća prilično neugodno.

– Dok sam se bavio glazbom, bio sam i pred više ljudi, primjerice, kad je bio doček Nove na Trgu bana Jelačića, imali smo nekoliko takvih gaža, ali ovo je nešto trinaest milijuna puta posebnije! Takva pozitivna energija, tj. za nas vjernike to je Duh Sveti. Kažem “pozitivna energija” jer netko tko je nevjernik neće shvatiti o čemu se radi – odgovara u svome stilu Rafo, dodajući da je bio očaran te večeri s “toliko ljubavi i dobrote u zraku, nečeg lijepoga, osjećaja koji te ispunja”.

– Nije to bio koncert u kojemu se nadmećemo tko će imati bolji nastup ili slično, nego je bilo nešto drugo, ljudi su došli zbog Boga i za Boga. Mi izvođači družili smo se prije koncerta cijeli dan, neki od nas i cijeli tjedan na tonskim probama pa to sve skupa pridonosi bratskom ozračju i jedinstvu. A kad smo svi ispunjeni time i dođemo svirati i slaviti Boga, pa svi ti silni ljudi koji su došli i koji su isti takvi u srcu, mora nastati vrhunski ugođaj. Ljudi koji posjećuju ovakve koncerte odreda su ljudi dobra srca i pozitivni. Nekome tko nije pozitivan možda bi ovo bilo i dosadno i ne bi ništa shvatio, ili bi to osjetio pa bi ga to promijenilo. Silna je to količina ljubavi, mira i dobrote i, kad sam se popeo na binu, skroz me to ispunilo jer je zračilo iz ljudi. Imaš ispred sebe dvoranu od 18.000 ljudi, još onako ukrug i taj osjećaj jednostavno izvire iz njih. Bilo je kao veliki izvor milosti i ti u tome trenutku dolaziš na njega – opisuje nam Rafo onaj trenutka kada je izašao na binu i nastupio pred 18.000 uglavnom mladih ljudi, koji su ga s oduševljenjem dočekali i ponavlja kako mu je „malo neugodno da se mene toliko ističe po portalima, jer sam došao, popeo se na binu i otpjevao dvije pjesme“.

Nisam napravio ništa da bi me mrzili

– Ne bavim se profesionalno glazbom, jedino što me ljudi poznaju, ali tu su bendovi i pjevači koji se bave glazbom dulje od mene i imaju iza sebe albume i pjesme koje se pjevaju na misama poput jedne Božje pobjede. Sve njih bih spomenuo: Božju pobjedu, Emanuel, Alana Hržicu, sestre Halužan, Hanu, sestre Palić, zbor Mihovil, fra Marina Karačića… Oni su ispred mene za tri koplja u svemu. Ja sam samo šoumen, oni pjevaju bolje od mene, pa nisam ni pjevač njihova ranga. A tek su u duhovnom kontekstu svi oni tri koplja iznad mene tako da mi je silno neugodno da se mene toliko spominje – objašnjava nam Rafo dodajući kako je valjda otprije ostao u dobrom sjećanju i ljudi ga nisu dugo vidjeli u javnosti pa kažu: “Eto Rafe!”

– A ostao sam u dobrom sjećanju, jer nisam napravio nikakav problem da bi me ljudi mrzili. Malo su i mediji napuhali kad su čuli da ću nastupiti na koncertu pa je pisalo da se Rafo vraća na scenu i odmah su mi počeli zvoniti telefoni izdajem li album, onda sam morao odgovarati da niti izdajem album niti se vraćam na glazbenu scenu. Bio je to samo nastup na koncertu i, ako me netko bude zvao na nešto slično, opet ću nastupiti ako budem od volje. Ne bih to zvao nekim povratkom. Bilo bi lijepo baviti se glazbom, ali tek kao hobijem i koliko bi mi dopustilo slobodno vrijeme jer ne bih htio da mi pati obitelj. Ne vidim se u nekoj glazbenoj karijeri jer to zahtijeva mnogo žrtve i nije običan posao od osam do 16 sati. A ja sam više obiteljski tip i draže mi je provoditi vrijeme s obitelji nego biti negdje u kombiju na putovanju. Ali, ako je u pitanju Bog i ako me Bog pozove i ako se počne nešto odvijati u tome smjeru, tko sam ja da kažem Bogu “ne” – govori Rafo objašnjavajući nam da nije opterećen nikakvim ambicijama u životu, već je sve “jednostavno prepustio Bogu”.

– Na primjer, koncert “Progledaj srcem” postoji već nekoliko godina i direktorica Laudata, Ksenija Abramović, dvije godine zvala me da pjevam na koncertu, ali sam je odbijao govoreći da nisam za to. Prošle godine uhvatili su me nekako na prepad, stavili su me na plakat i bilo je gotovo. Možda je to baš bila Božja volja. Inače, ne bih bio sigurno ni u Areni ove godine. Tako sam lani nastupio u Ciboni i to mi je također bilo nadnaravno iskustvo kao i ove godine u Areni, nakon čega mogu reći samo da sam zahvalan Bogu da se sve tako odvilo, jer meni ovakva vrsta koncerta dođe kao duhovna obnova. Mene ovo mijenja. To mi je kao da sam sad bio na duhovnoj obnovi i došao sam kući ispunjen Duhom Svetim i Božjom milošću. Uspio sam se čak pet minuta prije nastupa ispovjediti, što mi je bilo vrhunski! Ulovio sam na brzaka fra Jozu Grbeša, pitao ga ima li svećeničku štolu jer sam bio uvjeren da svećenik mora imati štolu za ispovijed. Rekao mi je da nema i pita me: “A što bi ti?” “Pa ispovijed, ali nemam baš mnogo vremena jer izlijećem gore za tri minute...”, rekao sam mu, a on odgovara da mu ne treba štola, nego da samo dođem iza bine na ispovijed. Koncert je, praktički, već počeo, ljudi vrište, a ja sam se uspio ispovjediti pa mi je ovo stvarno bila duhovna obnova – otkriva nam Rafo.

Premda je bio silno popularan nakon sudjelovanja u reality showu i mnogi su mu prognozirali strelovitu estradnu karijeru, Rafael Dropulić ipak nije krenuo tim putem.

Ponuda za album s 18

– Zašto ste odustali? – pitamo.

– Bio je to splet okolnosti. Sve se dogodilo brzo. Ljudi znaju govoriti da nisam bio spreman, a ja kažem da ljudi s kojima sam tada radio nisu bili spremni. U očima javnosti izgleda da se meni nešto brzo dogodilo, ali meni to nije bilo ništa na brzinu jer sam od 15. godine gradio stazu za glazbeni uspjeh, kada sam nastupio na lokalnom glazbenom festivalu i osvojio prvu nagradu, došao u Zagreb, imao bendove, s 18 godina dobio ponudu za snimanje albuma… Ljudi ne znaju taj dio priče – govori Rafo dodajući kako je “na kraju odustao od svega, a dogodila se i snažna duhovna promjena”.

– Ona se, zapravo, počela događati već u vrijeme showa, kada sam počeo osjećati silnu želju za Bogom. Sve se promijenilo mojim odlaskom u Međugorje na seminar posta, molitve i šutnje, gdje sam shvatio da karijera nije nešto što mora biti na prvome mjestu i da su životni prioriteti: Bog, obitelj, pa onda sve drugo. I meni se tada sve preokrenulo. Što god sam krenuo napraviti, nailazio bih na zid koji mi nije dao dalje. Spletom okolnosti bilo je potencijala i ništa se nije napravilo, ali danas vidim da je to bila Božja volja jer sad vidim, da sam tada ostvario glazbenu karijeru, ne bih se kasnije oženio, pitanje bih li imao djece, jer se sjećam kako sam razmišljao i tko zna kamo bi me sve to odvelo. Danas mogu reći da sam sretan i zadovoljan svojim životom i imam priliku svoj talent dati Bogu u službu, osluškivati što on želi da radim s pjevanjem i sviranjem, a možda i nešto treće – iskreno govori Rafo prisjećajući se kako mu je od velike važnosti bilo druženje s ondašnjim cimerom na početku studija.

– Na prvoj godini fakulteta, godinu dana prije reality showa na kojem sam pobijedio, živio sam s prijateljem Nikolom iz Metkovića. Bili smo cimeri, on je upisao DIF, a ja turistički menadžment i on je također bio glazbenik. Bili smo ovisnici o glazbi i toliko slični jedan drugome da smo imali iste demobendove, pa smo se mijenjali i, ako ja nisam mogao, on je išao pjevati umjesto mene i obratno. Tragao sam za Bogom i nisam se još opredijelio da ću biti katolik. Vjerovao sam da Bog postoji, ali mi je glava bila puna svega i svačega, nisam znao je li to kršćanstvo, budizam ili nešto drugo. Istraživao sam, ali pomoglo mi je to što sam bio tradicionalno kršćanin i zato ne treba umanjivati vrijednost krštenja, pričesti i krizme, jer su to pečati koji ti ostaju na duši. I ako zalutaš, to će ti pomoći da se vratiš na pravi put – govori Rafo pričajući nam kako je i njegov cimer Nikola, baš kao i on, proučavao razne religije i filozofije, ali je za razliku od njega redovito išao na svete mise, ispovijedao se, čitao knjige o životima svetaca i „baš bio uronjen u kršćanstvo“.

– Onda bismo se mi uvečer mijenjali za knjige. Ako sam čitao nešto o hinduizmu, dao bih njemu, a on meni npr. sv. Ritu. Jednog je dana išao na misu i pitao mene bih li pošao s njim. Odgovorio sam da bih mogao. Otišli smo na misu i to je bio poticaj u meni da dublje počnem kopati po kršćanstvu i nekim stvarima, koje kao tradicionalist, zapravo, i ne znaš. Ne mogu reći da je to bila neka prijelomna točka, ali je bio put kojim sam doslovno malo-pomalo kročio i tražio, išao intelektom u to sve jer tada nije bilo duhovnih obnova kao danas i molitvenih zajednica kao što ih danas ima. Mnogo godina kasnije krenule su karizmatske zajednice, poput one kod fra Smiljana Kožula, gdje sam kasnije odlazio u zajednicu Magnificat. Mnogo sam čitao i sve više su mi se stvari u glavi poklapale da je kršćanstvo prava vjera i sve je išlo prema katoličanstvu. Imao sam jasnu odluku, ali to još uvijek nije došlo do moga srca, već je sve bilo na intelektualnoj razini. Počeo sam moliti Boga da stvarno povjerujem i onda se dogodio taj šou nakon kojega sam surfao po internetu i naletio na seminar posta, molitve i šutnje u Međugorju i otišao tamo. Sedam dana se posti o kruhu i vodi, šuti svih sedam dana i ima molitveni plan od jutra do mraka. To je bila prekretnica gdje se meni dogodilo obraćenje baš u srcu i cjelovita spoznaja. Ali to je stvarno bio tek početak – prisjeća se Rafo koji danas živi uzoran obiteljski život upravo po tim prioritetima koje spominje.

– Odgovara mi ovakav način života gdje imaš plan, red, ustroj. Ustaješ ujutro, ideš na posao, vratiš se, imaš svoje obveze… Najdraže mi je kad dođem kući i kada mogu biti sa suprugom i kćeri. Prije nisam bio takav, više sam volio drukčiji život, da sam slobodan i opušten, da se mogu buditi kada hoću, nisam volio da me netko stavlja u neke okvire. To je bilo u skladu s mojim bavljenjem glazbom, jer je to takva vrsta posla. No mojoj osobnosti paše da imam red i to me čini zdravijim u srcu i u glavi. To je jako pozitivno utjecalo na mene. Jako sam zavolio Zagreb, u njemu sam od 15. godine, ali duboko u meni tinja želja da živim u manjoj sredini, gdje vrijeme ne leti ovako brzi. Nedostaje mi u Zagrebu to što vrijeme brzo leti. U Pločama, primjerice, vrijeme stoji i možeš živjeti mirnijim životom. To je jedina želja u mome srcu, ali opet sam rekao: “Bože, kako ti želiš.” Možda jednog dana odem na neko selo u blizini grada, tko zna – kaže Rafo koji ipak nije odolio javnom angažmanu pa se uključio u rad Laudato televizije, gdje vodi gledanu emisiju “Blagoslovljen tek”.

Red pjesme, red zezanja

– Čuo sam da se pokreće Laudato i prošlo mi je kroz glavu kako bi bilo dobro raditi na Laudatu: vjernik sam, javna sam osoba, volim pozornicu, kontakt s ljudima, kameru, volim brbljati, uživam u tome… I razmišljao sam, kako bi, Bože, bilo dobro imati svoju emisiju koju bih radio s ljubavlju! Čak mi se vrtio neki koncept po glavi: red pjesme, red zezanja, možda i kuhanja, jer sam gurman. I nevjerojatno, nije prošlo ni mjesec dana, zove me Ksenija Abramović, jer smo radili jednu pjesmu skupa i samo smo se poznavali, i na kavi mi kaže da ima ideju koja se posve preklopila s mojom. To je bio čisti Božji prst. Mi smo se dogovorili u trenu – otkriva Rafo i dodaje da ga ta emisija „posve ispunjava“.

– Nisam školovani novinar i voditelj niti je moj govor blizu kako uče oni za televiziju i totalni sam diletant po tom pitanju, ali silno uživam u toj emisiji jer vidim da ljudi gledaju i da je vole. Pitao sam se kako će im sjesti, ali ispalo je da im se sviđa i najsretniji sam kad mi producentica pošalje poruku s terminom snimanja – kaže Rafo otkrivajući kako su svi suradnici u emisiji „jako dobar tim, ekipa koja to radi zdušno, nitko ne dođe odraditi“.

– Ljudi su svi vjernici kod kojih idemo i jasno je da će biti pozitivno i lijepo okruženje. Premda zna biti nekad i naporno. Volim kad odemo malo izvan Zagreba, kod dođemo kod obitelji koje imaju obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo pa snimamo životinje i kad smo u prirodi… Volim selo i sve što ima veze sa životinjama i biljkama. Kad idemo kod obitelji koje imaju mnogo djece pa kad nam pričaju kako je odgajati npr. sedmero djece i kad čuješ i vidiš kako takvi ljudi žive, dođe ti da im daš sve nagrade na svijetu koje postoje, jer je to golema ljubav i požrtvovnost. U tim susretima mogu i sam sebe gledati s duhovne strane i to mi je duhovni rast. Kad vidim kako neki ljudi žive, koliko su dobri i kako mole bračni parovi zajedno i s djecom. Onda dođem kući i kažem sam sebi: “E, moj Rafo, koliko te Bog ljubi i koliko ti je dao toga u životu, ali nisi onim ljudima ni blizu.” Onda mi to bude poticaj. Prenesem malo supruzi i predložim da bismo i mi mogli tako. Svaka me ta emisija oplemeni i dođem skroz oplemenjen doma – otkrio nam je Rafael Dropulić Rafo.